22. ožujka 2020. u 6 sati i 24 minute, vrijeme razorna zagrebačkog potresa, upisat će se u mračne retke naše povijesti. Isto to vrijeme kada su zagrljaj, utjeha i zajedništvo bili najpotrebniji ostat će zapamćeno kao vrijeme panike, anksioznosti i kalkulacija zbog pandemije korona virusa. Junacima potresna romana „Izgubljena generacija“, Lari, Miji i Luki, tlo zbilja izmiče pod nogama. I doslovno i metaforički.

Ova je knjiga svjedok vremena koje bismo rado zaboravili. Mi koji smo preživjeli i zakrpali materijalne i duhovne pukotine. Ali zbog sjećanja na one koji nisu bili naše sreće – koji su na kocku stavili svoj mir, zdravlje, a neki nažalost i živote – moramo pisati. Autorica Rosie Kugli opet maestralno analizira međuljudske odnose u kriznim vremenima, odbija zatvarati oči pred nasiljem koje se događa iza nečijih zaključanih vrata, daje perspektivu i riječ utjehe onima kojima su najteže pale dvije godine života(renja) – mladima. U čast „izgubljenoj generaciji“ – koja se nastavila boriti za pronalazak svoga puta i mjesta pod suncem.

O knjizi: nagrađivana autorica Rosie Kugli i u romanu „Izgubljena generacija“ vješto oslikava svoj najdraži društveni sloj – mlade u nevolji. U središtu djela troje je mladih, tipičnih predstavnika generacije kojoj normalna mladost izmiče pod nogama. Pandemija korona virusa ispunjava ih strahom i otuđivanjem, a sve to ostavlja i psihičke posljedice. Iza zatvorenih vrata domova mladih događaju se doslovna i metaforička pucanja, bolesti, gubitci. Lara, Mia i Luka bit će glas svih onih mladih koji misle da su im ukradene dvije godine života, kao i onih koji pokušavaju naći svoj glas i mjesto pod suncem, čak i u najgorim vremenima. Kugli majstorski opisuje pucanje spona nekad čvrsta prijateljstva pri prvom naletu fizičke privlačnosti i ideje pripadanja nekome drugome.

Opis panike i reakcija tijekom zagrebačkog potresa, druge neočekivane pošasti pogođene generacije, kod Kugli su vrlo živi, opipljivi i strašni. Likovi govore ono što su mnogi građani Zagreba u tom trenutku mislili. Njihova struja svijesti izgleda kao strašan dnevnički zapis pucanja zemlje, tutnjave i trenutaka kad život proleti pred očima. Ta će situacija nagnati likove da razmisle o prioritetima, ali i da posegnu za dubokom introspekcijom – jesu li oni „kukavice“ koje više neće moći mirno spavati ili borci koji će se naučiti nositi s traumama? Posebno je zanimljiv uvid u misli mladih čije školovanje i druženje više nalikuje na ratno vrijeme nego na normalan prijelaz u svijet odraslih.

Vrlo je intrigantan segment romana kompliciran odnos glavnih likova. Mnogi će se (posebno mladi) čitatelji moći poistovjetiti ili sa zanimljivom, šarmantnom i privlačnom djevojkom Mijom, a neki će sebe vidjeti u njezinoj suprotnosti – pametnoj, ali opterećenoj i povučenoj Lari. Luka je „kamen smutnje“, predmet njihovih želja i pokazatelj kako se tinejdžeri nose s naletima prvih ljubavi. To će ujedno funkcionirati i kao pouka o važnosti i trajnosti prijateljstva i ljubavi. Likovi Rosie Kugli često pokušavaju senzibilizirati čitatelje s određenim bolestima ili psihičkim stanjima. Protagonistica Lara boluje od vitiliga, autoimune reakcije kože koja u prosjeku pogađa 2% ljudi, do danas je neizlječiva. Njezina neobična i u oku mnogih neugodna estetika dovodi do osjećaja srama i bespomoćnosti koji može izuzetno štetno djelovati na psihu tinejdžera.

Kombinacija korona virusa i strahova izazvanih potresom tema je s kojom će mnogi moći suosjećati, možda i iznova sagledati svoje mračne epizode. Jasno, uz poruku da su empatija,dobrota i preživljavanje kao elementarni ljudski impuls pokazali svoje svjetlo i u ovim mračnim vremenima. Virus je nakratko imobilizirao cijeli svijet, a potom se i među likove ove priče uvukao kao sveprisutan strah koji utječe na međuljudske odnose. Potreba za bliskošću i strah od zaraze sukobit će se u likovima samima, ali i među njima. Čitajući njihove priče, uočavat ćemo sebe same. Naše će čitateljske oči ući u stanove disfunkcionalnih obitelji, još jedan forte autorice Rosie Kugli. Jer autorica, majstorica opisa i stvarnosne proze, ne želi samo vjerno prikazati nedaće s kojima su se naši sugrađani i sunarodnjaci nosili – ona želi i društveno djelovati. Pokazati kako prepoznati krizne situacije, ljude u nevolji, mlade koji su izgubili kompas – i naučiti pomagati drugima da bismo pomogli sebi. Još će jednom hrabro progovoriti o zlostavljanju i njegovim najcrnjim posljedicama, kao i krucijalnoj ulozi mentalnoga zdravlja u dostojanstvu i borbi svakog čovjeka.

S obzirom na autoričin marljiv rad na tabuiziranim temama (maloljetnička delinkvencija, trudnoća, zloupotreba opijata, depresija) i zalaganje za teme koje zanimaju i muče mlade, vjerujem da će njezino djelo „Izgubljena generacija“ biti sjajan i čvrst zavoj za neke neminovne rane koje trenutačno nastaju među mladima. Posebno za zacjeljivanje rana grada Zagreba kroz brigu o mladima i pričanje još jedne priče koja im govori koliko su važni i djeluje kao svijetli putokaz u odgovornu nošenju sa svim životnim nedaćama koje su zadesile njihovu generaciju.