Tjednima nakon što su saudijski agenti u Istanbulu ubili Jamala Khashoggija, uporno se ponavlja jedno pitanje: Kako je saudijski princ prijestolonasljednik Mohammed bin-Salman mogao biti tako nemaran da odobri to užasno ubojstvo počinjeno na tako traljav i besraman način? Odgovor smatram da leži u tome što su diktature po prirodi tupave. Diktatori žive u vlastitim mjehurima povlađivanja i nekažnjivosti, što dovodi do velikih pogrešnih procjena kad su prisiljeni djelovati izvan mjehura kojim su se ogradili.
Unaprijed planirano hladnokrvno ubojstvo Khashoggija od strane Saudijaca frapantno je nalik unaprijed planiranom hladnokrvnom ubojstvu talijanskog socijalističkog lidera Giacoma Matteottija od strane fašističkih ubojica koji su provodili naređenja Benita Mussolinija. 10. lipnja 1924. godine poslijepodne Matteotti je šetao Rimom kada ga je skupina fašista zgrabila i strpala u automobil koji ih je čekao. Dva mjeseca poslije njegovo tijelo u stanju raspadanja pronađeno je 20-ak kilometara dalje.
Nekoliko dana prije otmice Matteotti je održao strastveni govor kojim je prokazao masovnu prevaru i nasilje fašista tijekom nacionalnih parlamentarnih izbora održanih dva mjeseca ranije. Za dan nakon njegovog nestanka, na rasporedu je imao održati još jedan govor, ovaj put u parlamentu koji je tog dana trebao početi s radom. Ubojstvo poznatog kritičara fašizma šokiralo je Italiju i svijet.
Prije nego što je Matteotti ubijen, talijanski demokratski saveznici bili su spremni vjerovati da će Mussolini, unatoč nasilnog uspona na vlast, ipak poštovati pravila i slobode parlamentarne demokracije. Tijekom nekoliko mjeseci, koliko je trajala službena istraga ubojstva, Mussolinijev politički opstanak na mjestu premijera činilo se da je na samom rubu, jer su se gomilali dokazi da su Matteottijevi ubojice bili dijelom odreda smrti koji je djelovao pod kontrolom i uz naredbe iz ureda samog premijera.
Mussolini je krizu preživio zbog slabosti i podjela u političkoj opoziciji i zato što je kralj Victor Emmanuel III, koji je Mussolinija pozvao da osnuje vladu, bio nesklon riziku "skakanja u nepoznato" tako što bi tražio njegovu ostavku. Mussolinija je spasilo i sudjelovanje stranih saveznika i međunarodnog javnog mnijenja, koji su pristali prihvatiti neuvjerljivo objašnjenje da su Matteottijevi ubojice bile fašističke usijane glave koji su djelovali poneseni trenutkom, "želeći ga naučiti pameti", pa su ga ubili slučajno.
Tada, isto kao i danas, bili su tu prisutni i veliki naftni interesi; moguće isplate Mussolinijevom bratu Arnaldu, koji bi odgovarao današnjoj figuri Jareda Kushnera, što je sve pridonijelo konsenzusu da se preko brutalnog ubojstva "prijeđe". I tada je reakcija umalo sveopćeg užasa zbog Matteottijevog ubojstva bila iznenađujuća s obzirom na to da je nasilje bilo stalna osobina fašističkog pokreta. Krvnici koji su ubili Matteottija, nasilje, zastrašivanje i prijevare koristili su već tijekom izbora 1924., omogućivši Mussoliniju većinu u parlamentu.
Svijet, kao i većina srednje klase u Italiji, Mussolinija su cijenili kao onoga koji sprečava da se revolucija boljševičkog tipa dogodi i u Italiji; bili su spremni progledati mu kroz prste zbog tog, kako se činilo, malog usputnog nasilja za koje su pretpostavljali da će iščeznuti jednom kad je Mussolini počeo nositi polucilindar i kad je usvojio manire pristojnog političara. Italija je tada još uvijek bila polufunkcionirajuća demokracija i to je pomoglo da se raskrinkaju i ubojstvo i laži kojima se ubojstvo pokušalo prikriti.
Svjedoci su vidjeli da su Matteottija silom ugurali u automobil. Stariji par je vidio Lanciu ubojica kako je osmatrao Matteottijevu kuću u danima prije otmice, pa su zapisali broj njegovih registarskih tablica. Policija je pronašla da je tapecirung u automobilu prekriven Matteottijevom krvlju. Njegovo tijelo je bilo izbodeno i izmasakrirano.
Razmjerno neovisna početna istraga povezivala je ubojice s Mussolinijevim uredom, u kojem je jedan od njegovih glavnih pomoćnika, Cesare Rossi, vodio tiskovnu službu i "Ceka Fascista", privatni odred smrti nazvan po Čeki, boljševičkom prethodniku KGB-a. Matteottija su ubili prije govora u parlamentu jer je prikupio dokaze i planirao raskrinkati korupciju pri potpisivanju naftnog ugovora između Mussolinijeve izrazito personalizirane vlade s američkom kompanijom Sinclair Oil.
U jednom trenutku Mussolini je istragu prebacio istražiteljima koji su bili puno kooperativniji u odnosu na njega, te su zaključili da je ubojstvo Matteottija bilo neplanirano i nenamjerno. Protok vremena, prestrašenost talijanske političke klase, vlastiti interesi stranih vlada i sudjelovanje međunarodnog tiska pomogli su Mussoliniju da preživi. Izvanredna nova knjiga, "La Scopera dell'Italia", talijanskog povjesničara Maura Canalija, opisuje kako su fašisti manipulirali stranim novinarima tijekom krize oko Matteottija.
U to vrijeme su dvama najvažnijim medijskim izdanjima u Italiji, AP-om i New York Timesom, na lokalnoj razini upravljali otac i sin, Salvatore i Arnaldo Cortesi, žestoki fašistički simpatizeri. Rossi, Mussolinijev pomoćnik koji je upravljao odredom ubojica, pobjegao je u Pariz i, kako bi izbjegao da ga progone zbog ubojstva, ponudio je New York Timesu dokumentaciju koja je teretila Mussolinija.
Novina je odbila ponudu i zato što je Rossi tražio da mu zauzvrat plate 15.000 dolara i zato što novinari nisu bili voljni prihvatiti da je Mussolini politički ubojica. Rossi je dogovor sklopio s The New York Worldom, na što je Arnaldo Cortesi u NY Timesu objavio veliki članak kako bi otklonio krivnju s Mussolinija i diskreditirao Rossijeva otkrića. Ubrzo je skoro cijeli svijet bio sretan što može nastaviti dalje, što može nastaviti poslovati s Mussolinijem, koji je nastavio učvršćivati svoju diktaturu.
Neobaziranje na ubojstvo nije bilo dobro niti za Mussolinija niti za Italiju, jer je hranilo njegov opasan osjećaj svemoći. On, koliko god je lukavo prosuđivao i postupao prema unutarnjim oponentima, u vanjskoj politici iz jedne katastrofalne pogreške srljao je u drugu. Jako je podcijenio Englesku i SAD, nije slušao svoje savjetnike o nespremnosti talijanske ratne mašinerije i vjerovao je vlastitoj retorici o Italiji kao o naciji "osam milijuna bajuneta".
Diktatori rijetko završavaju dobro.
To može biti lekcija zašto su Saudijci imali obraza počiniti ubojstvo Khashoggija u Istanbulu. Kongres i svjetski mediji moraju izbjeći pogreškama počinjenima tijekom slučaja s Matteottijem. Trbušasti, sredovječni novinar ne srlja u šaketanje protiv 15 saudijskih agenata, u saslušavanje političkog disidenta ne vodiš sa sobom forenzičara, niti nosiš pilu za kosti. Da je Khashoggi ubijen slučajno, Saudijci su mogli predati njegovo tijelo i to bi se vidjelo na autopsiji. To što Saudijci tijelo nisu predali, praktično je priznanje o unaprijed planiranom ubojstvu.
Kolumnu je izvorno za New York Times napisao profesor novinarstva na Sveučilištu Columbia Alexander Stille
