Roman “Turneja” makedonskog pisca Saše Ognenovskog izuzetno je djelo koje na satiričan način prikazuje potpuni raspad sustava vrijednosti unutar kulturnih i javnih institucija, pri čemu umjetnost postaje žrtva političkih manipulacija u društvu obojenom apatijom i manjkom empatije. Upravo zbog ovog potonjeg roman djeluje kao svojevrsna distopija - svijet u kojem nitko više ne pita ni za koga. Kroz ovu priču Ognenovski nam pripovijeda o kazališnoj trupi koja s predstavom “Hamlet” kreće na svjetsku turneju. Ravnatelj Makedonskog imperijalnoga kazališta, Božidar ili Božo zvani Buldog, čovjek manira i navika nedostojnih svijeta kulture, to veličanstveno putovanje dugo je priželjkivao lobirajući kod institucija da mu ga i omoguće.

No tijekom turneje koja je trebala biti na ponos teatra i cijele nacije počinju se nizati drama za dramom; u svakom gradu jedan umjetnik misteriozno nestaje pod čudnim okolnostima, ali kazališna trupa to odlučuje ignorirati i nastavlja dalje žedna novih destinacija, luksuznih hotela, skupih trgovina i ovacija publike. Likovi su pažljivo osmišljeni, a lepezu protagonista točno možemo i zamisliti u jednom kolektivu, baš kao i njihove kompleksne odnose. Svi oni, od vrhunskih glumaca do klasičnih polusposobnih, besprizornih ulizica, imaju specifične karakterne crte koje su ili oblikovale osobne tragedije ili su rezultat unutarnjih konflikata te diskutabilnih moralnih postavki, a posebnu intrigu predstavlja lik Azazela, koji kao zloduh bdije nad njihovom sudbinom.

Ono što je u romanu tijekom radnje očito jest da pisac izostavlja bilo kakvu reakciju istražnih organa, pa čak i moguću sumnjičavost osoba privatno bliskih umjetnicima koji su nestali. Njih naprosto nitko ne traži. Ognenovski to ne čini slučajno, on time zapravo pojačava dojam općeg moralnog propadanja i metaforičku smrt umjetnosti. Ipak, onima koji će roman čitati po realističnom ključu i koji očekuju bar neki trag zakona narativ bi se mogao učiniti nepotpunim. No ta nedoslovnost nikako nije razlog da propustite pročitati “Turneju”. Dapače, piščevo balansiranje između satire i ozbiljne društvene kritike, kao i vješto građenje napete radnje, provocira čitatelja na promišljanje jer upravo ta tišina institucija prikazuje najdublju tragediju društva, međusobnu otuđenost i sebičnost pojedinca. U prvi plan stavlja ignoriranje očite trulosti sustava radi vlastitog boljitka i ostvarivanja ambicija, pa čak i u bizarnom okruženju, što je očiti pokazatelj potpunoga kolabiranja civilizacijskih i općedruštvenih postavki.

Ovaj roman najveću zato vrijednost ima upravo u toj slojevitosti, koju prvenstveno vidimo kroz pomicanje radnje iz realistične u simboličku sferu. Pisac samouvjereno potiče čitatelja na potragu za odgovorom na pitanje jesmo li kao pojedinci i društvo toliko emocionalno otupjeli da smo ljude spremni i unaprijed otpisati, kao i jesmo li političke intrige prestali nazivati anomalijama svjesno ih brišući iz svijesti radi osobnog interesa.