Početkom devedesetih razgovarao sam s prijateljem Antom Peterlićem o suvremenim američkim redateljima. Složili smo se da su tri najbolja Clint Eastwood, Martin Scorsese i Woody Allen. 

Bio je to ležeran, opušten razgovor uz piće, u društvu. Ante je volio liste, ja nešto manje, no nismo polemizirali jer je bilo očito da se slažemo te da od trojice veterana boljih nema. Nakon tri i pol desetljeća ništa se nije promijenilo. 

Isti veterani, Eastwood, Scorsese i Allen, još su na vrhu, a njihovi nedavni filmovi, “Vuk s Wall Streeta”, “Jasmine French” i “Snajperist”, među najboljim su ostvarenjima američkog filma posljednjih desetak godina. 

Vještina i lakoća s kojima barataju filmskim sredstvima naprosto je opčinjavajuća. Eastwoodov najnoviji film “Čudo s Hudsona” (“Sully”) toliko je različit od svega što se sad prikazuje u našim kinima da imate dojam kao da ste se našli u nekoj drugoj filmskoj galaksiji.

Nema gromoglasnog zvuka koji pokorava sluh publike, iako ima vrlo intenzivnih zvučnih dijelova filma koje ne doživljavate kao zvuk, nego kao (nečujni) integralni dio prizora. 

Nema filmskih efekata kojima se moramo diviti, iako se radi o filmu prepunom najboljih i najsloženijih suvremenih filmskih efekata, snimljenom digitalnom kamerom u Imax tehnici, čiji je kapacitet rezolucije veći od drugih filmskih sustava. 

Eastwoodovo “Čudo s Hudsona” čudo je suvremene filmske tehnologije koju gledatelj uopće ne doživljava kao čudo jer ga redatelj ne želi impresionirati. 

Za Eastwooda suvremena je filmska tehnologija sredstvo kojim precizno i neprimjetno stvara prizore filma o jednom od najčudesnijih slučajeva spašavanja ljudi osuđenih na smrt u zrakoplovnoj katastrofi.

Eastwoodov je film rekonstrukcija slučaja rušenja putničkog zrakoplova Airbus US Airwaysa nakon polijetanja iz LaGuardije u New Yorku i uspješnjog slijetanja sa 155 putnika u rijeku Hudson usred New Yorka 15. siječnja 2009.

Pilot zrakoplova, kapetan Chesley Sullenberger zvan Sully (kako se izvorno i zove Eastwoodov film), veteran s više od četiri desetljeća letova, uspio je izvesti nemoguće: spustiti zrakoplov s dva goruća motora usred ledene rijeke i omogućiti spašavanje putnika i posade.

Sullyjev pothvat toliko je nemoguć, odnosno “politički nekorektan”, da ga američki odbor za sigurnost prijevoza sumnjiči za donošenje riskantne odluke i zanemarivanje mogućnosti sigurnijeg slijetanja u nekoj od obližnjih zrakoplovnih luka. 

Dok cijela zemlja euforično slavi junaka koji je spasio 155 ljudi, administrativni sustav napreže se dokazati Sullyjevu krivicu. Zvuči sumanuto, naravno, no upravo je to ono što je Clinta Eastwooda privuklo da snimi film.

U nedavnom intervjuu u magazinu Esquire Eastwood je izazvao reakcije američke javnosti odgovorom na pitanje što misli oponaša li ga u svojim nastupima predsjednički kandidat Donald Trump: “Možda. 

Pokušava nešto reći, jer svi su potajno siti političke korektnosti, ulizivanja. Mi živimo usred generacije dupeljubaca. Ovo je generacija pičkica. Svi hodaju po jajima. Gledamo kako ljude optužuju za rasizam i slično”.

Eastwood ne simpatizira Donalda Trumpa, no simpatično mu je što ovaj bez straha govori ono što misli, bez obzira na to je li to netočno ili glupo. 

Donald Trump je ljudski nepredvidiv. Priča o kapetanu Sullyju upravo je groteskni primjer administrativne političke korektnosti koja u potpunosti zanemaruje faktor ljudske nepredvidivosti, spontanosti i životnosti te sve svodi na formule, definicije, propise i simulacije. 

Kad na završnom ispitivanju administrativni odbor demonstrira svoje dokaze koji potvrđuju Sullyjevu navodnu krivnju, on im mirno uzvraća: “A sad budimo ozbiljni”. 

To je jedan od najljepših trenutaka filma. Ono što slijedi je teško opisati. Eastwood nas kroz film postupno vodi kroz usporedni prikaz rušenja zrakoplova i administrativne istrage o junakovoj navodnoj krivnji.

Gledamo početak apsurdnog kafkijanskog procesa te spektakl rušenja i spašavanja, a kad Sully kaže: “Budimo ozbiljni”, Eastwood cijeli spektakl i sudsku istragu pretvara u intimnu emotivnu dramu od koje onima u sudnici, kao i publici u kinu, zastane dah. 

Svi ostanu bez riječi i postanu ono što im je Sully i njegov redatelj, Clint Eastwood, rekao: ozbiljni. Sudska dvorana puna, kako kaže Eastwood, “pičkica” postaje dvorana puna ljudi shrvanih stidom i emocijama.

A junak filma (junak u pravom, iskonskom, klasičnom smislu te riječi), zrakoplovni kapetan Sully, gleda ih sa smiješkom jer zna da je, kao i Clint Eastwood, odradio dobar posao.