Negdje početkom novog milenija belgijskom piscu Stefanu Hertmansu u ruke je dospjela knjiga iz koje je shvatio da je njegova kuća u Gentu, u kojoj je živio dvadesetak godina, prethodno bila dom Willema Verhulsta, flamanskog nacionalista koji je u Drugom svjetskom ratu surađivao s njemačkim okupatorima i kao visokopozicionirani časnik SS-a bio odgovoran za mnoge zločine. Knjigu je napisao Verhulstov sin Adriaan, ugledni umirovljeni sveučilišni profesor, kao mučno priznanje na kraju života. Kad su dobro poznate prostorije njegove kuće preplavile sablasti bivših stanara otkrivajući svoje jezive tajne, nagrađivani flamanski autor Stefan Hertmans učinio je ono u čemu je najbolji: baš kao i u svjetskim uspješnicama "Slikar i rat" (2013.) i "Obraćenica" (2016.), povukao je nit priče i odlučio slijediti je. Rezultat je roman "Uspon" (2020.), fantastičan spoj autofikcije i dokumentaristike koji opisuje Hertmansovu potragu za informacijama o Verhulstu. Oslanjajući se na memoare, dnevnike, službene dokumente i intervjue, Hertmans ispreda izvanredno zanimljivu dokudramu o kući i njezinim stanarima, pokazujući kako je lako skliznuti u mržnju i zločin, ali isto tako i da postoji ona druga mogućnost: ne podleći.

Stefan Hertmans (1951.) autor je romana, priča, eseja, kazališnih tekstova te mnogih pjesničkih zbirki. Za svoja je djela višekratno nagrađivan. U njegove najuspješnije prozne knjige ubrajaju se roman "Put za Merelbeke" (1994.) i zbirka putopisa "Gradovi" (1998.). Svjetsko je priznanje stekao romanom "Slikar i rat", koji je postao međunarodni bestseler te je 2017. uvršten u širi izbor za nagradu Man Booker International. Trenutno radi na opsežnoj zbirci eseja koje je napisao u proteklih 40-ak godina, koja mu izlazi u studenom u posebnom izdanju na 1500 stranica, te planira početi istraživanje za svoj sljedeći roman, o flamanskom slikaru i umjetniku koji je stvarao u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća u Gentu.

"Uspon" je sjajan spoj detektivske potrage, moćne spisateljske mašte i autobiografije u kojemu Hertmans istražuje teme obitelji, nacionalizma i doma, podsjećajući da su užasi prošlog stoljeća neiscrpno fascinantni te da odjekuju i danas. Knjigu je nedavno objavila nakladnička kuća Fraktura u prijevodu Romane Perečinec, a tim povodom porazgovarali smo s autorom.

Express: Čitajući vašu knjigu, osvijestila sam nešto što me užasnulo: naime, koliki ljudi odgovorni za krvave nacističke užase Drugog svjetskog rata nisu za to platili svoj dug čovječanstvu. Je li to bio jedan od razloga zbog kojih ste napisali ovu knjigu, da ime barem jednog takvog čovjeka zauvijek uklešete u kamen europske književne povijesti kao ime zločinca?

To je svakako postao jedan od glavnih motiva, ali tek sam razvijajući priču i istražujući shvatio njegovu važnost, osobito u svjetlu aktualnog povratka ekstremno desnog radikalizma u Europi, koji još ima vlastitu verziju u određenim krugovima ekstremno desničarskih "Flaminganata". Omerta na krajnjoj desnici prema takozvanim idealistima koji su se borili za Flandriju – a u stvarnosti su radili u koncentracijskim logorima i borili se na istočnoj fronti pod nacistima – još postoji. Budući da "Uspon" nije samo roman nego dobro dokumentirana priča temeljena na istraživanju, bilo je važno doprinijeti prekidu šutnje o ovom dijelu povijesti. A mislim i da je dobro da ljudi izvan Belgije shvate na koji se način ovaj specifični oblik flamanske kolaboracije uklapa u širu sliku.

Express: Zapanjujuća je kompleksnost i duboka ukorijenjenost flamanskog nacionalizma. Gledano iz te perspektive, ne čini se toliko iznenađujućim što Europom i svijetom posljednjih godina ponovno prevladavaju stranke desnog političkog spektra, izazivajući zabrinutost zbog budućnosti demokracije u regiji. Strahujete li za demokraciju?

Nastojim očuvati nadu da je demokracija samoispunjujući sustav: ako se aktivno ponašamo kao demokrati, održavamo određeni moralni i politički standard. Ali, kad je Flandrija u pitanju, da, doista sam zabrinut. Flamanska ekstremno desna stranka Vlaams Belang istinski je fašistička, rasistička, ali se predstavlja kao "idealni zet", navodno zabrinut za dobrobit "maloga" čovjeka, što je dobro poznata ekstremno desna parodija zapadne socijaldemokracije. Isto što Marine Le Pen radi u Francuskoj. Tu je i takozvana salonfähig, društveno prihvatljiva verzija, N-VA ili New Flemish Alliance, koja sebe smješta centralnije, ali je i dalje agresivno konzervativna, nacionalistička, separatistička, a koja trenutno vodi rat protiv "probuđenog terorizma" i slične gluposti. Kad na izborima 2024. godine te dvije stranke uspiju zajedno osvojiti 50 posto glasova, tehnički će predstavljati apsolutnu većinu koja bi mogla dići u zrak belgijsku državu. U tom slučaju probudili bismo se u zemlji koja se proglašava novom državom kojom dominira krajnja nacionalistička desnica...

Express: Što je s mladima? Jesu li ranjiviji na propagandu od starijih generacija? Medijski senzacionalizam, neinformiranost – također ne pripadaju ekskluzivno našem vremenu. Dapače, propaganda je jedan od najsnažnijih alata, koji uvelike pridonosi raslojavanju društva na "pristaše i protivnike". Koja je uloga društvenih mreža u širenju radikalne desničarske propagande?

Ono što vidimo danas je rascjep između s jedne strane mladih pripadnika woke kulture, klimatskih aktivista, rodnih aktivista, antirasističkih pokreta, feminističkih akcija, koji predvode kulturnu emancipaciju - uglavnom studenti i visokoobrazovani ljudi; a s druge su strane slojevi društva koji su nekad bili staromodni socijalisti, a koji se osjećaju zlostavljanima ekologijom, tzv. elitnim vrijednostima i slično, i okreću se ekstremističkim strankama. To je nova klasna borba i bolje nam je da budemo svjesni nje – sjetite se Žutih prsluka u Francuskoj, ali i desničarske mržnje prema seksualnoj emancipaciji i kozmopolitizmu, antivakserske indoktrinacije itd. Tragedija je u tome što je ono što je najavljivano kao emancipacijski globalizam za sve, za mnoge postalo globalizam frustracija. Ekološka tranzicija još je jedan takav uzrok društvenih podjela, antivakserski pokreti podjednako su inspirirani lijevom ideologijom (Foucault i sl.) kao i populističkim besmislicama o cijepljenju. Dakle, u ovoj postmodernoj eri ne možemo više jednostavno govoriti o lijevom i desnom krilu – a to je čini još složenijom. I naravno: internet je trebao ljudima donijeti oslobođenje. Umjesto toga, postao je glavna platforma besmislenih teorija za neupućene. Nekad smo vjerovali da će internet svima donijeti informacije – ali da biste razlikovali smeće od pravog znanja, morate već imati neko znanje... Algoritmi igraju ključnu ulogu u hranjenju pogrešnim idejama: klikanjem se "pridržavate" određene logike koja se samopojačava što više klikate (npr. na rasističke ili seksističke memeove). Na taj način tzv. neutralni internet doista mobilizira ljude a da oni toga nisu svjesni. Kao što je Wittgenstein govorio: alat je vrijedan samo svoje namjene.

Express: Kakav odnos imaju Flamanci prema svojoj nacionalističkoj kolaboracionističkoj SS povijesti? Kako su na knjigu reagirali čitatelji u vašoj domovini?

Književni i kulturni miljei su, naravno, bili oduševljeni, knjiga je imala izvrsne kritike, bila je u svim medijima, ali izvan toga, mislim da je izazvala i snažnu neizgovorenu frustraciju na krajnjoj desnici, u onolikoj mjeri koliko ti ljudi uopće čitaju književnost. Budući da "Uspon" nije samo fikcija nego je temeljen na dokazanim činjenicama, reakcije su izostale, osim jednog tipa koji mi je poslao poruku u Messengeru kako bi me obavijestio da sam tu knjigu napisao da zadovoljim svoje "male židovske prijatelje" i da sam "intelektualni gad". Što se tiče demokratske Flandrije, ona se uglavnom pomirila sa svojim mračnim nasljeđem, iako moramo ostati na oprezu – nacionalizam jača posvuda kao reakcija na neoliberalnu globalizaciju, i u svakoj zemlji ima svoje mitove, izvrtanja povijesnih činjenica, politike identiteta itd., na kojima se hrani i prema kojima oblikuje nove oblike totalitarizma.

Express: Je li Adriaan Verhulst doista bio vaš profesor? Jeste li doista živjeli u kući u kojoj je odrastao? Piše li doista vaše ime u njegovoj knjizi o svome ocu? Koliko je u knjizi istine a koliko fikcije?

Na to pitanje obično odgovaram: sve su dokumentirane činjenice istinite, ali su prizori (često) izmišljeni ili prošireni kako bi se oživila priča. Na primjer, Adriaan mi je doista bio profesor, ali nisam pao ispit kod njega nego kod jednog drugog profesora. Ali sve činjenice stoje: kupio sam kuću a da nisam bio svjestan njezine priče; saznao sam za nju čitajući Adriaanovu knjigu; Willem je slučajno pucao u Hitlerovu bistu u salonu dok je njegova žena svirala Händela... Moje se ime doista spominje na 40. stranici Adriaanove knjige. Ipak, iako je pripovjedač vrlo sličan piscu, nikad ih nemojte doživljavati kao jednu te istu osobu. U knjigama čak i "ja" postaje lik, pa i kad su temeljene na autobiografskim činjenicama.

Express: Time što ga smještate u okruženje njegove obitelji, čudovištu dajete ljudski lik. Kao čitateljica, cijelo se vrijeme moram opirati tome, odbijam prepoznati ga kao čovjeka, iako me vaša proza neprestano vuče nazad. Je li vam to i bila namjera, igrati neku vrstu igre s čitateljem i njegovom percepcijom, manipulacija osjećajima, pa i odnosom prema kolektivnom sjećanju i osjećaju odgovornosti prema vlastitoj povijesti? Kakve biste emocije željeli da vaša knjiga izaziva u čitatelju?

Cilj mi je bio pokazati kako normalan čovjek može postati politički zločinac. Svakako sam htio izbjeći da napišem još jednu knjigu u čijem bi središtu bila holivudska karikatura nacista, jednostavno lošeg do kosti, koji cijelo vrijeme histerično urla. Karikature su za čitatelja ili gledatelja udobno rješenje: Zlo ostaje izvan vas, na sigurnome u Velikom Drugom, koji je Čudovište. Ali u stvarnosti nije bilo tako: ti su ljudi prethodno bili samo obični tipovi koji su se dali namamiti sustavom koji je hranio njihove frustracije i nagon za odmazdom, nešto što je Adorno nazvao zlovoljom osrednjih; "Mediokritätsranküne". Willem je upravo takav: obični narcis, čak i netko tko se svima želi svidjeti, tip iz ulice koji, kad mu povijesne okolnosti daju priliku, može lako skliznuti u najstrašniji scenarij. To je daleko radikalnija poruka od neambivalentnog prikaza "pravog" nacista. Želimo li shvatiti zašto se mladi – kako u vašoj tako i u mojoj zemlji – opet okreću ekstremno desnom populizmu, nasilju, seksualnoj agresiji, rasizmu itd.: pogledajte oko sebe. Mnogi su sposobni za takve stvari. Uistinu, čitatelj se osjeća gotovo zgađeno saznanjem da je Willem nekoć bio samo nevini dječak koji je izgubio oko, a potom i majku, koji je žudio za određenim položajem u društvu – i da je za to bio spreman postati izdajica. Nazovite to "dostojevskijevskom" stranom knjige.

Express: Kakav je vaš odnos prema Willu, kakve emocije on u vama izaziva, kako ga vi doživljavate?

Moram priznati da mi se u početku gadila pomisao da pišem o njemu. Ali kako sam postupno prikupljao informacije – njegovu autobiografiju napisanu u zatvoru, dnevnike njegove žene Mientje, priče njegovih kćeri – postao mi je zanimljiv, jer bilo je nečeg nedokučivog u tom čovjeku: njegova plitkost, njegov oportunizam, njegova banalnost – upravo ona "banalnost Zla" o kojoj je razmišljala Hannah Arendt suočena s Eichmannom: u takvom tipu čovjeka nema odgovora, jednostavno je tako, i u tome leži moralni ponor. Naravno, shvatiti kako netko takav nastaje ne znači i moći ga opravdati. To treba biti upozorenje: kako lako ljudi postaju žrtvom nostalgije za "čistim" svijetom, "čistom" nacijom, "pročišćenom" poviješću – i koriste to kao izgovor za najstrašnije zločine nad vlastitim susjedima.

Express: Jeste li tijekom istraživanja došli iole bliže odgovoru na pitanje zašto je Mientje, koja nije bila neobrazovana, koja je bila velika humanistkinja i pacifistkinja, duboko pobožna, ostala cijeli život čvrsto uz čovjeka toliko vrijednog prezira? Je li moguće da je samo prihvatila svoju sudbinu supruge? Je li riječ o ljubavi, o vjeri?

Isto sam pitanje postavio njenim kćerima, Letti i Suzy. Letta mi je rekla kako misli da je odgovor u svim tim razlozima. Također, ekonomski gledano, Mientje nije imala sredstava za samostalan život sa svojom djecom. Zato je počela iznajmljivati sobe dok je Willem bio u zatvoru. Ono što mi je bilo teško razumjeti je zašto je Mientje tolerirala da je Willem posjećuje sa svojom fašističkom ljubavnicom Griet. Kad sam pitao Lettu, rekla mi je: "Mislim da se moja majka osjećala krivom jer se zaljubila u mog oca na samrtnoj postelji njegove bivše žene (Židovke…) i da ju je Bog zbog toga kaznio takvim mužem". I tako je morala prihvatiti svoju sudbinu i ostati dostojanstvena, što je i učinila. Tragedija je u tome što je Mientje bila inteligentna, razborita žena, koja je mogla postati velika intelektualka, ali su je ratne okolnosti, njezin brak, njezina snažna kalvinistička vjera, spriječili da se oslobodi. Njezin posljednji zapis u dnevniku govori o besmislici Vijetnamskog rata u studenom 1968. godine.

Express: To me zapravo dovodi do još jednog pitanja, a postavljate ga i u knjizi kad utvrdite da Adriaan očito nije bio u stanju do kraja se suočiti s istinom o zločinima svoga oca: "Koliko stvarnosti može netko podnijeti kad je riječ o njegovu ocu?". Što ste zaključili? Gdje je ta granica? Je li oprost moguć? Je li "pomirenje" očeva i sinova nužan preduvjet "da se umiri povijest"?

Neki su kritičari osudili Adriaanov nedostatak hrabrosti da pročita sudski dosje o očevim ratnim zločinima. Ali napadati druge uvijek je tek laki moralizam. Ja sam pokušao razumjeti skrivenu ranu u tom čovjeku, kojeg sam poznavao kao svog profesora povijesti, ali i kao velikog povjesničara i savjesnog intelektualca. Nastojao sam shvatiti njegovu težnju za boljim životom – želio je biti poput svoje majke Mientje, dostojanstven i etički odgovoran za vlastiti život, i zaboraviti na to traumatično razdoblje. Očito je pokušao potisnuti bolnu istinu. I on je bio žrtva zločinačke prošlosti svoga oca, kao i mnogi drugi koji su imali nacističke roditelje ili bake i djedove – sjetite se knjiga W. G. Sebalda. Pokušao je živjeti boljim životom, i uspio, ali ga je brinulo da bi prošlost njegova oca mogla uništiti njegovo nastojanje da postane druga vrsta čovjeka. To što je pred kraj života objavio svoje memoare dokaz je trajne rane koja mu je nanesena. Po meni, tu nije riječ ni o kakvom pomirenju nego o preuzimanju odgovornosti. Adriaan je to učinio postavši humanist i akademik te angažirani borac za intelektualni liberalizam.

Express: Da napišete ovakvu knjigu bio je potreban golem trud, strašno puno istraživanja, kopanja po arhivima, iščitavanja dokumenata, pregledavanja fotografija. Kako ste povlačili konce između događaja i osoba te odlučivali što staviti na papir? U romanu se koristite zanimljivom metodom kako biste i sebe uvezli u priču…

Uvođenje sebe kao jednog od likova u polju priče odluka je (i tehnika) nastala dok sam pokušavao ispričati priču o svome djedu u "Slikaru i ratu". To je način da čitatelju kažem da mu ovaj pripovjedač ne nudi "objektivnu" konačnu istinu koju on treba otkriti; riječ je o iskustvu, interpretaciji, empatiji. Tu nema mjesta za nevidljivog "Boga autora". Nazovimo to određenim oblikom etičkog pripovijedanja: pokazati da pripovjedač pokušava saznati kako je nešto moralo biti, pritom ne inzistirajući na "objektivnosti" povijesti. Budući da sam živio u kući, imao sam vlastita vrata u tu priču. Ali naravno da mi je bilo mrsko pisati o takvom protagonistu. Willova žena Mientje predstavlja onu drugu mogućnost, drugi izbor: ne podleći. Nevjerojatan brak to dvoje ljudi daje psihološki setting za priču, ali naravno, živi svjedoci – njihove kćeri Letta i Suzy – postale su mi jednako važne.

Express: Što vam je predstavljalo najveći izazov?

Konstrukcija. Tome sam doskočio izmislivši bilježnika koji s ambicioznim kupcem obilazi kuću. Njih su dvojica parodija na Dantea i Vergilija u "Božanstvenoj komediji": idu iz podruma na tavan samo da bi saznali kako ne postoji Raj kao odgovor na postojanje Zla – tamo je tek prašina na Hitlerovoj bisti odbačenoj na tavanu, nema "Boga" koji bi ponudio odgovor.

Express: U jednom intervjuu za Express povjesničar Yuval Noah Harari rekao je kako vjeruje da ljudi nisu inherentno zli, ali da su itekako sposobni činiti zla pod utjecajem "izmišljenih" narativa o bogovima, nacijama, moći. Kako možemo oblikovati svoju budućnost, a ne upasti u stare destruktivne obrasce u priči o borbi za prevlast?

Na to je teško odgovoriti. Ako ljudi doista i nisu rođeni zli, vrlo često – pod utjecajem ideologija, religija, generalizacija, pojednostavljenih "truizama", teorija rasizma, egoizma – postaju radikalni i agresivni. Tjeskoba, praznovjerje, pohlepa i nesigurnost loši su gospodari. Zato ne možemo prenaglasiti važnost informacija, dobrog novinarstva, medija koji pokušavaju objasniti složenost našeg svijeta umjesto da nude lake i plitke slogane. Nažalost, većina ljudi radije gleda stupidne serije, proglašavajući istraživačko novinarstvo indoktrinacijom elita. Obrazovanje je ključno za formiranje demokratskog uma, posao koji nikad nije gotov.

Express: Neki analitičari rusku invaziju na Ukrajinu i ukrajinski otpor opisuju kao sukob "zapadnih" i "istočnih" vrijednosti, odnosno sukob između demokracije i autokracije. Slažete li se s tim?

To je svakako dio slike, ali ne i jedina poanta... Mislim da kruži previše pojednostavljenih interpretacija toga sukoba, koji je također sukob za geopolitički utjecaj, ekonomsku konkurenciju, svjetonazor, resurse, kao i dominaciju u svijetu, i kao takav pretvorio se u pravi fundamentalni rat vrijednosti. Naravno, Putin je napravio najveću glupost u svom političkom životu – druga najveća žrtva, uz Ukrajinu, bit će sama Rusija. Propustio je sagledati stvari iz geopolitičke perspektive, zaslijepljen paranojom od dominantnog Zapada, dok mu je Zapad takoreći jeo iz ruke s naftom i plinom. Zbog te paranoje Putin je morao tražiti "casus belli" – razlog za rat, kako bi povratio dominaciju na svojim zapadnim granicama, i tu je počeo izigravati rat protiv prije svega tzv. nacista pa, kasnije, kad nije uspio pronaći nikakve naciste i kad je Zapad podržao Ukrajinu, pod utjecajem pravoslavnog patrijarha Kirila, protiv "dekadentnih zapadnih vrijednosti". Do veljače 2022. zapadnoeuropski čelnici bili su uvjereni da će "nježna moć" ekonomije integrirati Rusiju u "otvoreni" svijet trgovine i demokracije. Podcijenili su Putinove osobne frustracije i nostalgiju za "slavnim" sovjetskim vremenima. Kad je došlo do pobune na Majdanu 2014., Putin je postao paranoičan i osjetio se ugroženim. S druge strane, Zapad mu je obećao da Ukrajina nikad neće ući u NATO. No od 2014. na Zapadu se ozbiljno počelo govoriti o toj mogućnosti. A Sjedinjene Države nikad nisu nevini branitelj demokracije: SAD pokušava dominirati koliko god može... Pogledajte što se događa s Tajvanom: Amerika doista igra izuzetno riskantno na svim razinama kako bi zadržala prednost u odnosu na Kinu...

Express: Na početku romana vaš protagonist "čuje nekoga" kako govori da zapadni svijet nestaje – retorika za koju smo skloni vjerovati da pripada našem svijetu danas. Dakle, ništa se ne mijenja, povijest se ciklički ponavlja? Ostavlja li to ikakve nade za budućnost čovječanstva? Nestaje li zapadni svijet?

Apokaliptična retorika uglavnom pripada jeziku fundamentalista, radikalista, totalitarnih ljudi. U svakom proročanstvu leži nešto temeljno destruktivno – i to je prisutno kod mnogih frustriranih ljudi. Tako da ne bih rekao kako je riječ o nečemu što se ciklički vraća nego o nečemu što je oduvijek tu, u čovjeku. Ali u pravu ste da to danas opet politički dolazi u prvi plan i da izgleda kao povratak fašizma, iako se on nikad ne vraća u istom obliku. Važno je držati oči širom otvorene i znati da u vremenima ekonomske i političke neizvjesnosti ljude u većoj mjeri privlače apokaliptične teorije. S druge strane, nemojmo upasti u još jednu pesimističnu zamku. Toliko je mladih ljudi koji se bave ekologijom, klimatskim promjenama, demokratskim vrijednostima itd. Da, totalitarna opasnost opet raste, ali čvrsto vjerujem da je ključno ne kapitulirati, nastaviti pozitivno razmišljati i stati na stranu onih koji žele preuzeti moralnu i političku odgovornost. Ernst Bloch je to nazvao "Das Prinzip Hoffnung": nada nije samo emocija, ona je odluka, ona mora biti prvi oblik aktivizma kako se ne bi izgubilo uvjerenje da svaki građanin može odigrati ulogu u zaštiti demokracije.