Hvaranin s Bačvica, tako počinje službena biografija strip-crtača i novinskog ilustratora Alema Ćurina (1953.) na internetskim stranicama 24. Sa(n)jam knjige u Istri, čiji je taj kultni ilustrator iz Splita jedan od ovogodišnjih gostiju.

Grafički dizajner, slikar, skulptor, prozni pisac i esejist, nekadašnji pariški umjetnički emigrant, pa zaštitni znak Feral Tribunea, u kojemu je objavio više od tisuću ilustracija, danas stalni "crtač" zagrebačkih Novosti, crtao je također za Slobodnu Dalmaciju, Zarez i Kvadrat, a dio svojih u tim tiskovinama objavljenih promišljanja o stripu i fenomenima oko stripa okupio je u knjizi "Egostriper" (2012.).

Priznati majstor zanata, koji je prvi strip album "List vode, Atlantida" objavio u dobi od 62 godine, Ćurin je zajedljivi komentator svakodnevice, čija su nekonvencionalna "crtačka promišljanja" važan dio sajamskoga programa. Tijekom 24. Sa(n)jam knjige, u Gradskoj galeriji Pula izložba "Ples slobode" kronološki će predstaviti autorov opus, s naglaskom na radove koji izričajem i konceptom ilustrativno rastvaraju i kritički valoriziraju društvenu zbilju u nas i u svijetu.

Tematski se raspon kreće od novinskih satira objavljenih u Feral Tribuneu i Novostima, preko ilustracija za knjigu "Sarajevski Marlboro" Miljenka Jergovića pa do zamišljenih plakata za Splitsko ljeto, ali i intimnijih, poetičnijih ilustracija, poput onih u kojima su glavni likovi Predrag Lucić i Corto Maltese, autorovi simboli "plesa slobode".

Nazivaju vas jednim od najpriznatijih-nepriznatih domaćih strip-autora. Izložba u Puli bit će posvećena dijelu vašeg pozamašnog opusa - hoće li tamo biti i neobjavljenih ilustracija? U novinskoj ilustraciji našli ste se slučajno, da biste potom razvili specifičnu vlastitu autorsku poetiku, 'hibrid' ilustracije, stripa i eseja. Ako je, kako ste rekli u jednom ranijem intervjuu, 'sva umjetnost lažna, nastala iz straha', odakle dolazi vaša umjetnost, koje strahove potire? Uspijeva li u tome?

Na izložbi u Gradskoj galeriji Pule u okviru sajma Sa(n)jam knjige bit će uglavnom izbor mojih radova, ilustracija iz zadnjih godina s naslovnica Novosti te nekoliko iz Ferala, tek da se ne zaboravi odakle sam, i rješenja teatarskog plakata koja nisu mogla biti finalizirana u medij za koji su zamišljena. Inače, što se tiče ilustracije, nemam neobjavljenih. Sve one koje su mi odbijene u Nedjeljnoj Dalmaciji kasnije sam objavio u Feralu, one odbijene u Feralu objavio sam u Novostima, a one koje nisam uspio realizirati u novinama pretvorio sam u plakat i obrnuto. Imam more neobjavljenih stripova, ali i kadrove iz tih neobjavljenih pretvarao sam u ilustracije ili plakate, što mi nije teško jer cijelo vrijeme crtam (i pišem) jednu te istu priču, nezavisno od medija. Ipak sam nekako uspio naplatiti svoj trud. Umjetnosti nema zadaću da te oslobodi straha. To je posao kiča, himni, budnica, oltara, nacionalne vrste i zastava. Brlog je od toga sigurniji i topliji. Država je jedno a kulturni prostor skroz nešto drugo. Administracija je uvijek išla đonom na kulturu. Umjetnost je, kao i strah, individualna kategorija. Nema tu pomoći. Umjetnost je dežurna u postavljanju pitanja na koje odgovora nema.

Od svojih početaka strip je prešao dalek put od školskih torbi do polica rezerviranih za visoku umjetnost, postavši u svijetu umjetnička forma danas gotovo važnija od tradicionalnih medija – medij koji savršeno artikulira suvremeni zeitgeist u vremenu izokrenutih perspektiva i kulture podjele na heroje i zločince. Od desno naginjuće političke arene pa do ravnozemljaša, satiričnim medijima ne manjka materijala za inspiraciju. Političke strip-ilustracije jedan su od vaših umjetničkih potpisa – što vas najviše potiče na 'crtački aktivizam'?

Strip je općenito imao tri faze. Počeo je kao veseli i zabavni dodatak u novinama, da bi tri desetljeća kasnije, krajem dvadesetih, prevladao avanturistički i realistički, ali još uvijek isključivo kao novinski strip, te se, desetak godina kasnije, javljaju prve comic-bookve sa super junacima kao glavnim akterima. Od tada strip vozi na dva kolosijeka – među novinskim listovima i između korica. Bookvarni realizam provodi rojalizam individualaca sa posebnim potrebama, a njihovo desničarsko američko mačo kraljevstvo je u međuvremenu, naročito u zadnjih trideset godina, comic-bookvalno podjarmilo kompletnu zapadnu strip produkciju, i talentirane europske autore koji drugdje i ne mogu dobiti posao. Ovako ili onako, strip danas jedino egzistira među koricama, u comic-bookvariju ili tzv. albumima. Vatreni pobornik engleskog imperijalizma i ultra konzervativni jarac kao takav, Winston Churchill, davno je rekao: 'Onaj tko s dvadeset nije ljevičar, nema srca. Onaj tko s četrdeset nije desničar, nema pameti.' E pa danas, kad sam puno stariji od njega kad je imao pameti, ponosan sam što još imam srca. Pače, od 1991. godine, 1991., godina koja se ponavlja, otišao sam, baš zbog eto te godine koja se ponavlja, u ilustratore, otišao sam u partizane. Vlastiti izostanak iz gore navedene strip produkcije iskoristio sam baveći se novinskom satiričko političkom ilustracijom, iliti stripom drugim sredstvima.

U tom smislu, koliki je društveni utjecaj stripa, odnosno umjetnosti i kulture općenito? Može li strip promijeniti svijet?

Svijet može promijeniti samo revolucija, kao što je bila francuska ili oktobarska. Svijest može promijeniti samo takva kataklizma kao što je bio Drugi svjetski rat. U tome momentu svijet je imao savjesti, po prvi i zadnji put u znanoj nam povijesti. Godinama potom svijet je izgubio svijest o savjesti. Danas živimo u najamoralnijem momentu, ako izuzmemo velike ratove, u zadnjih sto i više godina. Tehnologija nam omogućava da budemo moralno primitivni, amoralno bahati, socijalno i empatijski amputirani. Tehnološki smo sposobni naseliti Mjesec da na njemu spaljujemo vještice. Promjene nema niti će je biti. Zatupljeni tehnologijom bez koje više i ne možemo, prodali smo savjest a pokopali svijest. Umjetnost i kultura danas služe samo članovima Bohemijskog šumarka ili Bilderberške klape i raznoraznim bogatim plačipizdama što teže plaćati članarinu rečenim bandama, kao porezne olakšice. E, u njih je to bar porezna olakšica, i zato egzistira, dok su u nas kultura i umjetnost, kako se meni čini, po općem nacionalnom und primitivnom konsenzusu samo mrski relikti još mrskije prošlosti kojima treba držati glavu ispod vode, u ime čistoće nacije, pod kontrolom dežurnih naci lešinara. Odakle je ta bagra izmigoljila i tko to hrani? Zna se. Strip, dakle, ništa ne može promijeniti niti mijenja. Strip je, onaj novinski iz pedesetih i većem dijelu šezdesetih, barem mojoj generaciji odredio djetinjstvo i cementirao mladost. Blagoslovio nas. I to je puno.

Godinama smo pratili vaše ilustracije u Feral Tribuneu. Danas tog legendarnog satiričnog tjednika koji je glasno kritizirao hrvatsku stvarnost više nema. Znači li to da je hrvatsko društvo doseglo određenu demokratsku razinu na kojoj takva razorna 'feralovska' kritika više nije potrebna? Ili su se društvene vrijednosti toliko urušile da nam ni Feral ne može pomoći?

Apatijo bajna, biseru ti naše more... da parafraziram stihove poznate pjesme, ili, u tri neslatke riječi sve bi stalo – nema nam pomoći!

Danas radite za Novosti. Kako ocjenjujete današnju novinsku scenu u Hrvatskoj, i općenito u svijetu? Je li tradicionalno novinarstvo na samrti?

Novinarstvo se danas uglavnom svodi je li se izvjesna Ariana Grande, majkemi ne'am pojma koja je to, ošišala ili ne; koliko se meksičko ili brazilsko sunce zagrijalo za guzove, i zaigralo istim, Maje Šuput; kako je modni stajling, autfit? garderoba, štoli, KGK najvažniji moment pariškog sastanka državnika povodom stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata... Dakle, ispraznost ispunjava medijski scenu, što novinsku što onu na klikove. Kad smo kod ispraznosti, Predsjednik i Predsjednica, drugim riječima bahatost, ispraznost, zloća i glupost, znaju da se glasovi skupljaju na mjestima tehnološkog molitvenog zajedništva i banalnosti: tviterima, instagramima i fejsbukvama. Klikovima se kliče glasačko krdo. Moj nepismeni dida prigovarao nam je zašto kupujemo novine kad ionako svaki dan pišu isto i samo lažu. To je bilo prije šezdesetak godina. Još i sad vjerujem da onda nije bio u pravu... ili ipak... No danas njegove riječi mogu stajati na više od devedeset posto svih svjetskih novinskih i medijskih kuća. Kao glavna paradigma. Geslo ispisano velikim slovima. Na pročelju centralne zgrade. Kažem – Fejk faking njuz!

Nastavak na sljedećoj stranici...

Tema 24. Sa(n)jma knjige u Istri je 'Sloboda'. U današnjem svijetu više ne možemo uzeti zdravo za gotovo sigurnu budućnost liberalne demokracije, čije su se dvije ključne komponente – prava pojedinca i volja većine – kako se čini, ozbiljno zaratile. Strah od multietničkog društva u kombinaciji sa stagnacijom životnih standarda okrenuo je velik broj birača protiv liberalnih vrijednosti. Prijeti li nam 'demokracija bez slobode'?

Mene zanima zašto je jedino među bijelim kršćanima ta multietničnost problematična. Osjećaj krivnje? Lupaju li imigranti na vrata poraženih misionara? Normalno da se najveća paranoja širi iz današnjih nacionalnih centralnih komiteta ili crkve, a onda političke naci amebe koriste svoje medijske trenutke da bi brlogu objasnile higijenske užance na zadanu temu. Demokracija i sloboda ne moraju ići zajedno, i nisu nikada. Demokracija je starogrčki robovlasnički izum, definiran kao parabola koja je preskočila robove. Što su oni bili, marva, namještaj, alat? Grčko-rimski stil. A tek sloboda... Što je to?

Hrvatsko društvo oštro je podijeljeno po ideološkim pitanjima na 'ustaše' i 'partizane'. Čini se da su slične polarizacije prisutne u velikom broju zemalja, kao primjerice u Italiji i Poljskoj. Velika Britanija podijeljena je na proeuropljane i probreksitovce, SAD na pristaše i protivnike Donalda Trumpa. Čini se da je u doba društvenih mreža i novih internetskih tehnologija sve teže postići društveni konsenzus. Koji su mogući razlozi za to?

Divide et impera (podijeli pa vladaj) i Fac et excusa (djeluj sad, kasnije se ispričavaj) stare su maksime koje su upravo na snazi. Imamo kakve takve šanse dok konfrontacija traje. Strah me je da će sve prave vrijednosti na kojima počiva ova načeta civilizacija nestati bestraga kad pobjednici budu obznanili ispričnicu.

Ovogodišnji je Sa(n)jam knjige u Istri posvećen pokojnom Predragu Luciću, koji je ujedno i glavni lik u nekim od vaših ondje izloženih ilustracija, kao što su to također mnoga poznata lica, primjerice Oliver Frljić, ali i aktualni premijer Plenković, Tito... Koga biste od aktera trenutačne hrvatske scene - kulturne, političke, društvene - svakako uključili u 'ples slobode' iz naslova izložbe, a koga isključili? Postoje li hrvatski političari kojima biste dali svoj glas?

Da, ima na izložbi i set ilustracija posvećenih Duji, mojemu mladom bratu. To su one ilustracije nastale same od sebe, a ne kao baš naručeni posao. Cijela izložba nosi naslov po jednom od tih uradaka. Na taj ples samo se mogu odazvati njegova i moja braća i sestre, svima drugima podij je zabranjen. Političarima općenito i zasebice. Bahato geslo svih demokratskih, alo! grčko-rimskim stilom, izabranih političara, vlada ili predsjednika je - što se bunite, pa izabrali ste me! E pa, ja ne izlazim na glasanje i nema političara, odavde do Rapa Nui, istočno ni zapadno, sjeverno ni južno, koji zaslužuje moj glas ako to nije psovka.

Svojedobno ste pokušali ostvariti karijeru strip crtača u inozemstvu. Brojnim hrvatskim autorima to je i uspjelo. Koji je to faktor koji je vama nedostajao da biste i vi uspjeli?

Pomalo mi ide na neku stvar ta općeprihvaćena teorija o mojem neuspjehu. Odakle im i odakle Vama to da nisam, i za koga nisam, uspio, koga sam izdao: Vas, prijatelje, Kolindu, kućni savjet, ligu borbe protiv para nazalno asfaltnih gljivica, a? Ili da se poslužim objašnjenjem Leonarda Cohena u vezi njegove pjesme 'Izdajnik', u kojoj govori o osjećaju koji nas obuzme kad izdamo misiju koju smo kao morali ispuniti, a nismo uspjeli, pa kaže kako je naš pravi zadatak i bio ne ispuniti zadanu misiju, te kako je veća hrabrost ostati uspravan i bez osjećaja krivnje, u to ime, pred nevoljom koju ste svojim odustajanjem otrpili. Ako nisam 'uspio', to je bilo odmah na startu jer, prije više od četrdeset godina, kad sam se odlučio profesionalno baviti stripom i jedina mi je želja bila biti najamni strip crtač, kao i svi velikani tog medija kojima sam se divio - dobio sam šup kartu. Od tada se bavim stripom na svoj način, tjeram neku svoju poetiku. Četrdeset godina na vlastitim tračnicama, na vlastitom gorivu i sagorijevanju, možda to i je neki zabačeni kolodvor izvan i komercijalnih i underground linija, ali je moj, a to, moli' ću lijepo, nije ni veleizdaja, niti tu ima krivnje, niti mi itko ima pravo suditi za to.

Nedavno je umro legendarni autor stripa Stan Lee koji je osmislio niz superjunaka, poput Hulka i Spidermana. Kakav je vaš odnos prema komercijalnom stripu? Može li se Marvelov svemir smatrati strip umjetnošću?

Kako da vam na to odgovorim, a da ne uvrijedim drage kolege koji su danas dio tog marvelovskog korpusa, a naročito svojeg izdavača i prijatelja Vladu Šagadina, koji je povodom Leejeve smrti napisao za Jutarnji predivan esej, kako samo to Vlado već zna. Stvar je valjda generacijska. Mene su odgojili, stripom inficirali nekakvi drugačiji roto junaci, više likovi, a ne superjunaci i heroji. Tako da nemam što tu reći, nemam riječi. Mogućim riječima, da sam 'uspio' bio bih američki ili francuski crtač i vjerojatno bi me odavno dotakla ta Leeova legenda, ali ovakvog 'neuspješnog' nije me dirnula. Dirnulo me to što je vijest o smrti Stana Leeja izašla kao prva u 'Vijestima iz kulture', dok vijest o važnoj izložbi samozatajnog, a velikog splitskog umjetnika Momčila Goluba nije opće postala vijest. E to su kultura i ponašanje. Današnje.

Svoj strip-album 'List vode, Atlantida' posvetili ste legendarnom Hugu Prattu. Osim njega, koji su vaši strip uzori?

I to je još jedan fejk koji se širi od uha do uha. Posvetio sam ga bratu, tad teško bolesnom, a ne Prattu. Niti sam ga Prattu posvetio niti je to strip o Hugu Prattu, kako ga krste neupućeni. Lik Huga Pratta iskoristio sam da bude moj Vergilije, moj vodič u potrazi za otokom s blagom, mojim otokom, mojim blagom, mojim stripom. Još plovimo prema Argentini srebrnim mjesecom obasjani. Hugo Pratt se kao uzor teško probio do mene. Kad sam se prvi put sreo s Cortom rekao sam, tko je ovaj, nema pojma crtati, bez veze je skroz na skroz. Tek mnogo godina kasnije shvatio sam Prattovu mudrost i uvidio da njegov crtež nije stil crtanja, nego čisti goli rukopis priče. Moja prva reakcija bila je takva zato što sam odgojen na velikanima avanturističkog novinskog stripa, od Fostera, Raymonda, Hampsona, Godwina, Salinasa, Breccie do domaćih Julesa, Bekera i Maurovića. Svi nabrojeni, osim Maurovića i ponešto Breccie, njegovali su čist i jasan crtež. Maurović, genije, predavao je crteže u rukopisu, kao i godinama poslije Pratt.

Split je grad u kojem ste rođeni i u kojem ste uglavnom živjeli. Koliko se promijenio od vremena vašeg djetinjstva? Kakav je današnji Split? Čini se da je polarizacija društva izražena baš u Splitu.

Ako nešto opravdava naziv 'banana split', to je ovaj današnji raspolućeni Split, grad već desetljećima u rukama primata. Nitko mi, pa ni nitkovi, ne može zatuć' ljubav prema nečemu što se zove Split, ali ne želim biti majmun, a ni banane mi nisu neki artikl.

Vaš je grad 'stvorio' niz genijalnih humorista. Miljenko Smoje, Ćićo Senjanović i Predrag Lucić, nažalost, više nisu s nama. Postoje li među mladima u Splitu njihovi nasljednici?

Nemam pojma. Iskreno.