Ako ste se ovaj mjesec prošetali glavnim zagrebačkim trgom, na vratima knjižare Ljevak mogli ste vidjeti plavu naljepnicu koja prekriva dobar dio knjižare, a na njoj natpis koji privlači pozornost "Kako ostati bez domovine". Ime je to nove publicističke knjige turske novinarke, spisateljice i političke komentatorice Ece Temelkuran, koja od turskog vojnog udara iz 2016. godine živi na zagrebačkoj adresi.

Iz svojega stana čuje ptice kako pjevaju, a svoj novi dom, kako kaže, ne želi narušavati praćenjem domaće politike. Već joj je i turska donijela dovoljno nevolja. Ova spisateljica rođena je u Izmiru, u obitelji političkih aktivista, a hrvatskoj publici poznata je po knjigama "Planina boli", "Zvuk banana" i "Žene koje pušu u čvorove". Od ranih devedesetih bavila se kurdskim pitanjem i tursko-armenskim sukobom, a proglašena je i najčitanijom turskom političkom komentatoricom.

Šopingholičarka Tko je žena sultana Erdogana - hvali hareme i baca novac

Često piše kolumne za The Guardian, Le Monde diplomatique, The New Statesman i The New Left Review, dok su joj knjige prevedene na mnoge jezike. "Kako ostati bez domovine: sedam koraka od demokracije do diktature" oštroumna je i britka analiza vala nacionalizma i populizma koji je zahvatio svijet, a služi kao upozorenje i poziv na akciju. Ovo nije turobna i pesimistična knjiga, nego knjiga radosti, kako autorica kaže, jer još ima nade da promijenimo smjer.

Koji vam je bio poticaj da napišete knjigu 'Kako ostati bez domovine'?

Prvi poticaj je to kroz što smo prošli u Turskoj, taj luđački proces. Petnaest godina se suočavamo s političkim luđaštvom koje s vremenom raste. U tom trenutku je i Trump izabran u SAD-u, Britanija je prolazila kroz Brexit, Marine Le Pen je jačala u Francuskoj, Viktor Orban u Mađarskoj, Poljska se počela mijenjati i tako dalje. Tako da mi je postalo jasno da ove države prolaze kroz istu stvar kroz koju smo prošli mi u Turskoj. Tako da sam htjela ljudima ispričati da postoji obrazac koji se na posve jednak način ponavlja u svakoj zemlji, bez obzira na činjenicu što su neke od zemalja ponekad bolje demokracije ili zrelije demokracije. To je bio glavni poticaj, no drugi i osobniji poticaj bio je taj što se čovjek počne osjećati kao da je bez domovine kad zemlja postane nemogućom za život. A biti bez domovine je vrlo degradirajući i nedostojanstven osjećaj. Kad odete u druge države u Zapadnoj Europi, kad odete u London ili Berlin, primjerice, tretiraju vas kao izbjeglicu, kao egzilanta, iako ja odbijam te termine, ne želim da me se naziva izbjeglicom ili egzilanticom. Najbolja stvar koja ljudima tamo pada na pamet je da vam pomognu. I vi postanete osoba kojoj je neprestano potrebna pomoć, što također slama dostojanstvo. Tako da sam željela učiniti nešto što se ne očekuje od mene. Ljudi bi očekivali da pišem o Turskoj, da se žalim na situaciju, da se žalim na svoju osobnu situaciju, da se viktimiziram i tako dalje, tako da sam učinila nešto potpuno suprotno od toga i napisala knjigu kako bih pomogla njima, umjesto toga da oni pomažu meni. Zato na početku knjige postoji priča o ženi na predstavljanju moje prethodne knjige u Londonu. Pitala me je: 'Što možemo učiniti za vas?'. Ja sam joj odgovorila: 'Ne, što ja mogu učiniti za vas'?". Stoga je knjiga bila akt digniteta. Nije o tome kako sam ja izgubila domovinu, nego kako ćete i vi izgubiti svoju.

Kad ostanete bez domovine, je li je moguće ponovno vratiti?

Naravno da je moguće. No pričam u knjizi kako je to obrazac i fenomen na globalnoj razini, s kojim bi se trebalo nositi globalno. Na nacionalnoj razini ljudi ne mogu prebroditi struju političkog i moralnog luđaštva. Stoga se moramo ujediniti s ljudima u drugim državama koji pokušavaju pronaći izlaz. Osim ako ne stvorimo duplu obrnutu struju, globalnu političku struju, ne možemo ovo prebroditi. Jedan od razloga zbog kojih sam napisala knjigu je da pozovem ljude na globalnu solidarnost kako bismo odbacili politizira-nu ignoranciju i okrutnost.

U jednom intervjuu ste spomenuli da se protiv problema 21. stoljeća borimo s alatima 20. stoljeća, ali i da puno očekujete od mladih klimatskih prosvjednika. Možete li to dodatno elaborirati? O kojim novim alatima se radi? Kako bi mladi ljudi mogli spasiti stvar?

Desni populizam s kojim se trenutačno suočavamo nije slučajan. To je samo simptom potrebe da se demokracija preinači. Sad demokracije operiraju sa sredstvima i mehanizmima iz 20. stoljeća. Iz tog razloga parlamenti izgledaju kao kazališta. Tamo se igraju nevažne predstave. Zato se Europska unija raspada, zato Ujedinjeni narodi ne mogu učiniti ništa osim poput imbecilnog diva gledati što se događa u Turskoj. Ako se sve ove institucije radikalno ne preinače, ne možemo spriječiti struju radikalnog desničarskog populizma, koji će na kraju dekonstruirati cijeli taj establišment. Nakon 80-ih, kad je neoliberalizam postao dominantna ideja, kad je primijenio svoj set moralnih vrijednosti, natjerani smo da zaboravimo da je socijalna pravda integralni dio demokracije. Ako to nemamo, ne možemo imati demokraciju. Mislim da je vrijeme da se prisjetimo tih činjenica i transformiramo demokracije u skladu s problemima 21. stoljeća, u što spada nevjerojatna ekonomska nepravda. Novi problemi se moraju rješavati drugačijim političkim sredstvima od predstavničke demokracije. To ne funkcionira. Previše nas je na svijetu, a predstavnička demokracija se preobrazila u birokraciju. Tako da moramo pronaći način koji je više organski kako bismo se bavili politikom i mijenjali svijet. Ne samo zbog toga što će svijet možda voditi diktatori jednog dana, nego i zbog održivosti planeta. Ne možemo nastaviti jesti svijet kao da je beskrajna hrana. To dolazi kraju, i svi to znamo, svi znanstvenici to govore. Živimo u demokracijama koje su sagrađene na pohlepi i natjecanju, koji ne pomažu ni ljudima ni planetu. Ove brige ispoljavaju vrlo mladi ljudi, koji se zapravo bore za svoje živote, zato što je to generacija koja će živjeti s posljedicama svijeta utemeljenog na pohlepi i natjecanju. Nevjerojatan je moment kad se Greta Thunberg slomila u UN-u u New Yorku. Počela je plakati i odmah nakon toga jedna britanska novinarka sa Sky Newsa je rekla: 'Oh, to je bilo vrlo emotivno'. A ja sam pomislila: 'Vau, zapravo je užasno to što kažete, naravno da je emotivno'. A druga stvar je ta da ova djevojčica pokušava reći svijetu da je udara prejako i da plače zbog masovne gluposti.

U svojoj knjizi pišete kako većina populističkih vođa ima privilegiranu pozadinu i kako žive privilegirane živote, no opet se na van predstavljaju kao ljudi iz naroda, oni koji će dokrajčiti elite. Kako su se ovi populisti pojavili u političkom spektru? Jesu li stranke lijeve orijentacije napustile ili razočarale obične ljude?

Ne volim kad se ljevica kritizira na način kao da je imala sve uvjete da reagira kako bi trebalo. Kroz osamdesete i devedesete, u zemljama poput moje, u zemljama Bliskog istoka, ljudi su doslovno ubijani, mučeni i zatvarani zato što nisu željeli pristati uz novi neoliberalni svijet. A u europskim zemljama nisu nužno zatvarani, mučeni ili ubijani kao u Turskoj, ali su uvjeravani sa svom državnom institucionalnom moći kako bi se uskladili s neoliberalnim životom. Očekivati od njih da su sveci ili misionari je jedno, ali ne možemo očekivati od svih ovih ljudi koji su vjerovali u napredak ideala da postanu sveci i da se odreknu svega kako bi postali potpuno nesebični. Tako da mislim da je kritika ljevice malo nepravedna.

Pišete o vojnom udaru u Turskoj 1971. godine, kad vam je majka bila uhićena i onom iz 1980. godine. Turski pisac Burhan Sönmez, koji je nedavno posjetio Hrvatsku, također govori o dubokim posljedicama i traumama koje je tursko društvo osjetilo te koje su vidljive i danas, nakon gotovo pedeset, odnosno četrdeset godina. Mogu li se doista i danas osjetiti te posljedice i je li Erdoğan zapravo rezultat politike i atmosfere u društvu nakon vojnih udara?

Trenutačno u Turskoj ubiremo plodove te žetve. Službeni diskurs establišmenta u Turskoj kaže da je vojni udar iz 1980. godine bio učinjen zato što je bio građanski rat, ljudi su se ubijali, ljevičari i desničari su se ubijali, trebali smo socijalni mir. U stvarnosti je to učinjeno zato što je Turska bila miješana, kontrolirana ekonomija, s odjelima koji su se bavili planiranjem, koje sad liberali mrze. I Turska je trebala postati ekonomija sa slobodnim tržištem, inkorporirati se u neoliberalna tržišta u svijetu. Politički je Turska trebala biti posljednji bastion antikomunizma, a zbog svojega geopolitičkog položaja baza SAD-a kako bi mogao utjecati na zemlje Bliskog istoka. Zapravo je trebala biti bastion protiv SSSR-a u ono vrijeme. Tako da je prije udara iz 1980. bio famozni 24. siječanj, kad su se donosile ekonomske odluke, što je zapravo uključilo Tursku na globalno neoliberalno tržište. I tad je promijenjen tadašnji ekonomski model na model slobodne trgovine te je postalo nemoguće za radnike i sindikate da postoje onako kako su postojali prije. I zbog ekonomskih odluka od tog 24. siječnja i zbog toga što su se sindikati tako silovito oduprli, mogli su biti spriječeni jedino vojnom silom. I zato se dogodio vojni udar 1980. godine. Svatko tko poznaje svijet, ekonomiju i politiku to bi vam rekao. No poslije toga, suprotno od onoga što mnogi na zapadu misle, vojni udar je vrlo aktivno podupirao konzervativne, religiozne sekte da postanu politički akteri kako bi ih se uključilo u antikomunističku borbu, što je Tursku učinilo još konzervativnijim i religioznijim društvom. I Erdoğan je učinio nešto vrlo zanimljivo i pametno. Već je postojala vrlo moćna konzervativna i religiozna klima u društvu, a on je uzeo tu političku moć i iskombinirao je s neoliberalnim vrijednostima. Bio je to dobar tajming, nakon 11. rujna Amerikanci su pokušavali pronaći pravi politički alat da se nose s rastućim radikalnim islamom, tako da je on postao model vođe: neoliberal, religiozan, konzervativan. A on je i tip s Bliskog istoka, tako da je mogao biti dobar primjer za ostatak Bliskog istoka, kako bi se pokazalo svijetu da islam može funkcionirati s demokracijom. Svi klišeji koje možete zamisliti. Tako da je zajahao internacionalni i nacionalni politički val te postao vođa najprije AKP-a, a onda i cijele Turske. Sve ima smisla kad pogledaš unatrag, kao da je svaki politički uvjet poslužio ovom režimu da postane dominantan režim u Turskoj. Kroz 80-e i 90-e, posljedice vojnog udara još su bile de facto prisutne, ljudi su bili iscrpljeni politički, emocionalno, socijalno, na svaki način na koji možete zamisliti. I vrlo opresivan državni aparat ih je naučio da budu poslušni. A kad imate poslušno, konzervativno, religiozno društvo, naravno da imate autoritativnog, konzervativnog vođu. Tako se to dogodilo. Uklonili su ostatak zemlje koja je bila kritična, koja je bila u stanju propitkivati tu moć. Neki su otjerani, neki zatvoreni, neki ubijeni, neki mučeni do tuposti, zbog čega su se predali. Tako se to dogodilo, tako smo ovdje završili.

Ako bi Erdoğan napustio političku pozornicu ili izgubio moć, što bi se promijenilo? Je li njegova politička mreža pregusta da bi se sistem nakon njega urušio? Postoje li drugi Erdoğani koji čekaju u redu da zauzmu njegovo mjesto?

Ovdje nije stvar samo Erdoğana, nego i drugih vođa. To sam pokušavala reći i Amerikancima kad sam bila u SAD-u, kad je tamo i u Britaniji bila objavljena moja knjiga. Većina ljudi misli: 'Ako bi se samo mogli riješiti Trumpa, ako bi se samo mogli riješiti Borisa Johnsona'. No to nije tako. Radi se o političkom pokretu, oni se zovu političkim pokretom, nije toliko stvar u vođama. Da, oni su bitni, mobiliziraju ljude, njihova takozvana karizma je utjecajna i tako dalje, no sam pokret je tamo. I čim se ti pokreti pojave na političkoj pozornici, počinju proizvoditi svoje podanike. Postoje milijuni ljudi u SAD-u koji žele Trumpa na vlasti i postoje milijuni drugih koji bi izabrali drugog Trumpa ako ovog više ne bi bilo. Nije stvar u čovjeku, nego u ideologiji, o potrebi transformacije demokracije. Čak i da se riješimo ovih tipova, što ćemo učiniti s milijunima podanika? To je problem. Što ćemo učiniti s milijunima ljudi u SAD-u koji misle da je nošenje pištolja super stvar? Čak su i djeca naoružana kako bi se mogla braniti u školama. Ili milijunima Mađara koji misle da bi izbjeglice trebalo upucati na granici kao pse?

Živite u Zagrebu, no rekli ste da ne čitate i ne informirate se pretjerano o hrvatskoj politici. Znate li što se događa tu?

Zapravo, ne znam. Namjerno se držim podalje od hrvatske politike jer je ovo sad moj dom, i ovo je jedini dom koji imam. I vrlo sam umorna od turske politike. I usput govoreći, više ne govorim o turskoj politici. Možda ste primijetili, no na pitanja odgovaram uopćeno. Jedan od aspekata ovog populizma je i taj što umara ljude, počnete se povlačiti. Ja se nisam povukla, napisala sam knjigu, no biti konstantno bombardiran apsurdnim stvarima mentalno je i emocionalno vrlo iscrpljujuće.

Jer tome nema kraja.

Točno. Nikad se ne umore od proizvodnje šokantnih političkih stvari. Ovo je sad moj dom i želim dom koji je nepolitičan. Ja nisam samo politična osoba. Pišem romane, pišem poeziju i ova knjiga je na neki način bila dužnost koju sam ispunila, dužnost prema ljudima, ne samo mojim ljudima, nego ljudima iz cijelog svijeta. Osjećam sam se odgovornom jer znam stvari koje nisam željela tajiti. Gledati Borisa Johnsona ili Trumpa kako rade iste stvari kroz koje smo prošli u Turskoj. No osim toga, vrlo sam umorna od politike, uvijek sam umorna od politike. Konzumira čovjeka, osobito ovaj model politike.

Inspiriraju li se političari poput Johnsona, Orbana, ili naši političari s Balkana, čovjekom poput Erdoğana? Imitiraju li njegov model ponašanja i upravljanja?

Osjećam kao da se radi o jednom te istom čovjeku s različitim licima, koji iznova radi istu stvar. Ponekad izgovaraju potpuno iste riječi. Šokantno je to. Možda bismo trebali otići i dalje. Jedan od mojih izraelskih prijatelja mi je rekao: 'Tvoj tip nije glavni tip, moj tip je glavni tip'. Ili bismo trebali pitati Ruse, sigurno i oni imaju štošta reći. To je obrazac, jer ovi tipovi to nisu izmislili, ove režime i ideologije i diskurse. Sistem u kojem živimo i činjenica da kolabira kreirao je ove ideologije, ove muškarce.

Bili ste u Kairu 2011. godine, na trgu Tahrir, promatrajući ono što će se kasnije zvati Arapskim proljećem. Svi mediji su pratili ova okupljanja, na proteste se gledalo kao na nešto pozitivno, kao na buđenje nacija. Što se dogodilo s ovim zemljama, mediji više ne pričaju toliko o životu u Egiptu ili Libiji?

Mnogi ljudi misle da je propalo što god se događalo tamo. No mislim da ne bismo trebali gledati na politiku ili socijalne situacije i reakcije u kontekstu tako kratkog vremenskog raspona. Koliko je prošlo godina od svega? Osam od Tahrira? Šest od Gezija? To je ništa, treptaj oka. Ovi ljudi su pokušali pronaći drugi način predstavljanja. I to su pokušali učiniti kolektivno, na trgovima. Ti pokreti bili su znakovi da predstavnička demokracija nije dovoljna, da ne radi svoj posao, da se politički sistem raspada. Tako da je to bio pokušaj da se nađe drugi način predstavljanja, no bila je to nezgrapna stvar, vrlo nova stvar i zapravo tek početak. Ovi ljudi su još tamo, sve ove ideje i ideali su tamo. Moramo pričekati i vidjeti što će donijeti vrijeme. Jer prije Tahrira, nitko ne bi pogodio da će se dogoditi Tahrir. Tako da ne znamo što će doći sljedeće. Mislim da su klimatski prosvjednici inspirativni u smislu da može postojati miroljubiv način da se pokaže da mase više ne podržavaju sistem. Stoga je trenutačno najvažnija stvar u što će ovi klimatski prosvjedi evoluirati.

Kako previđate da će se 18 19 riješiti kurdsko pitanje?

Ne mogu ništa predvidjeti i pitam se može li itko. Od početka 90-ih, otkad sam se počela baviti novinarstvom, pratim kurdsku politiku. Gospodin Erdoğan učinio je nešto pametno, a kurdska politika je, nažalost, odigrala u njegovu korist. Pretvorio je kurdsku politiku u bliskoistočni problem. Bilo je to tursko pitanje, a sad je to jedno od pitanja Bliskog istoka, jedan od beskrajnih i kompliciranih problema Bliskog istoka koji nikad neće biti riješen. BestBook: Koje knjige su esencijalne za vas? Ili, ako vam je lakše, što sad čitate? Trenutačno čitam 'Power and the people: Five Lessons from the Birthplace of Democracy', sad ću čitati Didiera Eribona. Počinjem pisati novu knjigu i zato čitam puno i brzo. Upravo sam završila 'Ovo mijenja sve' Naomi Klein i 'Poeziju iz budućnosti' Srećka Horvata.

Ako nije tajna, o čemu sad pišete?

Pišem nešto manje depresivno. Šalim se. Mnogi ljudi kad vide 'Kako ostati bez domovine' misle da je to depresivna knjiga, ali ja mislim da je to knjiga puna radosti. Ovo su zanimljiva vremena. No nije dobra stvar živjeti u zanimljivim vremenima, definitivno ne. Ako se uspijete sjetiti da smo politički subjekti, a ne objekti, stvari postanu zanimljivije.

Je li vam nova knjiga objavljena u Turskoj?

Ne. Na nekoliko drugih jezika da, ali ne i na turskom.

A hoće li biti?

Ne mislim da hoće.

 

Da vas još jednom vratim na temu Turske. Postoje li neovisni mediji u Turskoj?

Da, postoje. Nisu mainstream, ali mainstream mediji su postali toliko tragični tako da ih nitko više ne čita i ne gleda. Nije da su se svi ovi ljudi okrenuli alternativnim medijima, no alternativni mediji postaju utjecajniji nego prije. Postoje neovisni mediji, i moji prijatelji i kolege rade nevjerojatno težak posao koji zahtijeva puno emocionalne, mentalne i fizičke energije. I rade to unatoč svim poteškoćama. To je nešto što svi trebamo slaviti.