James Leyland Kirby, poznatiji pod pseudonimom The Caretaker rođen je 9. svibnja 1974. Isprofilirao se u ambijentalnoj glazbi koju većina nas poznaje po onim set listama melankoličnih instrumentala kojima ne znamo ime autora. Imenica „ambijent“ (posuđenica riječi iz engleskoga jezika ambient) potiče od glagola latinskoga jezika ambiō, ambīre (kružiti, okružiti, prolaziti, obilaziti itd.) te općenito označava sredinu i okolinu nekoga subjekta. Karakterizira ju jak naglasak na atmosferu i emociju, pa često ne prati jasno određen ritam i strukturu.

Žanr je nastao 1960-ih i 1970-ih godina, kada su na šire tržište počeli dolaziti novi glazbeni instrumenti poput sintesajzera. Njegovi prethodnici bili su Erik Satie i njegova "furniture music" (glazba za namještaj) i stilovi poput musique concrète, minimalne glazbe, Jamaican dub reggaea i njemačke elektroničke glazbe, no žanr je najpoznatije nazvan i populariziran od strane britanskog glazbenika Brian Enoa 1978. godine njegovim albumom Ambient 1: Music for Airports. Eno je smatrao da ambijentalna glazba "mora biti jednako zanemariva koliko i zanimljiva". U ranim godinama postojali su pioniri ovog žanra poput Jean-Michela Jarrea, Vangelisa, Mikea Oldfielda, Wendy Carlos, Kraftwerka i drugih. Doživjela je preporod krajem 1980-ih s rastućom popularnošću house i techno glazbe, a do 1990-ih stekla je kultni status i vjernu publiku. U 21. stoljeću ju na svojim plećima nosi The Caretaker. Britanac je naveo da je projekt i opčinjenost ambijentalnom glazbom u početku bila inspirirana scenom uklete plesne dvorane iz filma The Shining iz 1980. godine, televizijskom emisijom Pennies from Heaven iz 1978. i filmom Carnival of Souls iz 1962. godine.

An Empty Bliss Beyond This World 

Prazna blaženost izvan ovog svijeta, kako bi glasio naslov albuma, po naški, reflektira kroz isprekidane zvukove, um pacijenta s Alzheimerovom bolesti koji se bori s gubitkom sjećanja određenog dijela života. Album je temeljen na studiji iz 2010. godine o sposobnosti ljudi s Alzheimerom da se prisjete glazbe iz svog vremena, kao i konteksta te glazbe unutar života pacijenta. Istraživanje je pokazalo da oboljeli od Alzheimerove bolesti lakše pamte informacije kada su smještene u kontekst glazbe.

švedsko čudo Brakovi, razvodi i golemi broj prodanih albuma ne otkrivaju ni izbliza cijelu sliku o ABBA-i

 - Poznato je da ljudi, kako stare, počinju viđati mrtve osobe, ljude iz prošlosti, i to je njihova stvarnost jer mozak ne funkcionira ispravno. Jako me zanimaju takve priče. Glazba je vjerojatno posljednja stvar koja nestaje kod mnogih ljudi s uznapredovalim Alzheimerom - rekao je svojedobno The Caretaker. Neke pjesme na albumu An Empty Bliss pojavljuju se dvaput, ali su komponirane različito poput naslovne pjesme i "Mental Caverns Without Sunshine. Caretaker je objasnio da je to učinio namjerno kako bi se postigao osjećaj déjà vu i da se slušatelj zapita gdje je to već čuo. Konceptualni album koji traje 52:26 minute kreće jasnim sampleovima glazbe iz 30-ih godina prošlog stoljeća, da bi se gradacijski počeo gubiti ritam i atmosfera što na kraju rezultira kulminacijom kakofonije koja završava fade outom.

Snimanje

An Empty Bliss Beyond This World koristi isječke s nekoliko 78-okr/min ballroom ploča. Prve pjesme na albumu zvuče najjasnije. Kako ploča odmiče, pojavljuje se jeka, a zvukovi postaju sve više filtrirani. Kako album napreduje, semplovi postaju fragmentiraniji i neprimjetniji, zvukovi prestaju ostati na oba stereo kanala, a pjesme postaju kraće. To traje do pjesme 'Camaradie at Arms Length' koja počinje na 38.55 minuta. Ovaj album, deveti po redu, predstavljao je komercijalni proboj britanskog instrumentalista. Nick Butler sa Sputnikmusica nazvao ga je jednim od naj„zavodljivijih“ albuma 2011. godine. Istaknuo je mješavinu dvaju različitih dojmova na albumu, da su korišteni uzorci često veseli i toliko zastarjeli da su možda irelevantni za suvremeno uho, dok je sama glazba vrlo moderna i vrlo depresivna. Analizirao je da se ti tonovi nimalo ne slažu , što šalje mozak slušatelja u pretjerani rad pokušavajući sve shvatiti i otkriti gdje je veza između ta dva ekstrema. Kritičar Simon Reynolds je An Empty Bliss nazvao „izvrsnim“ primjerom albuma koji koristi teme hauntologije (glazbeni žanr, relativno maglovitih granica kojeg karakterizira nostalgija za askezom prošlosti. Razvio se 2000-tih, prvenstveno među britanskim elektroničkim glazbenicima i obično crpi inspiraciju iz britanske pop kulture od 1930-ih do 1960-ih, uključujući glazbu, filmske i TV soundtrackove, psihodeliju i često korištenje sempliranja).