Hvaranin s Bačvica, tako počinje službena biografija strip-crtača i novinskog ilustratora Alema Ćurina (1953.) na internetskim stranicama 24. Sa(n)jam knjige u Istri, čiji je taj kultni ilustrator iz Splita jedan od ovogodišnjih gostiju.
Grafički dizajner, slikar, skulptor, prozni pisac i esejist, nekadašnji pariški umjetnički emigrant, pa zaštitni znak Feral Tribunea, u kojemu je objavio više od tisuću ilustracija, danas stalni "crtač" zagrebačkih Novosti, crtao je također za Slobodnu Dalmaciju, Zarez i Kvadrat, a dio svojih u tim tiskovinama objavljenih promišljanja o stripu i fenomenima oko stripa okupio je u knjizi "Egostriper" (2012.).
Priznati majstor zanata, koji je prvi strip album "List vode, Atlantida" objavio u dobi od 62 godine, Ćurin je zajedljivi komentator svakodnevice, čija su nekonvencionalna "crtačka promišljanja" važan dio sajamskoga programa. Tijekom 24. Sa(n)jam knjige, u Gradskoj galeriji Pula izložba "Ples slobode" kronološki će predstaviti autorov opus, s naglaskom na radove koji izričajem i konceptom ilustrativno rastvaraju i kritički valoriziraju društvenu zbilju u nas i u svijetu.
Tematski se raspon kreće od novinskih satira objavljenih u Feral Tribuneu i Novostima, preko ilustracija za knjigu "Sarajevski Marlboro" Miljenka Jergovića pa do zamišljenih plakata za Splitsko ljeto, ali i intimnijih, poetičnijih ilustracija, poput onih u kojima su glavni likovi Predrag Lucić i Corto Maltese, autorovi simboli "plesa slobode".
Nazivaju vas jednim od najpriznatijih-nepriznatih domaćih strip-autora. Izložba u Puli bit će posvećena dijelu vašeg pozamašnog opusa - hoće li tamo biti i neobjavljenih ilustracija? U novinskoj ilustraciji našli ste se slučajno, da biste potom razvili specifičnu vlastitu autorsku poetiku, 'hibrid' ilustracije, stripa i eseja. Ako je, kako ste rekli u jednom ranijem intervjuu, 'sva umjetnost lažna, nastala iz straha', odakle dolazi vaša umjetnost, koje strahove potire? Uspijeva li u tome?
Na izložbi u Gradskoj galeriji Pule u okviru sajma Sa(n)jam knjige bit će uglavnom izbor mojih radova, ilustracija iz zadnjih godina s naslovnica Novosti te nekoliko iz Ferala, tek da se ne zaboravi odakle sam, i rješenja teatarskog plakata koja nisu mogla biti finalizirana u medij za koji su zamišljena. Inače, što se tiče ilustracije, nemam neobjavljenih. Sve one koje su mi odbijene u Nedjeljnoj Dalmaciji kasnije sam objavio u Feralu, one odbijene u Feralu objavio sam u Novostima, a one koje nisam uspio realizirati u novinama pretvorio sam u plakat i obrnuto. Imam more neobjavljenih stripova, ali i kadrove iz tih neobjavljenih pretvarao sam u ilustracije ili plakate, što mi nije teško jer cijelo vrijeme crtam (i pišem) jednu te istu priču, nezavisno od medija. Ipak sam nekako uspio naplatiti svoj trud. Umjetnosti nema zadaću da te oslobodi straha. To je posao kiča, himni, budnica, oltara, nacionalne vrste i zastava. Brlog je od toga sigurniji i topliji. Država je jedno a kulturni prostor skroz nešto drugo. Administracija je uvijek išla đonom na kulturu. Umjetnost je, kao i strah, individualna kategorija. Nema tu pomoći. Umjetnost je dežurna u postavljanju pitanja na koje odgovora nema.
Od svojih početaka strip je prešao dalek put od školskih torbi do polica rezerviranih za visoku umjetnost, postavši u svijetu umjetnička forma danas gotovo važnija od tradicionalnih medija – medij koji savršeno artikulira suvremeni zeitgeist u vremenu izokrenutih perspektiva i kulture podjele na heroje i zločince. Od desno naginjuće političke arene pa do ravnozemljaša, satiričnim medijima ne manjka materijala za inspiraciju. Političke strip-ilustracije jedan su od vaših umjetničkih potpisa – što vas najviše potiče na 'crtački aktivizam'?
Strip je općenito imao tri faze. Počeo je kao veseli i zabavni dodatak u novinama, da bi tri desetljeća kasnije, krajem dvadesetih, prevladao avanturistički i realistički, ali još uvijek isključivo kao novinski strip, te se, desetak godina kasnije, javljaju prve comic-bookve sa super junacima kao glavnim akterima. Od tada strip vozi na dva kolosijeka – među novinskim listovima i između korica. Bookvarni realizam provodi rojalizam individualaca sa posebnim potrebama, a njihovo desničarsko američko mačo kraljevstvo je u međuvremenu, naročito u zadnjih trideset godina, comic-bookvalno podjarmilo kompletnu zapadnu strip produkciju, i talentirane europske autore koji drugdje i ne mogu dobiti posao. Ovako ili onako, strip danas jedino egzistira među koricama, u comic-bookvariju ili tzv. albumima. Vatreni pobornik engleskog imperijalizma i ultra konzervativni jarac kao takav, Winston Churchill, davno je rekao: 'Onaj tko s dvadeset nije ljevičar, nema srca. Onaj tko s četrdeset nije desničar, nema pameti.' E pa danas, kad sam puno stariji od njega kad je imao pameti, ponosan sam što još imam srca. Pače, od 1991. godine, 1991., godina koja se ponavlja, otišao sam, baš zbog eto te godine koja se ponavlja, u ilustratore, otišao sam u partizane. Vlastiti izostanak iz gore navedene strip produkcije iskoristio sam baveći se novinskom satiričko političkom ilustracijom, iliti stripom drugim sredstvima.
U tom smislu, koliki je društveni utjecaj stripa, odnosno umjetnosti i kulture općenito? Može li strip promijeniti svijet?
Svijet može promijeniti samo revolucija, kao što je bila francuska ili oktobarska. Svijest može promijeniti samo takva kataklizma kao što je bio Drugi svjetski rat. U tome momentu svijet je imao savjesti, po prvi i zadnji put u znanoj nam povijesti. Godinama potom svijet je izgubio svijest o savjesti. Danas živimo u najamoralnijem momentu, ako izuzmemo velike ratove, u zadnjih sto i više godina. Tehnologija nam omogućava da budemo moralno primitivni, amoralno bahati, socijalno i empatijski amputirani. Tehnološki smo sposobni naseliti Mjesec da na njemu spaljujemo vještice. Promjene nema niti će je biti. Zatupljeni tehnologijom bez koje više i ne možemo, prodali smo savjest a pokopali svijest. Umjetnost i kultura danas služe samo članovima Bohemijskog šumarka ili Bilderberške klape i raznoraznim bogatim plačipizdama što teže plaćati članarinu rečenim bandama, kao porezne olakšice. E, u njih je to bar porezna olakšica, i zato egzistira, dok su u nas kultura i umjetnost, kako se meni čini, po općem nacionalnom und primitivnom konsenzusu samo mrski relikti još mrskije prošlosti kojima treba držati glavu ispod vode, u ime čistoće nacije, pod kontrolom dežurnih naci lešinara. Odakle je ta bagra izmigoljila i tko to hrani? Zna se. Strip, dakle, ništa ne može promijeniti niti mijenja. Strip je, onaj novinski iz pedesetih i većem dijelu šezdesetih, barem mojoj generaciji odredio djetinjstvo i cementirao mladost. Blagoslovio nas. I to je puno.
Godinama smo pratili vaše ilustracije u Feral Tribuneu. Danas tog legendarnog satiričnog tjednika koji je glasno kritizirao hrvatsku stvarnost više nema. Znači li to da je hrvatsko društvo doseglo određenu demokratsku razinu na kojoj takva razorna 'feralovska' kritika više nije potrebna? Ili su se društvene vrijednosti toliko urušile da nam ni Feral ne može pomoći?
Apatijo bajna, biseru ti naše more... da parafraziram stihove poznate pjesme, ili, u tri neslatke riječi sve bi stalo – nema nam pomoći!
Danas radite za Novosti. Kako ocjenjujete današnju novinsku scenu u Hrvatskoj, i općenito u svijetu? Je li tradicionalno novinarstvo na samrti?
Novinarstvo se danas uglavnom svodi je li se izvjesna Ariana Grande, majkemi ne'am pojma koja je to, ošišala ili ne; koliko se meksičko ili brazilsko sunce zagrijalo za guzove, i zaigralo istim, Maje Šuput; kako je modni stajling, autfit? garderoba, štoli, KGK najvažniji moment pariškog sastanka državnika povodom stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata... Dakle, ispraznost ispunjava medijski scenu, što novinsku što onu na klikove. Kad smo kod ispraznosti, Predsjednik i Predsjednica, drugim riječima bahatost, ispraznost, zloća i glupost, znaju da se glasovi skupljaju na mjestima tehnološkog molitvenog zajedništva i banalnosti: tviterima, instagramima i fejsbukvama. Klikovima se kliče glasačko krdo. Moj nepismeni dida prigovarao nam je zašto kupujemo novine kad ionako svaki dan pišu isto i samo lažu. To je bilo prije šezdesetak godina. Još i sad vjerujem da onda nije bio u pravu... ili ipak... No danas njegove riječi mogu stajati na više od devedeset posto svih svjetskih novinskih i medijskih kuća. Kao glavna paradigma. Geslo ispisano velikim slovima. Na pročelju centralne zgrade. Kažem – Fejk faking njuz!
Nastavak na sljedećoj stranici...
