Potraga za identitetom od Vancouvera do Meksika
U izdanju Leykam Internationala, u prijevodu Lee Kovacs, hrvatskoj je publici predstavljen roman “Nauetakuan, tišina za šum” kanadske autorice Natashé Kanapé Fontaine - ključne figure suvremene frankofonske starosjedilačke književnosti u Kanadi. Riječ je o njezinu prvom romanu, objavljenom 2021. godine, koji na poetičan način otvara pitanja identiteta, pripadnosti i transgeneracijske traume. Natasha Kanapé Fontaine rođena je 1991. godine, pripadnica je naroda Innu iz zajednice Pessamit u regiji Côte-Nord u Québecu. Živi i djeluje u Montrealu. Umjetnica je izrazito širokog izričajnog spektra: glumica, slam pjesnikinja, slikarica, pjevačica i performerica, autorica četiriju zapaženih zbirki lirike (“N’entre pas dans mon âme avec tes chaussures”, “Manifeste Assi”, “Bleuets et abricots”, “Nanimissuat/Île Tonnerre”).
Istodobno se aktivno i vrlo militantno, kao i aktivna članica pokreta Idle No More, bori za prava starosjedilačkih zajednica, upozoravajući pritom na okolišnu nepravdu te rasizam i diskriminaciju s kojom su svakodnevno suočeni. Sva ta iskustva snažno su utkana i u njezinu prozu. Roman “Nauetakuan, tišina za šum” pripovijeda o Monici, mladoj ženi Innu podrijetla koja studira vizualne umjetnosti u Montrealu. Odrasla daleko od kulture svojih predaka, Monica se ne osjeća povezanom s vlastitim korijenima i kulturnim nasljeđem. Susret s umjetničkim radom starosjedilačke umjetnice Rebecce Belmore postaje jedan od ključnih poticaja za njezino unutarnje buđenje i preispitivanje vlastitoga mjesta u svijetu.
Slijedi opsežno putovanje - istodobno unutarnje i fizičko - koje Monicu vodi od Montreala preko Vancouvera sve do Meksika. Tijekom putovanja preispituje zajedničko iskustvo svih starosjedilačkih naroda obaju Amerika kolonijalne povijesti, nasilja i gubitka. Putovanje je prožeto osluškivanjem tišine, pokušajem da se čuju glasovi predaka i razumije ono što je dugo bilo potisnuto.
Natasha Kanapé Fontaine u romanu istražuje starosjedilački identitet u suvremenom, urbanom kontekstu, tematizira aproprijaciju kulture predaka, povratak na teritorij i duboke transgeneracijske traume, osobito one povezane s prisilnim smještanjem starosjedilačke djece u internate udaljene od njihovih obitelji. Uska povezanost s prirodom, s teritorijem koji se doživljava kao prostor pamćenja i iscjeljenja, jedna je od temeljnih niti teksta. Stilski, “Nauetakuan, tišina za šum” je izrazito poetski i hibridan roman, na granici lirike, eseja i proze, koji čitatelja poziva da uspori i nauči kako osluškivati tišinu. Upravo u toj tišini nastaje mogućnost pomirenja: Monica se, naposljetku, vraća u svoju zajednicu i pronalazi put prema vlastitim korijenima. Kao takav, roman Natashé Kanapé Fontaine zauzima važno mjesto u korpusu kvebečke starosjedilačke književnosti koja se posljednjih godina izrazitije okreće urbanim tematikama i afirmaciji starosjedilačkog urbanog identiteta. “Nauetakuan: tišina za buku” nije samo osobna priča o odrastanju i potrazi, nego i snažan, politički i intiman tekst o preživljavanju, sjećanju i mogućnosti ponovnog povezivanja u svijetu koji je dugo pokušavao utišati glasove pripadnika različitih starosjedilačkih naroda.