Vedrana Rudan napisala je novu knjigu. I to ne bilo kakvu nego autobiografiju, koja oštro prkosi željeznim zakonima žanra: u njoj ne dominira fikcija, ništa nije izmišljeno. To da je knjiga brutalna i provokativna, da prelazi sve granice, ne treba ni spominjati čim znate ime autorice. Tako nitko živ ne piše.

Napisali ste autobiografiju. Zašto tako rano?

Tako rano? Nemojte me nasmijavati. Imama 70 godina. Ipak, nisam je napisala zato što sitno brojim. Moja desetogodišnja unuka surfa po internetu, vidi me u različitim ulogama, čita neke od mojih tekstova. Zbunjena je. Jedanput me pitala: 'Tko si ti, nona?'. Moja autobiografija je možda odgovor na njeno pitanje.

Knjigu je tiskala beogradska Laguna, u velikoj nakladi od 6000 primjeraka. Pri kraju knjige s mnogo ste lijepih riječi - koje u vašem rječniku nisu baš previše zastupljene - govorili o svojim izdavačima, u Poljskoj, Srbiji, Hrvatskoj - V.B.Z.-u i Glamuzini...

Knjiga "Ples oko Sunca" u Srbiji izašla krajem kolovoza, prvo izdanje je odmah rasprodano. Da, sve najbolje mislim o izdavačima koje ste spomenuli. Nevjerojatno je koliko beogradska Laguna ulaže u pisce. Potpisivanja, promocije, reklame u svim mogućim medijima. Nedavno sam muža napala što preko satelita gleda neku glupu utakmicu. 'Vidi', povikao je, 'vidi, zato je gledam'. Na ekranu se ukazala moja knjiga. Naravno da odvjetniku ne treba vjerovati, ali sam mu nakon toga oprostila što bulji u nogometaše. U Poljskoj mi je izdavačica Basia Stepien, vlasnica izdavačke kuće Drzewo Babel, postala velika prijateljica. Kada dođemo u Varšavu, to je bar tri puta godišnje, na raspolaganju nam je apartman od 100 m2, ona mome mužu i meni osobno kuha. Moje se predstave trenutačno igraju u Varšavi i Krakowu i dobile su odlične kritike. VBZ je najbolja hrvatska izdavačka kuća. Urednik Drago Glamuzina sam je odličan pjesnik i pisac, pa tako razumije nas koji živimo od pisanja i živimo za pisanje. Eto, jedna sam od rijetkih koji imaju sreću s izdavačima.

U prvom dijelu knjige dominiraju mračni tonovi - mrzite oca, jedva čekate da umre, jedva čekate da umre Tito, živite u stanu koji je ćumez dostojan svake mržnje i prezira, siromašni ste, prodajete sladoled... Pakao izgleda kao Disneyland prema vašoj mladosti?

Da, kao dijete živjela sam u paklu. Otac mi je bio zlostavljač i alkoholičar, majka neostvarena žena i alkoholičarka, upropastila ju je vlastita majka. Rupa u kojoj smo živjeli moja sestra, roditelji, moja nona i ja trajno me obilježila. Toliko sam opsjednuta prostorom u kojem živim da sam stalno u potrazi za boljim iako živim u kućici na Trsatu, najljepšem dijelu Rijeke. Ptice nam pjevaju u vrtu, oko nas mir i cvijeće. Oca sam mrzila, mrzim ga i danas, mrtvoga. Užasavam se bijede. Stalno strahujem da će mi netko zazvoniti na vrata i isključiti struju. Ne vjerujem da u šoldima nije sve.

O jednoj bivšoj tvrtki kažete: "Trebalo je izdržati s tim šljamom, imala sam potrebu da izrigam dušu".

Ako me sjećanje ne vara, to sam napisala za neke iz Radio Rijeke. Srećom, većina ekipe zbog koje sam nekad rigala danas počiva u miru.

Vaš otac je vašoj sestri govorio da od nje neće ništa biti nego debela bezoblična krava. Što danas mislite o takvoj pedagogiji i takvom očinstvu? Što ga je tjeralo na to? Zašto je uopće imao djecu? Nazivate ga smećem, pokušali ste ga ubiti loncem vruće vode...

Moj otac nije imao svoju 'pedagogiju', jednostavno, bio je zao čovjek, želio je sina, dobio je dvije kćeri i cijelu je našu mladost proveo u strahu da će mu se kćeri pretvoriti u kurvetine. Sestra i ja smo se, možda da bismo mu dokazale da to nismo, udale mlade. Ja sam bila jača od sestre i preživjela sam, ona je umrla mlada i nesretna. Zanimljivo, kad sam rodila sina, moj je odvratni otac postao najnježniji nonić na svijetu. Zašto nikad ne znamo tko čuči u nama najbližima? Ne znamo ni tko čuči u nama.

Što donosi ta, skoro nevjerojatna, potreba za razgolićivanjem pred masovnim čitateljskim auditorijem? To je učinio i Mate Matišić, u predstavi "Ljudi od voska", i Drago Pilsel, ali nisam siguran da niste otišli najdalje od svih. Čemu? Da se knjiga bolje proda, da izazovete skandal, ili ste imali baš duboku potrebu za tim?

Ako mislite da mi je ova knjiga donijela mir u duši, krivo mislite.

Pa toliko daleko ne bih išao, ali otvoreno ste opisali događaje, uvjerenja, misli i ideje koji su vam se vrzmali glavom, a koje većina ljudi odnese i u grob - sumnjam da su i mnoge ispovijedi, unutar ispovjedaonice, tako iskrene.

Ne držim da sam se 'nevjerojatno razgolitila'. Samo sam ispričala priču o ženi koja je loše startala, trčala, trčala, sretno stigla na cilj i sad drži pehar u ruci. To što mi nitko ne plješće ne uznemirava me. Nikad, ali baš nikad me nije bilo briga što drugi ljudi o meni misle. Sigurna sam da u ovoj knjizi nisam o sebi 'previše' rekla. Sudeći prema prodaji, mnogo sam rekla o sestrama koje su prošle ili prolaze isti put.

A kako vam je uopće palo na pamet pisati autobiografiju?

Na pisanje me nagovorio sin. Nećkala sam se pa prelomila. Stara sam, neki unucima i djeci ostave lovu i nekretnine, ja ću knjigu. Čujem ih kako podrugljivo govore: 'Ne'š ti ostavštine'. Doduše, moja djeca od mene ništa ne očekuju jer sam davno napisala da djeci treba ostaviti dugove i pogrebne troškove. Toga se držim i bjesomučno trošim. Ni jedna čokolada na ovome svijetu nije mi preskupa. Sigurna sam da knjiga neće izazvati nikakav 'skandal'. Čitatelji u Srbiji doživjeli su je kao dobro ispričanu priču. Pročitala sam Pilselovu knjigu. Fenomenalna je. Čudesna.

Dašak vedrine u vaš život unosi mladi ljubavnik, koji kasnije postaje vaš muž?

Da 'dašak vedrine'? Moj 'mladi ljubavnik' nije u moj život unio 'dašak vedrine', on je od starta postao smisao mog života. Zrak koji udišem, sunce koje me grije, voda kojom ubijam žeđ. Koja sam ja romantičarka?! Trideset smo godina zajedno. Obožavam ga. Ali sve sam to već tisuću puta rekla.

Mnogi će reći - lako je Vedrani pisati što hoće kad ima muža Nizozemca?!

Vašu foru će skužiti oni koji budu čitali knjigu, neću je objašnjavati.

Kako on reagira na ovakve memoare?

Kad nekoga voliš, onda na njega i na ono što on radi ne 'reagiraš', ti biće koje voliš razumiješ.

"Ljudi razumiju samo nasilje", kažete na početku knjige opisujući kako ste se suprotstavili gnjavatoru u školi, kojeg ste nabili na vješalicu. "Nasiljem možeš doći do slobode". Ne tvrde li to i Amerikanci, koji vam baš nisu po ukusu?

Amere ne volim, to svi znaju, ovo jest i njihova teza, na istoj smo strani.

Nakon faze u kojoj ste jedva čekali da umre Tito, danas mislite da je riječ o najvećem čovjeku na ovom prostoru koji je, kako ste napisali, "bio diktator, ali je pobio premalo protivnika". Napisali ste da mu je na pogreb došlo skoro dvije stotine državnika, a našim današnjim političarima - među kojima neki sami sebe bez okolišanja nazivaju i državnicima, neće doći ni rodbina. Ipak, odrasli ste bez cipela, u gumenim opancima postolara Berte? ("Život koji danas živim najljepši je dio mog života") .

Moj je otac Tita uvijek zvao samo 'stara svinja' i stalno je ponavljao kako će 'ovdje biti krvi do koljena kad crkne stara svinja'. Nisam voljela Tita jer sam mu morala mahati kad je prolazio kroz Mošćeničku Dragu, on u raskošnom automobilu, ja gola i bosa. Prezirala sam Tita i njegovu 'gospodu' već kad sam imala sedam godina. Nadala sam se da će nestati sa scene, da će doći neki novi ljudi. I došli su. Ovo smeće koje danas vlada Hrvatskom u meni ne budi samo gađenje nego i ubilački bijes. Sudeći po sve češćim prosvjedima i štrajkovima, nisam jedina. Hrvatska je nikla iz nasilja, u nasilju će i nestati. Šteta što će opet ginuti ljudi. I opet uzalud. Meni je dobro. Moja djeca nisu u Irskoj, imam krov nad glavom, nismo bolesni. Ostali crkavaju na rate.

U kultnoj "Poneštrici" testirali ste granice slobode, spominjali Vilu Mamula - znamo kako je onda bilo spominjati oficire u tom kontekstu - a opleli ste i o popu s puno testosterona...

Ekipa humorističke emisije Radio Rijeke 'S primorske poneštrice', kojoj sam bila urednica, bila je fenomenalna, rugala se jugoslavenskom generalu Mamuli dok je bio jedan od najmoćnijih ljudi u Jugoslaviji. I preživjeli smo to. Kad je u Hrvatskoj došao na vlast drugi jugoslavenski general, ubilo nas isti tren. Ne želim reći da je drug Mamula bio bolji od druga Tuđmana. Ista je to ekipa.

Deset godina nakon rata u vašem kraju Nijemcima se, bez primisli, iznajmljuju sobe. Mi i danas živimo u ratu?

Nijemci su nekad bili naši najveći neprijatelji. I danas su, ali se o tome šuti. Zašto se tako malo piše o crvima u Lidlovim proizvodima? Zašto je njemački maslac skuplji od našega? Zašto su kamate na stambene kredite u 'hrvatskim' bankama tri puta više nego u Njemačkoj? 'Švabe' su nas nekad ubijale bombama, danas to čine kamatama i trgovačkim lancima. Nekad su s njima šurovali ustaše, danas s njima šuruje naša 'demokratski izabrana vlast'. Tito je Jugoslavene uz pomoć Amerikanaca i Zapada mogao držati pod kontrolom bez stalnog prizivanja ratnih priča, zato smo Nijemce brzo zaboravili. Danas su nam Srbi neprijatelji veći nego '91. jer nam kriminalci na vlasti ne žele odgovoriti zašto je Hrvatska spaljena zemlja.

Iz faze u kojoj ste bili novinarka u "udruženom radu" vidi se da smo sve što imamo danas - direktori koji nabavljaju stanove ljubavnicama, krađe, mito, šverc banana i kave po brodovima, provizije za poslove, mućke, cenzura i autocenzura - imali već onda. Tad su udareni temelji...

U pravu ste. Današnje hadezenjare i esdepeare su djeca komunjara.

Uz vašeg Nizozemca, i obitelj, najsvjetliji lik vaše knjige je Predrag Lucić?

Predrag Lucić je bio moj kum, velik pisac, velik pjesnik, velik otac, velik muž, velik čovjek. Ne mogu vjerovati da više nikad u svojoj slušalici neću čuti njegov glas. Mi, njegovi prijatelji, znamo što smo izgubili. Nekad je on za mene bio Pegi, koga bih uvijek zvala kad bi mi trebao naslov za tekst ili knjigu, danas je on spomenik hrvatske kulture. Žalosna sam. Volim ljude, ne volim spomenike.

Tu bih dodao i Pukanića.

Pukanić, za one koji ne znaju, mučki ubijeni vlasnik tjednika Nacional, bio je jedini urednik koji mi nikad iz teksta nije izbacio ni jednu jedinu riječ. Ubijen je poput psa, usred Metropole, kriminalci su najavili njegovo ubojstvo, a kriminalci na vlasti su im bili logistika. Smetao je gorima od sebe.

Budite provokativni, recite nam nešto optimistično u vezi budućnosti koja nas čeka.

Optimistična sam. Hrvatsku zaista čeka svijetla budućnost. Gorjet će kontejneri.