Akademski slikar Stipan Tadić (Zagreb, 1986.) nakon završenog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu svoje je obrazovanje odlučio nastaviti u New Yorku na Sveučilištu Columbia, a nakon diplome ostao je u Velikoj Jabuci te tamo trenutno živi od vlastite umjetnosti. U razgovoru za Express otkrio nam je kako izgleda život u New Yorku, koliko se studij u Americi razlikuje od onog u Hrvatskoj, kako se razvijao njegov umjetnički izričaj te što misli o ulozi umjetnosti u svijetu obilježenom brojnim ratovima, nesigurnostima i nasiljem.

Express: Za početak, kada si počeo slikati, kada se javila ta ljubav prema slikarstvu?

Počeo sam slikati tek na faksu, do tada sam većinom crtao i zapravo mi nije padalo na pamet da bih mogao postati slikar, to mi je palo na pamet tek kada sam došao na likovnu akademiju zato što je slikarski odsjek na ALU bio izrazito jak. U Primijenjenoj sam bio na grafici i zapravo sam uvijek mislio da ću biti grafičar, a prije toga sam mislio da ću raditi crtiće, animacije i stripove. Tako da sam imao 20 godina kada sam krenuo slikati, a crtao sam još od malih nogu.

Express: Prije nekoliko godina otišao si u New York na studij na Sveučilištu Columbia. Možeš li malo opisati to svoje iskustvo, dojmove sa studija i općenito kako te prihvatilo njujorško društvo?

Meni je bilo super otići na studij nakon što sam već imao nekog iskustva u izlaganju i umjetnosti tako da mi je Amerika super sjela jer sam već bio spreman profesionalno na neki takav pothvat, a studij mi je pomogao da se integriram i zapravo mi je bio ta neka odskočna daska. Upravo sam preko studija došao do galerija, prijatelja ili prijatelja od tih prijatelja i brzo sam se integrirao.

Trebalo mi je neko vrijeme da se kulturno prilagodim, ali čak je i to bilo dosta lako zato što je, iako je to Amerika, New York ipak jedan internacionalni grad u kojem ima ljudi iz cijelog svijeta i oni su često u istoj situaciji kao i ja – došli su ovdje na studij i onda ostali, takvih ima posvuda. I svi smo tu negdje istih godina tako da mislim da je New York po meni super grad baš za taj životni period u kojem sam ja došao jer je to baš nekako grad za mladu ekipu.

Express: Kako bi usporedio studijski program na Columbiji s ovim u Hrvatskoj? Koliko se oni razlikuju?

Rekao bih da u Zagrebu još uvijek dominira taj tradicionalan pristup – biraš odsjek, radiš redom akt, kiparstvo, slikarstvo ili grafiku... Mislim da je za Columbiju puno više karakteristična ta nekakva multidisciplinarnost. Sve je na jednom kampusu i biraš kolegije koji te zanimaju i kolegije s drugih fakulteta. Ja sam, recimo, birao dosta toga iz povijesti umjetnosti, a kod nas na ALU samo oni s nastavničkog smjera odlaze na Filozofski fakultet na ta predavanja. Plus, kod nas je na ALU dosta prisutno to crtanje akta, a na Columbiji, na diplomskom studiju koji sam tamo upisao, sve je bilo puno više fokusirano na atelje – svatko od nas imao je svoj atelje i radili smo s više mentora.

Express: Spomenuo si multidisciplinarnost, koliko je ona zapravo važna za bavljenje umjetnošću? Koliko je važno posjedovati i neka znanja iz filozofije, sociologije i sličnih područja?

Smatram kako je to dosta bitno jer u slikarstvu i umjetnosti općenito čovjek mora dosta pisati i onda svakome dobro dođe poznavanje neke discipline na koju se oslanjaš, poput sociologije ili filozofije ili teorije umjetnosti. A ako samo pišeš prijave i nemaš nikakvo objašnjenje, mislim da se nećeš baš uklopiti u suvremeno društvo, u cijeli taj sustav – od prijava za rezidencije do izložbi, moraš imati neko objašnjenje, neki temelj, rad i projekt, to jednostavno tako ide.

I baš je u tom smislu ALU po meni zastarjela jer ako pogledaš sve ove suvremene umjetnike, njih je jako teško razvrstati po nekim odsjecima. Evo, na primjer, Marina Abramović – gdje se nju može smjestiti? Na koji odsjek, na kiparstvo? Kada akademija nije multidisciplinarna, ti tu gubiš jako kvalitetne umjetnike kao profesore.

Express: Kako gledaš na svoj umjetnički razvoj od početaka do danas? Koliko se tvoj stil promijenio od dolaska u New York?

U Zagrebu sam dosta krenuo raditi akademski, zapravo iz neke zezancije, jer sam mislio da je to neka kontra onome što je popularno na ALU, no onda sam shvatio da je zapravo užasno zatupljujuće raditi takve figurativne slike i shvatio sam da zapravo uopće nisam usklađen sa svojim vrijednostima, sve to izgledalo mi je dosta konzervativno.

I onda sam krenuo unatrag, vratio sam se stripu jer sam shvatio da me strip zapravo najviše privlači te sam na kraju počeo spajati strip i slikarstvo jer sam htio vidjeti na koji bi način mogao spojiti te svoje neke vrijednosti i svoj pogled na svijet sa slikarstvom. Nisam napustio slikarstvo, odlučio sam ga updateati. I to je onda trajalo 100 godina, puno sam se borio i puno sam projekata prolazio. Kada sam došao u Ameriku počeo sam raditi naivu, no ubrzo sam shvatio da je to pomalo glupo jer to nitko ovdje ne razumije, a uz to – ja nisam neki neobrazovani slikar, pogotovo ako odeš na Columbiju, nema smisla više tvrditi da si neki autsajder, to je postalo besmisleno.

ZAOBLJENE FIGURE Punašna tijela: 400 godina Rubensovih nimfi ili raskošna ljepota golog ženskog bića

I na kraju sam onda iz te naive izvukao onu esenciju, ono što se meni sviđa, poput nekih perspektiva i na to sam dodao neke svoje elemente – recimo, stavio sam da je uvijek noć. Tijekom studija sam zapravo napravio taj neki spoj više referenci i počeo sam iz svake od njih izvlačiti ono što se meni sviđa, umjesto da ih samo idem kopirati kao što sam prije radio. I onda je tako u Americi nastao taj neki moj stil koji je spoj svega – i klasičnog slikarstva, i stripa i svega. I sada puno ležernije slikam i radim i mislim da sam se pronašao u tom nekom stilskom smislu.

Express: Tvoje slike jako često obilježavaju motivi iz nekih urbanih sredina, odnosno dosta često su to motivi iz svakodnevice. Što te privlači takvim temama?

Tema je uvijek neki moj život i ono što ja promatram i živim tako da je ta urbana sredina zapravo dio mene, ja sam takav čovjek i živim na takvom mjestu. Tako da su to slike o onome čemu ja svjedočim i nečemu što ja tematiziram u nekom svojem okruženju. I uvijek sam imao potrebu prikazivati život oko sebe i na neki ga način zrcaliti, ponajviše zato što vidim da toga nedostaje. Kada gledam umjetnost općenito, nedostaje mi taj život koji ja vidim svaki dan. Jedan radi cvijeće, drugi radi nešto drugo... Meni nedostaje onaj život o kojem pričamo, a tog života često ima u filmu i u glazbi, puno češće nego u likovnoj umjetnosti. Mislim da je likovna umjetnost meni nekako eskapistička, jako je nekako u nekom drugom svijetu. A i naiva mi se tu jako sviđala, pogotovo ona ranija, zato što ona baš direktno konfrontira svijet, kao neki socijalni realizam, i to mi se jako sviđa.

Express: Koliko ti je u cijelom tom umjetničkom procesu važna reakcija publike? Slikaš li više za sebe ili za pogled drugog? Kako ti gledaš na taj odnos autora i gledatelja?

Pa moja je neka perspektiva da je to zaista 50-50. Ti moraš biti zadovoljan i publika mora biti zadovoljna. To je jedan odnos i jedan dijalog koji mora biti obostran, ne možeš zanemariti ni jedno ni drugo.
Kad god netko kaže da slika samo za sebe, ja to ne mogu razumjeti, a isto tako ne razumijem ni one koji slikaju samo za publiku. Mislim da nitko neće uživati u slikarstvu u kojem ne uživa sam autor tako da je po meni to stvarno 50-50.

Express: Od završetka studija u New Yorku živiš isključivo od umjetnosti. Mislim da je svima jasno da tako nešto u Hrvatskoj baš i nije izvedivo. Kako se onda čovjek može snaći u situacijama kada je prisiljen pronaći balans između umjetnosti i nečega što mu osigurava egzistenciju?

Postoji više perspektiva iz kojih se može gledati na to, reći ću isključivo svoju. Meni je u Hrvatskoj bilo puno teže nego u New Yorku, ali trenutno imam sreće u New Yorku i ne znam koliko će to trajati. To su stvari koje dođu i odu. Opasno je biti na tržištu umjetnosti jer je tržište nepredvidivo, tu postoje usponi i padovi. I sve je super dok je dobro, ali nije samo dobro – kada tržište ode dolje, morat ćeš se nekako snaći. I to je problem s tržištem. Puno umjetnika tvrdi kako je bolje imati neki posao sa strane pa da ti je onda tvoja umjetnost neovisna o tom tržištu, a ja sam trenutno ovisan o tom tržištu i mislim da je to prilično opasna situacija. Tako da mudri umjetnici predlažu da stvarno imaš posao. Mislim da je u takvoj situaciji super biti profesor negdje, mislim da je to neka najugodnija situacija, ali onda se opet ponekad dogodi da ljudi kada im je ugodno ne rade ništa. Zato umjetnost i je toliko živa ovdje u New Yorku – ti jednostavno moraš raditi, nema neću, nema ne mogu. Tako da me to tjera dalje, ta egzistencija. Do kuda će to ići, ja ne znam. Da se mene pita, volio bih imati neki siguran prihod jer je ovaj život od umjetnosti jako nesiguran. Ja sam se već navikao jer tako živim već 20 godina, ali moram priznati da mi sada nije ništa puno lakše duboko u meni, još uvijek mi je to poprilično stresno.

Express: Nažalost, u jeku nedavnih tragičnih događaja jednostavno moram spomenuti Mediku, zgradu koja je godinama bila simbolom alternativne kulture, ali danas sve više djeluje kao mjesto socijalnog raspada. Kako ti gledaš na to, s obzirom na to da i sam vežeš puno uspomena uz taj prostor?

Mislim da su Medika, Močvara, Krivi put i tih nekoliko mjesta u Zagrebu ključni za mene kao osobu, ne znam uopće kamo bih išao da ne postoje ta mjesta, ne znam što bi Zagreb bio bez njih.

Ja bih ovo tretirao samo kao jedan izolirani slučaj. Nisam sada tamo i ne znam kakva je atmosfera, ali tamo se takva vrsta nasilja ne događa često, odnosno nikada se nije tako nešto dogodilo. Ne bih to gledao kao kraj. Trebaju se tamo uspostaviti neka nova pravila i sve to i malo se taj raspad treba spriječiti. Iako mi je teško procijeniti jer nisam dugo bio u Mediki, iako sam prije dosta tamo boravio, ali ljudi su se tamo uvijek svađali, sve je bilo na tom nekom pragu jer je to ipak jako kaotičan sustav i ovo što se dogodilo je stvarno katastrofa, ali ponavljam – tamo se takve stvari inače ne događaju. Ovo je stvarno izolirano i uopće je suludo da se to tamo dogodilo. Mislim da je Medika jako daleko od takvih slučajeva. Medika, Močvara... za mene su to sve miroljubiva mjesta, uvijek sam se najugodnije tamo osjećao i nikada nisam vidio nikakvu vrstu nasilja tamo. I smatram da je užasno bizarno da se stalno ističe kako je počinitelj alternativac jer mislim da su mjesta koja se često smatraju “šminkerskima” zapravo puno nasilnija.

Express: S obzirom na to da danas svi živimo u izrazito nesigurnim i opasnim vremenima, misliš li da umjetnost ima snagu promijeniti nešto u društvu ili je njezina svrha više u bilježenju i dokumentiranju onoga što se događa?

Mislim da je umjetnost sada najslabija ikad i da je njezina društvena odgovornost jako slaba, slabija nego ikad. I mislim da je ta ideja da ona na nešto može utjecati jako oslabila. Ali opet mislim da umjetnost mora postojati i mora raditi ono što može, kao i svatko od nas. Ali u odnosu na ovo što se događa u Izraelu i Palestini, mislim da su te stvari dovele dosta u pitanje stabilnost umjetničkog sustava zato što se dosta umjetnosti oslanjalo na neokolonijalnu priču, pogotovo u Americi. Stalno se o tome pričalo i na tome se zapravo kapitaliziralo, ali sada kada je došlo zaista do situacije kada se nešto treba reći i stati na pravu stranu u toj očito neokolonijalnoj katastrofi, ljudi se povlače jer su, naravno, na strani kolonizatora, odnosno Izraela. Tu je umjetnost jako izgubila na snazi i pokazala se jako licemjernom i mislim da je to uzrok krize – činjenica da se umjetnost nije pokazala kao slobodna ili progresivna, nego se pokazala kao oportuna.

Express: Kakvi su ti planovi za budućnost? Privlači li te sada više život u New Yorku ili se planiraš ipak vratiti u Hrvatsku jednog dana?

Pa volio bih se vratiti u Europu najviše. Ne znam za Hrvatsku, malo mi je ovaj Thompsonov koncert prisjeo, ali svakako bih volio živjeti u Europi.