Ne mogu ništa učiniti bez publike, trebam njihovu energiju. Tijekom svoje akcije prevodim tu energiju u osjećaj i vraćam im je kroz svoju izvedbu”, izjavila je Marina Abramović, jedna od najfascinantnijih i najradikalnijih konceptualnih umjetnica, koja se tijekom svoje 60 godina duge umjetničke karijere uvijek fokusirala na izravnu interakciju s publikom. Pritom je u svojim performansima padala u nesvijest, samoranjavala se noževima i žiletima te se gotovo samozapalila, istražujuću svojim tijelom kao medijem emocionalne, mentalne i društvene granice. Rezultati takve umjetničke filozofije mogu se vidjeti na njezinoj nedavno otvorenoj retrospektivnoj izložbi u Beču, koja nudi puno više od pasivnog promatranja radova. To je izložba koja uvlači gledatelje u njezin uznemirujući, a opet suptilni svijet, zaokuplja sva osjetila, potiče na razmišljanje i osjeća se u kostima još dugo nakon izlaska iz muzeja.

Retrospektiva Marine Abramović otvorena je u muzeju Albertina Modern u Beču, smještenom u historicističkoj zgradi Künstlerhausa na Karlsplatzu, a uključuje fotografije, video radove, instalacije i energetske objekte koji donose presjek njezinog respektabilnog opusa, od početaka u Beogradu 1970-ih godina, preko suradnje s njemačkim umjetnikom i bivšim partnerom Ulayem, sve do njezinih kultnih performansa, kao što je spektakularni “Balkan Baroque” izveden na Venecijanskom bijenalu 1997. godine. Kuratorica izložbe je Bettina M. Busse, koja je naglasak stavila na rekonstrukcije njezinih povijesnih performansa, kao što su “Imponderabilia”, “Luminosity” i “Nude With Skeleton”, kojima je htjela naglasiti vezu između umjetnice i austrijskog akcionizma i performansa.

Izložba je posebna i zbog toga što omogućuje posjetiteljima da sjedenjem ili ležanjem na objektima/skulpturama, koje djeluju kao energetski katalizatori, dožive utjecaj prirodnih energija. Uz to, mogu testirati izdržljivost i ograničenja svojeg uma tzv. Metodom Abramović, tj. brojanjem riže, koju je umjetnica inaugurirala kako bi ojačala duhovnu snagu i koncentraciju te postigla psihičku i mentalnu spremnost za izvođenje svojih dugotrajnih i vrlo zahtjevnih projekata. Marina Abramović (1946., Beograd) rođena je u partizanskoj obitelji Vojina i Danice Abramović, koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata radili u Vladi jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Njezina majka bila je vrlo stroga i inzistirala je na čeličnoj disciplini i krutim pravilima, no od nje je imala i neke benefite. Naime, kao zaposlenica Ministarstva kulture vodila je kćer po izložbama, a od dvanaeste godine i na Bijenale u Veneciju gdje se buduća umjetnica performansa susrela s recentnom umjetnošću. Otac joj je za četrnaesti rođendan poklonio uljane boje, a zatim joj je organizirao satove slikanja kod obiteljskog prijatelja, umjetnika Fila Filipovića. No napustio je obitelj kad je imala 17 godina, što je utjecalo na njezino formiranje i kasniji umjetnički razvoj. Počast svom ocu, partizanu i narodnom heroju, odala je vrlo emotivnim projektom “The Hero”, realiziranom 2001. godine, koji uključuje staklenu vitrinu s memorabilijama i fotografijama njezinog oca te video u kojem umjetnica poput heroine sjedi na bijelom konju, držeći bijelu zastavu u ruci, dok se u pozadini čuju zvukovi himne bivše Jugoslavije. Projekt ima različite konotacije i asocijacije, od Tita, teme herojstva do prizivanja moći žene, dok u korijenu projekta prema umjetničinoj ideji stoji sljedeće: “Našem planetu trebaju nekorumpirani heroji s moralom, koji utjelovljuju hrabrost i donose stvarne promjene”.

Marina Abramović upisala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, ali paralelno je počela razvijati i vlastite umjetničke interese, osobito prema apstrakciji i performansu. Nakon diplome polazila je majstorsku radionicu u Zagrebu kod slikara Krste Hegedušića, a zatim je u Beogradu, na izložbi u Studentskom kulturnom centru, po prvi puta izložila svoje nematerijalne radove temeljene na snimkama zvukova iz prirode. Ubrzo se i udala za beogradskog konceptualnog umjetnika Nešu Paripovića, a zatim je 1973. na Edinburškom festivalu izvela svoj prvi performans “Rhythm 10”, koji je kasnije opisala kao “trenutak kada je znala da je pronašla svoj medij”. U tom radu, prikazanom na izložbi, umjetnica uzastopno zabija nož među raširene prste na ruci, istražujući fizičku i mentalnu izdržljivost te odnos između svog tijela i upotrebe noževa kao alata. Na tom festivalu upoznala je i Josepha Beuysa, koji će ključno utjecati na nju.

Tijekom sljedeće godine izvodi još četiri rada iz serije “Rhythm”, u kojima na riskantan način istražuje granice ljudskog tijela te naglašava važnost povezivanja s posjetiteljima koji kroz dijalog te razmjenu energija i emocija postaju aktivni sudionici njezinog umjetničkog djela.

Jedan od najekstremnijih performansa bio je “Rhythm 0”, koji je izvela 1974. u Studiju Morra u Napulju. Tom prigodom izložila je svoje tijelo punih šest sati, pozvavši posjetitelje da korištenjem jednog od 72 predmeta izložena na stolu, od perja do noža, lanaca i pištolja, postanu sukreatori njezinog umjetničkog performansa. “Ja sam objekt”, izjavila je umjetnica. Performans je počeo bezazleno, ali nakon tri sata postupci gledatelja postali su sve nasilniji: odjeća joj je bila odrezana do struka, koža izgrebana trnjem ruže, ruke vezane, netko joj je lizao krv, a neki je muškarac na kraju uperio pištolj prema njenom vratu. Plakala je u tišini, ostajući objekt. Tada je dio gledatelja stvorio zid između nje i pištolja i spasio je od nasilja.

Video prikazuje i gledatelje koji u šoku napuštaju prostoriju. Izlažući se boli, iscrpljivanju i opasnim rizicima, tim je performansom pomaknula granice izdržljivosti tijela i duha, postavivši ključno pitanje: Je li moguće kontrolirati nasilje u situacijama bez pravila?

U seriji radova u kojima ispituje ograničenja i izdržljivost ističe se i vrlo složeni i fizički zahtjevni rad “Lips of Thomas”, izveden u Galerie Krinzinger u Innsbrucku 1975. godine, u kojem ona dovodi svoje tijelo do ekstremnih granica: jede kilogram meda srebrenom žlicom, pije litru crnog vina, bičuje se po leđima,
urezuje petokraku zvijezdu u kožu na trbuhu, a zatim legne na blok leda u obliku križa dok lampu s grijačem usmjerava na krvavu ranu. Nakon dva sata spašava je publika. I taj je performans višeznačan. Korištenjem komunističke petokrake i križa kao kršćanskog simbola ona zapravo prkosi ideološkim i crkvenim dogmama, težeći oslobađanju od struktura moći i ideologija.

U nastavku izložbe prikazani su radovi/performansi koji su nastali od 1976. do 1988. u suradnji s njezinim tadašnjim životnim partnerom, njemačkim umjetnikom Ulayem (1943. – 2020.). Upoznali su se 1975. godine na okupljanju umjetnika performera u Amsterdamu. Susret je bio sudbonosan: rastaje se od Paripovića, seli se u Amsterdam i s Ulayem započinje romantičnu vezu. Vode nomadski život, zajedno putuju Europom u Citroenovom kombiju i izvode po život opasne umjetničke akcije, pretvarajući život u umjetnost, a umjetnost u život. Zatim, razočarani padom političkog aktivizma početkom 1970-ih i porastom neoliberalizma u 1980-ima, kao i mnogi umjetnici njihove generacije, počinju izučavati filozofiju Istoka. Putuju u Indiju, na Tibet, Tajland i u Australiji, gdje upijaju utjecaje drevnih rituala i ceremonija, poput onih iz aboridžinske kulture, koje, poput njihovih performansa, naglašavaju trajanje i prisutnost. Na putovanju po Indiji susreću Dalaj Lamu i njegovog mentora Tulku Kyabje Ling Rinpochea, zatim poduzimaju desetodnevni Vipassana meditacijski retreat, a ta praksa vježbanja svjesnosti utječe na njhove izvedbe u sklopu projekta “Nightsea Crossing”.

Zajedničku praksu Marine Abramović i Ulaya karakterizira simbiotski odnos i radikalna fizičnost. Slično su se odijevali, nosili kosu slične duljine i naizmjenično “potpisivali” svoja djela kao Ulay/Marina Abramović i Marina Abramović/Ulay. “Ideja je bila ujedinjenje muškarca i žene, simbolično postajanje hermafroditom. To je postajalo sve važnije kako je naš odnos postajao simbiotskiji. Živjeli smo i radili u potpunom jedinstvu. Osjećali smo se kao da smo troje: jedna žena i jedan muškarac koji zajedno stvaraju nešto što smo nazivali trećim. Naš rad je bio treći”, izjavio je svojedobno Ulay, opisujući njihovu opsesivnu ljubavnu vezu. U iz tog razdoblja u Beču su prikazani radovi “Relation in space”, “Light/Dark” i “Rest Energy”, te, najluđi, “Imponderabilia”, u kojem su njih dvoje, potpuno nagi i okrenuti jedno prema drugome, stajali na ulazu u Modernu galeriju u Bologni tako da su se posjetitelji moraju provlačiti kroz uzak prostor između njih. Izvođenje performansa nakon sat i pol prekinula je policija.

U ožujku 1988. godine započinju nevjerojatni podvig, test izdržljivosti, svoj posljednji zajednički projekt “The Lovers, The Great Wall Walk” na Kineskom zidu. Marina Abramović započinje hodati s istočnog kraja zida kod Žutog mora, a Ulay sa zapadnog, kod pustinje Gobi, a nakon 2500 kilometara susreću se na sredini zida. Njihov susret na Kineskom zidu u provinciji Shan-Shi izvorno je trebao kulminirati brakom, no kako se početak projekta odužio zbog čekanja dozvola od kineskih vlasti gotovo dvije godine, tako se i njihov odnos pogoršao. Potkraj lipnja, nakon 90 dana hodanja, njihov susret i zagrljaj označio je kraj njihove ljubavi i umjetničke suradnje. Nakon prekida Marina Abramović odmah se vratila u Amsterdam, kupila kuću u Binnenkantu i počela graditi vrlo uspješnu samostalnu karijeru. Na izložbi je prezentiran i njezin planetarno poznat projekt “The Artist is Present”, realiziran 2010. godine u njujorškoj MoMa-i, u kojem je ostvarila poseban odnos s publikom. U tom performansu je svakodnevno, puna tri mjeseca, sjedila za stolom osam sati, dok su se posjetitelji muzeja izmjenjivali na stolici nasuprot nje. Ideja je bila da s publikom ostvari komunikaciju očima i prijenosom energije, dijeleći tišinu i šutnju. To je za publiku bilo iznimno emotivno iskustvo, a reakcije su bile izvanredne, od indiferentnosti, do oduševljenja, ganutosti i suza. Taj performans proslavio ju je diljem svijeta tako da je postala svojevrsni umjetnički guru Sharon Stone, Lou Reedu i Lady Gage. No najdojmljiviji projekt izložbe je “Balkan baroq”, koji je na Bijenalu u Veneciji 1997. nagrađen Zlatnim lavom. Marina Abramović napustila je Beograd 1976. godine, ali i dalje je bila emocionalno vezana s regijom tako da se balkanski identitet, karakteriziran nasiljem i erotikom, nazirao u njezinim radovima. U tom je performansu sjedila četiri dana, šest sati dnevno, na brdu od 1500 krvavih goveđih kostiju, koje je ribala četkom i vodom čisteći ih od ostataka mesa, a pritom je pjevala narodne i pogrebne pjesme iz bivših jugoslavenskih republika. “Čak i ako uspijem očistiti kosti, nemoguće je oprati krv s ruku,” izjavila je tom prigodom. Taj performans nastao je kao reakcija na rat na Balkanu, a sadržavao je i prateću video instalaciju s roditeljima Marine Abramović. Izvorno je planiran za jugoslavenski, odnosno srpski paviljon, no djelo je zbog svoje antinacionalističke poruke premješteno u podrum talijanskog paviljona.

Posebno plijene pozornost objekti u kojima se bavi istraživanjem odnosa između materije i nematerijalne energije, tj. duhovnim temama. Naime, umjetnica se sve više okreće istraživanju prirodnih sila i energetskih polja, a posebno kineske i tibetanske medicine, koja prepoznaje utjecaj energije Zemlje na ljude. Jedan od njih je “Nude with skeleton”, gdje evocira tradicionalnu vježbu tibetanskih redovnika u kojoj se spavajući uz mrtve u različitim stanjima raspadanja suočavaju sa smrću. “Uvijek želim ići do izvora. A za mene je izvor priroda - mjesta s magnetizmom i energijom: slapovi, vulkani, pukotine u zemlji, velike kamene formacije na vrhovima planina”, kaže umjetnica. Takvo promišljanje dovelo ju je do serije objekata napravljenih od različitih minerala, čija se regenerativna i iscjeljujuća svojstva aktiviraju u interakciji s tijelom ljudi, što može dovesti do duhovne transforamcije.

U tom kontekstu vrijedni poštovanja su njezini radovi iz serije “Dragons”, kao što su “Black Dragon” i “Green Dragon”, zatim “Inner Sky”, svojevrsna kupola od ametista koja dovodi posjetitelje u meditativmo stanje, te “Sleeping Under the Banyan Tree”, gdje umjetnica spava ispod banjanovog drveta koje se smatra svetim i ljekovitim drvetom u mnogim južnoazijskim kulturama. Izložbu zaokružuje rad “Portal” iz 2022. godine koji bi kod posjetitelja trebao potaknuti kontemplaciju i razvoj svjesnosti.

Premda nije prezentiran u Beču, važno je spomenuti da je Marina Abramović u listopadu u Manchesteru premijerno izvela svoj četverosatni, najosobniji, monumentalni performans “Balkan Erotic Epic”, projekt s više od 70 izvođača kojim rekonstruira drevne balkanske rituale, od Titova pogreba do svadbenih slavlja, a ujedno se simbolički oslobađa od okova majke-partizanke. Također, nakon proslave svog 80. rođendana u New Yorku, u svibnju 2026., ponovno će ući u povijest jer će se izložbom “Transforming Energy” predstaviti kao prva živuća umjetnica u venecijanskoj Galleria dell’ Accademia, od njezinog osnutka do danas. Također nije na odmet reći da je podržala beogradske studente, nazvavši ih herojima današnjice.