Autor romana 'Eichmann u Buenos Airesu', koji fikcionalizira posljednje godine života jednog od vodećih nacističkih zločinaca, Adolfa Eichmanna, rođen je 1975. godine u Argentini kao potomak njemačkih Židova koji su preživjeli Holokaust. Ariel Magnus, potaknut prvenstveno dugom prema obitelji, ali i generalnim fenomenom zla utjelovljenom u jednom čovjeku, detaljno je istraživao sve dostupne dokumente, svjedočanstva i publicistiku kako bi napisao opsegom nevelik roman o jednoj od najvećih tema suvremene povijesti.

U razgovoru nam je približio proces rada na knjizi, svoja osobna razmišljanja o temi kojom se bavio, ali i situaciju u Argentini neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i društvenu klimu koja ondje vlada danas.

Express: Za početak bih vas pitala kako ste se odlučili pisati o Adolfu Eichmannu. Odakle poriv da se posvetite tako teškoj i kompleksnoj temi?

Ključno je bilo, rekao bih, kad sam shvatio da ne postoje romani napisani o Eichmannu. Postoji puno publicistike, sve su knjige iznova pričale istu priču o tome kako ga je Mossad uhitio, no nijedna knjiga koja bi fikcionalizirala njegovu perspektivu, koja bi popunila rupe u priči. Pomislio sam da je nemoguće kako književnost ne može na neki način sudjelovati u tome te sam si rekao: "Pokušat ću i dati sve od sebe da to učinim".

Express: Izjavili ste kako ste se koristili arhivskim dokumentima i Eichmannovim osobnim svjedočanstvima da biste konstruirali priču o tim zadnjim godinama koje je proveo na slobodi. Koliko ste dugo istraživali prije početka pisanja romana? Kako ste pristupili nekim "slijepim pjegama", trenucima njegovog privatnog života, njegovim razmišljanjima, a koje niste mogli saznati iz dostupnih dokumenata?

Pročitao sam, čini mi se, sve što je Eichmann napisao, čak i tekstove koji nisu prevođeni na druge jezike, tekstove koji nisu uvršteni niti u jednu knjigu. I naravno puno, možda i previše onoga što je napisano o njemu. Najgori mogući posao. Mjesecima sam imao noćne more. No drugog načina nije bilo. Jedino sam tako mogao prići tim "slijepim pjegama". Morao sam se potpuno stopiti s njegovim načinom razmišljanja da bih ikako mogao popuniti te rupe iz njegova života u Argentini, koji obuhvaća puno više nego što znamo. Gdje dokumenti ne mogu doprijeti, tu je književnost, koja na osnovi onog poznatog može predočiti uvjerljivu sliku toga što ne znamo i možda nećemo nikad saznati.

Express: Kao što ste spomenuli, da biste napisali ovaj roman, neizbježno ste morali ući u Eichmannov um. Ipak, niste ga demonizirali više nego što suvremena historiografija već s pravom je - naprotiv, ostavili ste prostora za suosjećanje prema čovjeku kao takvom, čovjeku kao dijelu čovječanstva. Kako ste održali ravnotežu tog neizbježnog suosjećanja (na koje upozoravate čitatelje na samom početku, citatom Bettine Stangneth) i one nužne osude, koja dolazi iz jednog jasnijeg suosjećanja, onog prema žrtvama Trećeg Reicha?

Nisam mogao napisati cijeli jedan roman o odvratnom čovjeku a da ne dopustim čitatelju da osjeti empatiju prema njemu, barem na trenutke, kad nakratko zaboravimo o kome je riječ. Najlakše je reći da je Eichmann bio čudovište i stati na tome. No ako uistinu želimo razumjeti to čudovište, moramo prvo prihvatiti da je ipak bio čovjek. Ukratko, ne smijemo poći istim putem i dehumanizirati ga kao što je to on činio svojim žrtvama. Naravno da tu nema mjesta za oprost nego stvarna emocija treba biti usmjerena prema onome što je bio - čudovišno ljudsko biće. Treba se upitati kako je postao to što je naposljetku bio i zašto se na kraju nije pokajao. Koji su to ljudima svojstveni načini razmišljanja učinili od njega nekog tako nečovječnog? Ponavljam, iz toga ne treba proizaći nikakvo sažaljenje nego dublje zgražanje i prijezir prema posve ljudskom ponašanju jednog čovjeka. Osobno, možda i zbog svoje obiteljske povijesti, ne bih mogao osjetiti ni sekundu empatije za tog masovnog ubojicu.

Express: Na temu običnog ljudskog – hrvatski naslov vašeg romana evocira knjigu Hanne Arendt ("Eichmann u Jeruzalemu"), dok se izvorni "El desafortunado" oslanja na Eichmannovu izjavu da "jednostavno nije imao sreće". Zašto ste odlučili usredotočiti se upravo na taj detalj? Je li možda riječ o namjernoj provokaciji predodređenosti rođenjem, koju su i sami nacisti koristili unutar svojih rasnih zakona?

Da budem iskren, ovdje već postoji knjiga s naslovom "Eichmann u Argentini", kao i ona Bettine Stangneth "Eichmann prije Jeruzalema", tako da nisam imao te mogućnosti. S druge strane, svidio mi se ovaj moj naslov, mislim da najavljuje ironiju u romanu, koja mi je pomogla, a možda i čitateljima, da održe određenu distancu od lika. Što me oduševilo kod te njegove izjave, u kojoj svoje zločine pripisuje svom nedostatku sreće je to da dovodi njegov cinizam do maksimuma. Rekao bih da je to upravo suprotno od predodređenosti rođenjem, zapravo. Naravno da ne smatram kako je to zaista mislio. To je izjavio, doduše, samo u poznatom intervjuu s Wimom Sassenom u Argentini - što upućuje na to da je upravo razdoblje koje je proživio ovdje ključno za razumijevanje njegove ličnosti.

Express: Argentina i Buenos Aires bili su primarno utočište velikom broju nacističkih dužnosnika koji su preživjeli kraj Drugog svjetskog rata. Također, velik je broj i ustaša izbjegao iz Hrvatske upravo tamo. Kakav je trenutno javni stav prema tom dijelu argentinske povijesti? Njemačka trenutno ima izražen apologetski stav glede nacizma. Jesu li političari i narod Argentine prihvatili svoju ulogu u skrivanju nekih od najozloglašenijih ratnih zločinaca?

Imali smo mi u Argentini hrvatsku emigracijsku Vladu Ante Pavelića! To je nadahnulo i neke od nacističkih izbjeglica da pokušaju isto, konkretno - riječ je o krugu ljudi oko Wima Sassena - nizozemskog novinara koji je intervjuirao Eichmanna neposredno prije uhićenja. Ti ratni zločinci koji su bez problema došli u Argentinu i dalje predstavljaju problem sljedbenicima čovjeka koji ih je uopće propustio - Juana Peróna - no malo ih je koji će izdvojiti upravo to kao ključni aspekt njegove vladavine. Diskurs je uglavnom takav da se svi drže teze kako je Perón tek nastojao dovesti znanstvenike u Argentinu, dok je ostalo bilo izvan njegove kontrole i znanja. Istina je kako je u Argentini bilo više nacista prije, tijekom i nakon Holokausta nego i u jednoj drugoj državi svijeta, izuzev Njemačke. No uz to i velik broj Židova, iako su često morali ulaziti ilegalno u državu.

Express: Spomenuli ste Peróna - roman počinjete smrću Eve Perón, u tom trenutku ljubimice Argentine, no kako i sami kažete, supruge diktatora. Čak povlačite paralelu između nje i one druge Eve, između Peróna i Hitlera. Kakav je, prema vašem sudu, generalni stav danas u Argentini prema nasljeđu vaše diktature?

Nisam ja taj koji to kaže u romanu - nego Eichmann! Ako govorimo o diktaturi u Argentini, govorimo zapravo o onima koji su svrgnuli Peróna u njegovom trećemu mandatu, 1970-ih godina. Sinovi i kćeri pobunjenih peronista, ubijenih ili nestalih u vrijeme te diktature danas vladaju državom. Tako da je nemoguće govoriti o Perónu kao o diktaturu; ne govori se ni o Eviti, to se tretira kao daleka prošlost. Sve su te stvari zapravo i dalje prisutne u društvu i vrlo kontroverzne ako ih spomenete u javnosti.

Express: Osim Argentine, dio ste života proveli u Njemačkoj. Kako je to iskustvo utjecalo na vaš interes za suvremenu povijest i vašu percepciju Holokausta?

Moje poimanje Holokausta uvjetovano je iskustvom moje bake, koja je preživjela Auschwitz, te obrazovanjem u njemačkoj školi u Buenos Airesu. Također, godinama sam pomagao u reformističkoj sinagogi, kamo su dolazili njemački Židovi. Moram spomenuti i važne autore koji su pisali o Holokaustu, kao što su Primo Levi ili Jorge Semprun. Naravno da mi je period u Njemačkoj dao novi uvid, no rekao bih da me više potaknulo da ispričam priču svoje obitelji, da zauzmem osobni stav prema tome. Ali znate i sami, to je tema koja se ne tiče samo Nijemaca i mislim da bi se prije ili kasnije pojavila u mojoj književnosti, čak i da nisam otišao u domovinu svojih predaka - i njihovih ubojica.

Express: Roman završava Eichmannovim uhićenjem. Suđenje koje je uslijedilo, pa zatim i smrtna kazna, posljednja izvršena u Izraelu, i dandanas se smatraju kontroverznima. Kako ste se u tom slučaju približili njegovoj poziciji, poziciji čovjeka kojem presuđuju upravo oni kojima je direktno učinio zlo? Možemo li uopće govoriti o pravdi u takvim slučajevima? Smatrate li da suđenja na neutralnom tlu - što je uvriježena praksa danas u slučajevima ratnih zločina - zaista daju taj odmak i čuvaju žrtve od toga da postanu poput zločinaca? Ili je element osvete prihvatljiv u određenim okolnostima?

Iskreno, drago mi je da su ga uhitili upravo iz Mossada i objesili u Izraelu. Nisam imao što reći o događajima nakon uhićenja. Namjera mi je bila razumjeti - i otvoriti čitateljima mogućnost da razumiju - zašto je taj čovjek razmišljao kako jest, i prije i nakon što je taj način razmišljanja upotrijebio kako bi ubijao ljude. To je nužno, rekao bih, za prepoznavanje takvih ljudi u budućnosti, ili sadašnjosti. Drago mi je da je Eichmann ubijen i nadam se da će biti ubijen svaki put kad se reinkarnira, ako je moguće, prije nego što dobije mogućnost ponovno činiti zlo.

Express: Kako je roman prihvaćen u Argentini?

Iznenađujuće pozitivno, rekao bih. Nitko nije doživio skandaloznim to što je Židov pokušao prikazati Eichmanna čovječnim, kako sam očekivao, vjerojatno i potajno priželjkivao.

Express: I 70 godina nakon završetka, Drugi svjetski rat česta je tema, kako političkoga govora tako i književnosti, pa i umjetnosti općenito. Kad se čini da smo već sve rekli, rasvijetli se neki novi aspekt te goleme teme. Kako vidite ulogu književnosti u obrazovanju budućih generacija? Gdje leži važnost romana poput vašeg?

Književnost ima tu moć rasvjetljavanja jer je pisana iz drugog vremena i s naknadnim znanjem - ili u nekim slučajevima produbljuje nerazumijevanje. Nije stvar samo u obrazovanju. Trebamo se truditi pojmiti koliko nevjerojatno zli možemo postati kao ljudi. Osjećaj da je o Holokaustu sve rečeno mine onog trenutka kad, iznova suočeni s tom temom, shvatimo da ne možemo sebi objasniti kako se to zaista moglo dogoditi.