Objava rezultata natječaja Ministarstva kulture izazvala je mnogo buke, premda je kultura kod nas svedena na monetu za potkusurivanje, vrijeđanje i - zaklinjanje s rukom na srcu i figom u džepu. 

Od mnogih rezultata natječaja, a na koje se nikad nije dulje čekalo, što je cipelarenje izdavačkog sustava na izdisaju od strane nadležnog ministarstva, pozabavit ćemo se potporama za poticanje književnog stvaralaštva, popularnim stipendijama za pisce. 

Naime, budući da smo maleno, siromašno i za knjigu nezainteresirano tržište, stipendije su, uz “stimulacije za najbolje književno ostvarenje”, piscima zapravo jedini ozbiljniji izvor prihoda. 

Za razliku od ostalih umjetničkih disciplina, koje itekako treba država i dalje podupirati, književnost se tretira kao da boluje od Downova sindroma. O tome koliko do kulture vlade drže govore pozicije zadnjih ministara kulture. 

Andrea Zlatar Violić postala je ministrica iz kvote SDP-ova perifernoga koalicijskog partnera, HNS-a. Naravno, toliki je bio i njezin utjecaj. 

Položaj do jučer anonimnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića je sličan. Mostovci su za kulturu apsolutno nezainteresirani, vjerojatno je kao biro-tehnokrati smatraju parazitskom i ukinuli bi je dekretom, a HDZ-u je kultura potrebna u spomeničko-nacionalističke svrhe i kao agit-p(r) opovski produžetak ideologije.

Po svom političkom profilu ministar Hasanbegović je puno bliži radikalno desnim pravaškim strankama nego HDZ-u, sve skupa je višestruki politički manjinac i radikal. 

Iz te pozicije je obećavao povećavanje budžeta, a postao je ministar s najmanjim izborenim postotkom za kulturu u povijesti Hrvatske! 

Marginaliziranje kulture bi se nastavilo da je u fokus domaće i svjetske javnosti nije izbacio niz ministrovih skandala, koje javnost ne uspijeva ni pobrojiti, ni percipirati, ni artikulirati, a mediji koji bi to trebali učiniti su se, ciljano, prvi našli na udaru njegova ministarstva.

Ovogodišnji rezultati potpora za pisce lijepo ocrtavaju kako položaj tako i agendu ministra Hasanbegovića, ali i šire, globalnu tendenciju dekulturacije.

Kao prvo, ukupan dodijeljeni iznos za stipendije piscima je 1,617.000 kuna, što je skandaloznih 400.000 kuna ili 20% manje nego lani, u doba prethodne garniture.

Ovom je iznosu najbliži onaj iz 2013. godine: retardirali smo tri godine u nekoliko mjeseci. Taj očajan rezultat može se dijelom sanirati povećanjem i primjerenijom distribucijom novca u fondu za “dodjelu stimulacija za najbolja književna ostvarenja”.

Ministarstvo financira pisanje 21 romana i čak 15 zbirki poezije (lani devet, a preklani pet zbirki poezije), osam knjiga eseja, šest zbirki priča, osam prevoditeljsko-uredničkih pothvata i nešto drugih žanrova. Poezija je očito forca novog ministarstva. 

Nešto je slično, novi esteticizam s ciljem umrtvljivanja kritičkih potencijala književnosti, provodila JUL-ovska struja u doba Miloševića. Poezija već dugo nije prestižan rod u Hrvata, pa kad i bude socijalno-kritična i angažirana, što uglavnom kod nas nije, dopire do maksimalno troznamenkastog broja čitatelja.

Najizdašnije, šestomjesečne stipendije od 42.000 kuna bruto dobili su Ivana Šojat, koja je šestomjesečnu stipendiju dobila i 2014., Ratko Cvetnić, Jelena Zlatar i stanovita Grmača Dolores za pripremu Divkovićeve knjige “Nauk krstjanski”!

Na popisu se nalazi nešto valjanih odluka, gomila imena za koja ste načuli ako ste baš u struci kao ja - pa onda znate i koliko su književno irelevantna - a bogami i nekoliko imena oko kojih se Google preznojio. 

Kako se u izguglanim slučajevima uglavnom radi o mladim dramaturzima, skloni smo povjerovati da ih je ministrova pomoćnica Ana Lederer diskretno podržavala, što ne mora u konačnici biti loše, ali je neprimjereno pored popisa otpisanih. 

Rado bismo podržali orijentaciju na dobre mlade autore, jer njima nikada teže nije bilo stići do javnosti i knjige, ali to, sudim po odlukama ministarstva u okviru natječaja za izdavaštvo i književne manifestacije, nije tendencija nego rezultat politike isključivanja afirmiranih prozaika. Uglavnom, ne zna lijeva što radi desna ruka, pa se tuku na našu muku.

Procijeniti mjeru klijentelizma, te kronične rak-rane malih scena, nije lako, jer javnost nikad ne dozna što su vijeća (koja teško da su po tom pitanju nevina) savjetovala, a što su ministri temeljem svog famoznog diskrecijskog prava odlučili. 

Do sada je bio običaj da se pri primopredaji vlasti automatizmom prihvate odluke prethodne garniture, što se ovaj put - kašnjenje objave natječaja to potvrđuje - nije dogodilo, nego se očito debelo oduzimalo, dodavalo i pogodovalo. 

Ipak, intervencije ministra, de facto izoliranog od kulturnog života, se mogu lakše pročitati, jer svi znaju tih nekoliko autora koji su s njim u kontaktu ili su ga javno podržali. Vjerojatni diskretni klijenti su Nenad Rizvanović i Maja Hrgović.

Međutim, vrišteći ideološki rukopis vidi se u odbijenicama. Na tom popisu našao se niz plodnih, afirmiranih autora/ica, uglavnom prozaika: Ivica Đikić, Roman Simić Bodrožić, Ivica Ivanišević, Emir Imamović Pirke, Bekim Sejranović, Goran Ferčec, Pero Kvesić, Sanja Lovrenčić, Darko Macan… Od istaknutih pjesnika kratki su ostali Tomica Bajsić i Gordana Benić.

Investicija u svako od spomenutih imena je zicer. Ono što ih povezuje je uglavnom njihova javna bliskost lijevom spektru ideja, možda je netko fasovao i zato što ima sestru, a netko tek onako, iz neupućenosti.

Uvrštenjem ovih autora na popis potpomognutih ispali bi s njega (valjda?) anonimni autori, pa bi dojam bio dvostruko bolji. 

Kako god bilo, sve dok ministar bude imao nelimitirano diskrecijsko pravo preinačiti odluke savjetodavnog vijeća, dok vijeća budu radila po impresionističkim načelima, dok se, dakle, ne utvrde jasni kvantitativni kriteriji i ne postanu javni, kao i odluke vijeća - bit ćemo u sferi nagađanja i gatanja, i što je još puno gore: zatočenici proizvoljnosti, klijentelizma i podobnosti. Trenutačno su na udaru prozaici i ljevičari, trenutačno se desnilo skriva iza stihova.