Jedina stvarna zamjerka ovoj knjizi mogla bi biti ta što nije napisana prije kojih 30 godina. Vjerujem da bi dio mnogih gluposti koje kruže društvenim prostorom, prvenstveno političkim i parapolitičkim, bio izbjegnut da je ona napisana recimo 2005. ili 1999. godine. Iz više razloga, ali jedan od njih je sigurno taj da je tad još bilo, ne mnogo, ali dovoljno, političara i "javnih djelatnika" koji su čitali knjige. Neki od njih čak i s razumijevanjem, a mnogi od njih i s dostojnim predznanjem.
Ali bolje ikad nego nikad.
Čini se da si je autor - što zbog društva kakvo je danas, što zbog brojnih laprdatora neopterećenih knjiškim znanjem kojima javni prostor obiluje - dao težak zadatak da knjiga istovremeno ima, gotovo pa, udžbenički karakter, da bude zanimljiva, pa i zabavna, da pravedno poštuje povijesne istine, ništa ne prešućujući ni uljepšavajući, a da još pri tome otkrije neke nepoznate detalje koje velike povijesti obično zanemaruju i prešućuju. Mora se reći da je u svemu tome Ivo Goldstein uspio. Knjiga funkcionira kao udžbenički povijesni pregled, kao objektivna povijesna slika razdoblja koje opisuje (uz kratki i jasni uvod što je bilo prije, što je bilo poslije, te glavnih, recimo to tako, aktera prije i poslije), iznosi niz zanimljivih i nepoznatih detalja, a napisana je, unatoč iznuđenom udžbeničkom karakteru, kao zanimljivo publicističko štivo. Stalno napominjem taj "iznuđeni" udžbenički karakter knjige - čitavo to razdoblje u proteklih je nekoliko desetljeća toliko stupidno zamagljivano, prešućivano, omalovažavano, uzdizano u bajku (s jedne i s druge strane) da je jednostavno bilo nemoguće napisati takvu knjigu bez da ona ima jasan povijesno udžbenički narativ. To automatski znači da knjiga, kao što udžbenici mogu, a često i rade, bude dosadno nabrajanje povijesnih fakata, datuma i dokumenata, da docira s visoka i da ne predstavlja ništa onima koje to neposredno ne zanima. S druge strane, objektivni povijesni prikaz tog namjerno, uglavnom glupošću, a često i iz zle namjere, zamagljenog povijesnog razdoblja jednostavno je nužan. Unatoč tome, kao što sam već rekao, knjiga je zanimljiva i zabavna i kao čisto publicističko štivo. S treće strane, nemoguće je u tom razdoblju izdvojiti Hrvatsku i zbivanja u Hrvatskoj izvan općeg jugoslavenskog prostora. Ivo Goldstein to ni ne pokušava, barem ne na način da zbivanja u Hrvatskoj promatra izvan tog šireg konteksta, ali prvenstveno koristi najjednostavniju i najbolju metodu da prvenstveno priča stvari iz perspektive ovog prostora. Ukratko, onima neopterećenima knjiškim znanjem knjiga će biti vrelo odličnih podataka i iznimno zanimljiva. Oni koji o tom periodu ipak nešto, pa čak i mnogo, znaju - knjiga će biti odlična, otkrit će im mnoge nepoznate detalje ili osvijetliti one o kojima su znali manje.
Hrvatska u Drugom svjetskom ratu 1941. - 1945., Ivo Goldstein, Fraktura
I da nije to kompletna, potpuna i detaljna povijest najkrvavijih četiri godine na ovim prostorima, za takvo što nekih 380 stranica nije ni izbliza dovoljno, ali je generalna i detaljna slika te četiri godine na ovim prostorima, prošarana s mnogim zanimljivim detaljima koje velika povijest ima običaj prešutjeti - poput cijena hrane, kako službenih, tako i u švercu (što je uglavnom i bilo glavno mjesto kupnje), doušničkih zapisa o običnim i malim ljudima (koji sjajno opisuju atmosferu), osobnim sjećanjima, tragičnim sudbinama pojedinaca koje je povijest zaboravila...
Ono što je važno reći, a to mnogo govori o objektivnosti i dokumentiranosti knjige, jest da "najvatreniji navijači" i jedne i druge strane neće biti zadovoljni kako je njihova strana prikazana. Goldstein ne prešućuje ničije grijehe i gluposti te prilično hrabro ulazi u teme koje se inače vješto zaobilaze. Čini to dokumentirano, jasno i bez predrasuda, a tamo gdje dokumenata nema, koristi istraživanja i jasne procjene temeljene na skrupuloznim znanstvenim principima.
Knjiga ima elemente zabavnosti - anegdote zagrebačkih doušnika na trenutke su urnebesno smiješne, ali već su u drugom trenutku tragične (primjerice, purger koji posprdno komentira Pavelićevu kolonu uskoro nestaje u Staroj Gradiški). Ali isto tako je knjiga na trenutke mučna za čitanje jer se ne prešućuju detalji užasnih zločina (poput, primjerice, rasporeda silovanja zatvorenica ustaškog logora ili silovane i ubijene djevojke iskopanih očiju). Moram reći da su ti dijelovi iznimno teški za čitanje, ali iako Goldstein ne prešućuje ničije zločine, oni nisu glavni element ove knjige.
Ono što bi neki od revnijih čitatelja, onih koji jesu opterećeni knjiškim znanjem, knjizi mogli zamjeriti jest količina pozornosti koju autor posvećuje nekim događajima i osobama. Svaki od tih prigovora, a podjednako bi ih moglo biti s bilo koje strane "navijačkog" spektra, mogao bi biti argumentiran i objektivan. Ali s druge strane, i autorov izbor da nečemu posveti više, a nečemu manje pozornosti bio bi podjednako argumentiran i objektivan. Ništa i nikoga važnog i značajnog sigurno nije prešutio, a je li nečega trebalo biti više, a nečega manje - podjednako određuje sam autor, ali i način na koji je izabrao ispričati priču. Na te argumentirane prigovore moglo bi se odgovoriti jednako argumentiranim odgovorima.
Ovo je jedna od važnijih knjiga koje su izašle u Hrvatskoj. Ona neće rastjerati maglu gluposti koja se spustila u javni govor o tom periodu, ali možda je dobar početak, prvi vjetrić koji će je rastjerati.
