Branko Brezovec ponovo radi Krležu! Nakon njegove po mnogima kontroverzne riječke predstave "Gospoda Glembajevi" sa Severinom u ulozi barunice Castelli, kad je političarima "prosvirao" glave, njegova nova verzija Krležina remek-djela "Gospoda Glembajevi" u produkciji Eurokaza, Teatra poezije i Festivala "Miroslav Krleža", o sudbini Glembajevih, lopova, varalica, mutikaša i samoubojica, otvorit će u petak osmo izdanje tog festivala.

Brezovec je krležijanac i ovo mu je osmi susret s Krležinim djelom, a s obzirom na njegovu reputaciju provokatora i originalnog kazališnog interpretatora književnih djela, čije se ime veže uz estetiku i poetiku Eurokaza, i u ovoj se izvedbi očekuje bombastično, ili barem novo tumačenje te Krležine drame. Čini se da Brezovec, sklon ekstravaganciji i raskošnom teatru, nije iznevjerio ta očekivanja – u ulozi barunice Castelli gledat ćemo odličnog mladog glumca Domagoja Jankovića!

Prošlo je 12 godina od vaše provokativne predstave 'Gospoda Glembajevi' u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, kad ste političarima i gospodarstvenicima prosvirali glave. Hoćete li i u ovoj predstavi istaknuti politički moment?

U toj riječkoj predstavi maske političara, a zapravo dvodimenzionalne fotokopije morale su biti pričvršćene špenadlama na konstrukciju koja se navlačila na lice, a onda su svi rekli da je to bio metak u čelo Jadranki Kosor i Vladimiru Šeksu. Oni su to na neki blaži način i nešto slično, ali manje definitivno, zasigurno zaslužili iako je Kosor bila mila majka prema današnjem establišmentu, ali to stvarno nije bila politička nego tehnološka namjera. Nikakva direktna aluzija. Tadašnja intendantica riječkog HNK Mani Gotovac inzistirala je na doslovnoj aktualnosti, na usporedbi glembajevštine i kontingenta tadašnjih tajkuna, od Kutlea do Nine Pavića, Radeljaka i Todorića, koji se tad još činio kao neka benigna životinjica. Ali mene su zanimali dublji, manje aktualni aspekti, zapravo zalagao sam se za pozitivni aspekt Glembajevih. Ta predstava je uključivala i neprikosnovenu erotičku dimenziju koju je, hoćeš-nećeš, donijela Severina. Također, to je bio mjuzikl, što je moj prijatelj Vjeran Zuppa okarakterizirao svetogrđem. Sve se namjerno spuštalo prema melodrami i pokušavalo se da tuče mimo ibsenovske preuzetnosti Krležina teksta. Za mene su 'Glembajevi', naime, nastavak fantazmagoričnih 'Legendi', pogotovo iz perspektive obiteljskih glembajevskih portreta koji se slobodno kreću glembajevskim miljeom, i sklopili smo u tom smislu funebralnu i ekspresionistički fuerilnu predstavu.

Koji problem naglašavate u ovoj verziji Glembajevih?

Ovo je, za razliku od riječke, komorna predstava o spasu, a ne o Todorićima ili antitodorićima, ili o opismenjenim i prosvijetljenim Todorićima. Kako da se spasimo, kako kaže Krleža, iz ovog dima i ovoga mutnoga u nama? Po Krleži za to nema nikakve šanse, sve i posvuda je mrak, a proletarijat nije klasa za sebe jer ni on ne želi ništa drugo nego, kad bi Bog dao, biti Todorić. Dakle, Glembajevi nisu ni Kutle niti Todorić, 'Glembajevi' su operacija historizacije, a ne aktualizacije. Da smo mi imali takve Glembajeve, koji poznaju ozbiljnu literaturu, umjetnost i glazbu, a svoju djecu šalju na likovne akademije, ne bismo danas u Hrvatskoj imali ovakvu groznu prvobitnu akumulaciju kapitala i bezukusni barbarizam. Krleža još tome, zlu ne trebalo, pridodaje zov krvi, aspekt koji više pripada Zoli, a meni je najmanje drag, jer baš nikako ne mogu razumjeti Primorčeve genome. Glembajevi su, naime, lopovi i ubice od pradavnih vremena, to je u njih gotovo genetski upisano i iz toga se van ne može. Predstava je ostala bez Fabriczyja i bez odvjetnika Pube, dvoje važnih likova, Pubin tekst govori sestra Angelika, koja tako više nije astralna pojava, figura spasa, nego žena koja se bavi problemima advokature, a Glembay nije blagonaklon prema bivšim glembajevskim marifetlucima i njihovoj kriminalnoj ostavštini nego misli da su njegova poslovna polazišta utemeljena na racionalnijim, kurtoaznijim principima. Predstava je i počast izuzetnom trudu i angažmanu Galiana Pahora u ulozi bankara Glembaya u riječkoj predstavi, kojemu je to bila zadnja uloga života.

Lik barunice Castelli iznimno je važan, no uglavnom su ga svodili na razinu kurve. U Rijeci je barunicu glumila estradna zvijezda Severina, a sada izvrstan mladi glumac Domagoj Janković, poznat po značajnim rolama u Teatru &TD. Što želite time postići?

Severina je u to vrijeme bila na svim naslovnicima; svi su gledali njezin intimni video snimak i govorili o njoj kao o nekoj vrsti razuzdanice, a ona je na sceni kroz Krležin tekst opravdavala slobodu, pa i svoje, erotičke inteligencije i nije se dala smesti malograđanskim podmetanjima na pragovima njezine svakodnevice.Postigli smo neku feminističku notu, koju taj tekst imanentno ima, ali je rijetko tako otkriven. Naravno da se među hrvatskim glumicama stvorio otpor što je uloga barunice Castelli dodijeljena Severini, i Zuppa me se odricao. Ali nema među hrvatskim glumicama takve moralne i mentalne snage da svoj vlastiti život ulože u jednu ulogu i da se njom prožmu. Ta Severinina snaga bila je zamašnjak predstave. Barunica Castelli nije bludnica, ona priznaje da je došla s društvenog dna i da je njezin brak rezultat društvenog ugovora. Stari Glembay je sigurno poznavao cijelu njezinu životnu priču, a u našoj se predstavi vidi da je znao i za Silberbrandta, a nije se posebno iznenadio ni kad je saznao da je Castellijeva smotala njegova sina A zašto Domagoj Janković? Domagoj je glumac izuzetne scenske inteligencije, koja uspije dosegnuti Čavajdinu i Burićevu, radili smo nekoliko puta i uvijek je prihvaćao svaku uputu na svoj način, i znao je za što se zalažemo. Netko će reći da s njegovim angažmanom opet provociramo i hoćemo Glembaja za homoseksualca jer je u braku s muškarcem. Naravno da to igra u predstavi, ali to je vesela sjena ove inscenacije kao što su oni špenadli bili u Rijeci. Moja priča je jednostavna. Gavella je znao reći da nikad nitko nije uspio postići michelangelovske proporcije glembajevskih likova. U kapeli Medici u Firenci nalaze se Michelangelovi nabildani ženski kipovi s muškom teksturom, dakle nemaju ništa blago, astralno, metafizičko. Mislim da s Jankovićem izostaje iz predstave plan jeftine liričnosti; on žensko traži u sebi.

Taj Krležin tekst je aktualan i danas jer govori o propasti jedne bogate bankarske obitelji u kojoj se mogu prepoznati Todorići i neki drugi posrnuli hrvatski poduzetnici.

'Glembajevi' ne difamiraju Todoriće i ne pokazuju crkvenjake kao Tartuffe. Glembay je čovjek načitan i zna sve o likovnoj umjetnosti, a to ne zna ni Todorić niti naša predsjednica, koja ne sluša ni Gabi Novak, a kamoli Beethovenovu Mondscheinsonatu. Ona deklarirano sluša Thompsona. Ti Glembajevi, ti Todorići toga vremena, razumiju se u književnost, sviraju Mondscheinsonatu, citiraju Corneillea, to je za Grabar Kitarović špansko selo. Tedeschi se valjda razumije u rock, ali gdje je to od glembajevskih raspona. Mi smo na strani Todorića koji bi slušali Beethovena, ali takvih nema. Zazivamo prosvijećenu desnicu i prosvijećenu religioznost kao što je ona dr. Silberbrandta. Ako je nešto u toj drami aktualno tada je to uvid u ponor koji dijeli Glembaje od današnjih Todorića, velik i nepremostiv. U tom svijetu bez svjetla u prozoru, mutnom i mračnom, hajdmo isprobati preživjeti priznanjem tog gliba, bez oslonca u državi, teologiji, politici, crkvi. Idemo živjeti s paklom i užasom u nama i organizirati održivost, kako da se taj užas podnese s najmanje troška. To je, na žalost ili nas sreću, sukus Krležine drame. Strašan je njezin nihilizam – najgori su proleteri, a najbolji su crkvenjaci, dakle, sve obratno od onog što sam ja učio u školi...

Smatraju vas krležijancem, diplomirali ste na Krleži, a potom ste radili šest Krležinih drama – 'Velikog meštra sviju hulja', 'Salomu', 'U agoniji'… Što vam Krleža znači?

Tihi, pritvoreni rad Krležinog stvaranja puno mi je zanimljiviji od onog bombastičnog aspekta koji govori da je Krleža socijalno angažirani pisac, ili prorežimski pa onda i titoistički. Krležine drame glembajevskog ciklusa, ako ih isključivo gledamo iz aspekta kvalitativnog, čine se kao da zaostaju za svojim vremenom, kao da su došle 50 godina prekasno, a pritom se avangardizam njegova 'Kraljeva' odbacuje kao mladenačka zabluda, koju redatelji poput Medvešeka pokušavaju pacificirati. Ta gromoglasna šutljivost dijela Krležina opusa, titra u meni mnogo više od činjenice Krležine beskompromisnosti i razornosti. Njegove samoće, vapaji i zebnje oko uzaludnosti vlastita stvaranja. Primjerice, veličina 'Gospode Glembajevih' nije u aktualnosti, kako ju je pročitala gospođa Gotovac, nego u rupama koje je Krleža posijao u toj drami. On je veliki i superiorni pisac upravo po dobrohotnosti, otvorenosti, nelogičnostima, svjesnom anakronizmu; sve to Krleža predaje na istančano popunjavanje i zatrpavanje, u korist vrtoglavih interpretacija. Recimo, ja sam njegovu dramu 'U agoniji' smjestio najdalje moguće, u Sinj, Lenbach je bio sinjski alkar, a Križovec neka vrsta generala Norca. I funkcioniralo je bez ironije, s nenadanim premazom tragičnog. U Gavranovim dramama, recimo, nema rupa, sve je poštepano, svi šlicevi su zatvoreni, a kod Krleže iz svih šliceva nešto viri.

Počeli ste se baviti kazalištem u 5. gimnaziji kao 15-godišnjak, dakle, u '70-ima, kad ste osnovali grupu Coccolemocco, u '80-ima ste postali zaštitno ime Eurokaza, a zatim ste blisko surađivali s Gordanom Vnuk u kazalištu Kampagnel u Hamburgu. Može li se reći da se kroz sve faze provlačila crta aktivizma?

Naravno, mi smo se u tim godinama osjećali bezobrazno intelektualno superiornima, te smo preko Brechta raspravljali o sudbini socijalizma na nedoktrinaran način. Naš aktivizam je bio više izraz gorljivosti za problem, pa smo služili prosvijećenom dijelu socijalizma za pokazivanje njegove umiljatosti. Što će reći: nitko nas nije dirao, a mi smo dodirivali sve, ambicija koju smo mogli malo reducirati. Coccolemocco je znao prerasti u pokret, imati i po 120 ljudi u ansamblu, primjerice, tu su bili Vjeran Zuppa, Božo Kovačević, Branko Matan, dakle, današnji intelektualni vrhovi. U Kugla glumištu bili su usuglašeni drugi principi. Ja veselo kažem da je razlika između Cocce i Kugle razlika između vina i trave – mi smo bili na vinu, a oni na travi. Naš aktivizam, nije bio politički pragmatizam, ponajprije bila je to želja da se teatar učini drukčijim, pasionantnim, da ga riješimo duktusa, logoreje, diktata psiholoških konvencija. Iz te želje izrastao je i Eurokaz kojeg je žestoko formulirala Gordana Vnuk. Kasnije, u devedesetima, radio sam teatar koji je bio izvan gramatika i strogosti značenja, kao uostalom i drugi važni redatelji moje generacije, Taufer, Živadinov, Pašović. Mi nismo bili veliki politički maheri i nismo se hranili i branili političkim pamfletizmom na način kako to danas funkcionira s Frljićem. Nove redateljske generacije, a većina je mojih studenata, radi u odnosu na nas s pravom abruptivne antiteze, ali ja bih volio da to bude pravo sinteze.

Među prvima ste radili s manjinama - Romima, Albancima i Turcima, dakle, prije nego što je na razini Europe tema inkluzivnosti postala politički imperativ. Kako je do toga došlo?

Prvi put sam vidio i sprijateljio se s romskim Teatrom Pralipe u '70-ima. Imao sam osamnaest godina, i zapanjio me autentičnošću, emanirao je artaudovsku energiju. Početkom '80-ih radio sam velebnu predstavu s njima, u kojoj su oni govorili na sedam svjetskih jezika i prolazili kroz 26 Brechtovih drama. Kasnije, opet u Skopju, radio sam 'Hamleta' s turskom manjinom, gostovao je na Eurokazu. Jako je lijepo kada napraviš na tako ozbiljnom tekstu predstavu s Turcima kojih u Skopju ima samo 30 tisuća. To je veći poticaj od suradnje s pospanim glumcima iz HNK! S Albancima sam napravio niz predstava koje su relevantno gostovale na važnim europskim festivalima. Sada je u Eurokazu mlada Iva Srnec radila u sklopu EU projekta 54+ predstavu 'Pjesma cvrčka', također po motivima Miroslava Krleže, koja je uz profesionalne glumce uključila i desetero osoba starijih od 54 godine.

Premda ste s predstavama gostovali na festivalima širom svijeta, od Sao Paula do Sydneya, nikad niste radili u zagrebačkom HNK. Pogađa li vas to?

Nikad me nije zanimalo režirati u HNK, Šnajder mi kaže da patim što nikad nisam radio u HNK, a ja mu kažem da ne patim ja nego pati on što mu ja tamo nisam režirao 'Hrvatskog Fausta'. Ajde, moram priznati da bih jedino to s užitkom tamo radio, kao što sam s pomalo bolesnim užitkom režirao Wagnerova 'Ukletog Holandeza' u Splitu. Ja sam se kao dvadesetogodišnjak divio glumcima poput Dracha, Crnkovića i Lonze, koji su zapravo bili glumci 'vola oko stola' jer su na sceni sjeli za stol, upalili cigare, pili viski i nešto nadahnuto pričali. Mene nije zanimala ta vrsta dramaturgije, čitali smo drukčije knjige, ali oni su to radili fenomenalno. I rekao sam sebi: 'Branko, ne možeš se tome približiti, to se ne smije, a i ne da se kvariti, ne može se Zlatko Crnković skinuti u fiskulturne gaćice i bacati se po sceni, idi u Makedoniju!' U Makedoniji s tim nije bilo problema jer su tamo sačuvana neka arhaična, arhetipska nagnuća s kojima se Hrvatska oprostila još prije Marije Terezije. U Makedoniji sam se osjećao vrlo dobro.

Stječe se dojam da vas kulturni establišment Zagreba zapravo nije prihvatio.

Danas imam gotovo 64 godine i nikad se nikome nisam morao dokazivati, nametati, pa tako i odustajati od svojih polazišta. Išao sam tamo gdje su me zvali po afinitetu, uspostavio sam pravo na svoj kazališni život, radio sam u malim i velikim teatrima, od spektakularnih opera do metafizičkih komedija, dovoljno u ZKM-u, nešto sitno u Gavelli, puno u Teatru &TD, u Njemačkoj, Italiji, Norveškoj, Britaniji… Nisam živio loše, dapače, uspio sam preživjeti na pristojnom financijskom, umjetničkom i ljudskom nivou, enormno sam putovao, dobivao stipendije… Nikad me nije zanimao kazališni sindikalizam, a i s taštinom mlako stojim. Nakon iskustva u Splitu s Wagnerom odustao sam od velikih sustava i sad radim predstave u produkciji Eurokaza, gdje sam u prilici surađivati s ljudima komparativnih interesa i scenske pristalosti. Takve blagodati danas ne postoje niti u jednom kazalištu.

Nedavno ste izjavili da Ministarstvo kulture nije prepoznalo transformaciju Eurokaza, koji je 2013. postao producentska kuća. Što to znači?

Željeli smo stvoriti platformu koja bi omogućila mladim, ali i nepravedno zapostavljenim umjetnicima, stvaranje kazališnih predstava u izvaninstitucionalnom, kreativnom ali visokom produkcijskom okružju. Mislili smo da se možemo, u smanjenom opsegu, dakako, organizirati po uzoru na nekadašnji Centar za kulturnu djelatnost SSO, koji je bio vrlo agilan i otvoren premda je bio pod patronatom Saveza socijalističke omladine. Zagrebački SSO Nagradu '7 sekretara SKOJ-a' nije dodjeljivao nekim prirepcima etatističke kulture nego, recimo, Pankrtima, umjetnicima koji su bili na radikalno eksperimentalnom tragu. Kako smo Gordana Vnuk, kao intendantica, i ja radili sedam godina u Hamburgu, u ogromnom produkcijskom centru Kampnagel sa šest scena, nastalom u prostoru napuštene tvornice, pomislili smo da Zagrebu možemo prenijeti to iskustvo. Tu smo ideju prvo ponudili lijevoj vlasti, dakle tadašnjoj ministrici kulture Andreji Zlatar, međutim, naišli smo na totalnu apatiju, a promjena ideje od festivala u produkcijsku kuću koštala nas je rušenja dotacije već u prvoj godini za oko 50 posto. Ja i dalje vjerujem da treba stvoriti prostor za ultimativno novi kazališni jezik, ali kod nas vlada potmula omraza prema novom kazalištu. To se osvećuje hodu kazališta u budućnost i bojim se da će taj hod postati kružan. Jest će se vlastiti rep. Sad se već recikliraju, a afirmiraju se kao novi, pristupi koji su na Eurokazu viđeni prije 25 godina. Vrgoč je tu najveći majstor obmane. Ja svoje studente na Akademiji upozoravam: 'Nemojte ponavljati već viđeno, morate ići dalje!'

Kako vidite kulturnu klimu u hrvatskom kapitalizmu?

Strašno. Mi smo u Zagrebu imali sreću i živjeli smo u rezervatu prosvijećenog socijalizma, a danas imamo sveopću demokraciju, odnosno neprosvijećeni apsolutizam. U socijalizmu imali smo cinika Šuvara, čini se potpuno neprisutno, odlutalo biće, koji je učinio najviše za hrvatsku kulturu od tada do danas. To nije vapaj za socijalizmom, ali je činjenica da se danas ovdje svatko trudi da ništa ne razumije. Evo jedne paradigmatske situacije. Problemi koje imamo s gore spomenutim Europskim socijalnim fondom u okviru poziva Umjetnost i kultura 54+, scenska kreativnost u starijoj dobi toliko su apsurdni da nam je takva aktivnost prisjela za svagda. To se ne da objasniti unutar jednog pitanja u intervjuu, tome bi trebalo posvetiti širu pažnju i demaskirati cijelu tu ujdurmu unutar koje Ministarstvo kulture glumi nevinog u ludnici. Ministarstvo kulture tvrdi da su nam oni znatno povećali sredstva, a ne, kako mi tvrdimo, smanjili, a zapravo su nas utrpali u ralje ljudima koji nemaju, a zašto bi i imali, blagog pojma o kulturi i kazalištu i koje kultura, uostalom, ne zanima nego socijalna svrsishodnost i korektnost.. Tom Socijalnom fondu, kojem je glavni paranoidni zadatak da bdije da ne dođe do naših financijskih grešaka na nivou jednog centa, moramo tri puta objašnjavati pojam praktikabla i razliku između glazbene dramaturgije i tonskog oblikovanja, želimo li dobiti odobrena sredstva. Tako mi za našu temeljnu umjetničku aktivnost dobivamo deset puta manje sredstava, a za ovu socijalnu moramo, oboružani strpljenjem koje nas ponižava, koristiti birokratska umiljavanja.

Što mislite o kandidaturi Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske?

Ja sam mislilac s odgodom i to sve gledam kao teatar. Što će reći: iščekujem svoje mišljenje drugog dana, kad ću biti pametniji i s više znanja. Meni je između Škore i Milanovića draži Škoro, jednako kao što mi je Karamarko bio zabavniji od Plenkovića. Naravno, moja je pozicija lijeva, ali u tim stvarima teško se branim od cinizma, pa moram reći da mi je i između Grabar Kitarović i Škore opet draži Škoro. Mislio sam da će Dalija Orešković biti bomba jer ona zagledano govori, no nije joj se dogodilo ništa. A onda se nakon svega ujutro probudiš i zapitaš se ima li spasa.