Ne postoji, čini mi se, pisac koji je u tolikoj mjeri proširio tematske okvire književnosti 20. stoljeća kao što je to slučaj s britanskim književnikom Herbertom Georgeom Wellsom, koji je rođen 1866. godine, u doba najveće moći britanskog imperija. Stoga ne čudi da se njegova djela objavljuju i danas. Zanimljivo je napomenuti da prvi hrvatski prijevod nekog Wellsova djela datira još iz 1914. godine, kad je nepoznati prevoditelj preveo roman "Nevidljivi čovjek".

Zagrebačka naklada objavila je nedavno, u prijevodu Predraga Raosa, njegov roman "Rat svjetova". (Isti je roman, s "Vremenskim strojem", također u prijevodu Predraga Raosa, objavljen 2001. u ediciji "Vrhovi svjetske književnosti".) Svojim prvim romanom "Vremenski stroj", objavljenim 1885. godine, koji mnogi smatraju Wellsovim najboljim djelom s područja fantastike, stvorio je jedan od najpopularnijih književnih podžanrova fantastične literature, onaj o vremenskim putovanjima, koji je u podjednakoj mjeri prisutan i na filmu. Knjiga je pobudila veliki interes čitatelja, što se ponovilo s još nekim njegovim djelima, poput romana "Nevidljivi čovjek" (1897.) i spomenutog "Rata svjetova" iz 1898., koji je temeljni roman jednog drugog podžanra fantastične književnosti koji se bavi invazijama izvanzemaljskih civilizacija na naš planet i koji je, također, zaživio i na filmu.

Krater Lomonosov "Na Marsu je postojao ocean, uništio ga je tsunami"

Iako je i u 20. stoljeću nastavio pisati djela sa znanstveno-fantastičnom tematikom, nikad nije postigao ni približan uspjeh kao sa svojim ranim djelima. Za života je sve do smrti, 1946., bio popularan i utjecajan pisac, bez obzira na to što je zastupao nekonvencionalne i utopijske ljevičarske ideje. U većini svojih djela iz tog razdoblja Wells se zalagao za takozvanog malog čovjeka, podređene kategorije u engleskom klasnom društvu. Wells nije pripadao vodećoj struji engleske književnosti s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća. Prigovarali su mu da svoja djela objavljuje nedorađena. Kritizirala ga je i Virginia Woolf, koja je ironično govorila o Wellsu kao o širokogrudnom čovjeku koji savjesno nije razrađivao svoja djela, nego je u svoje romane nasumice trpao građu primjereniju sociološkim ili statističkim studijama nego književnosti. Poznata je i polemika između H. G. Wellsa i Henryja Jamesa. James se divio neiscrpnoj Wellsovoj mašti, ali mu je zamjerao što ne posvećuje dovoljno pozornosti dotjerivanju svojih djela, na što se Wells uvrijedio i izjavio kako on ostaje kod svog načina pisanja po cijenu da ga smatraju novinarom, a ne piscem. Unatoč svemu, Wells je izvršio veliki utjecaj na generacije mladih pisaca tijekom 20. stoljeća, prvenstveno zbog odmaka od prevladavajućeg mimetičkog koncepta književnosti.

NOVO PRIZNANJE Pavičićeva "Crvena voda", za koju je 2019. dobio Frica, knjiga je mjeseca u Engleskoj

Wells je 1933. godine posjetio Hrvatsku u svojstvu predsjednika Međunarodnog PEN kluba. Predsjedao je međunarodnom kongresu PEN-a u Dubrovniku koji je održan nedugo nakon Hitlerova dolaska na vlast, nekoliko tjedana nakon što je u Njemačkoj otpočela kampanja spaljivanja nepoćudnih knjiga. Na kongresu se očekivala osuda tog čina, ali je ona u prvi mah izostala, jer je Njemačka na kongres poslala dva izaslanstva: legalno izabrano vodstvo PEN-a i drugo, koje je postavio Hitlerov režim. Ipak, prvenstveno Wellsovom zaslugom, izglasana je i prihvaćena osuda tog čina, što se smatra prvom osudom Hitlerova kulturocida od strane jedne međunarodne ustanove.

Wells je, također, na kongresu održao uvodni govor koji je većinu izaslanika razočarao. Veći dio govora posvetio je stvaranju fiktivne svjetske države, uređene prema humanističkim načelima, jedne utopijske ideje kojom se Wells bavio gotovo četrdeset godina. O tome je, čak, razgovarao i sa Staljinom u svom čuvenom intervjuu koji je vodio sa sovjetskim diktatorom 1934. godine u Moskvi. Pozivao se na tadašnjeg američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta koji "provodi u djelo ideje bliske socijalizmu", na što je Staljin bio skeptičan, rekavši kako bogato povijesno povijesno iskustvo govori da se nijedna klasa nije dobrovoljno odrekla vlasti da bi ustupila mjesto drugoj. Wells je kasnije priznao svoje razočarenje razgovorom sa Staljinom, iako je i dalje tvrdio da je Staljinov Sovjetski Savez uređena zemlja u kojoj se posvuda gradi, zemlja "sretnih i zdravih ljudi i žena".

"Rat svjetova" započinje kratkim opisom Marsa uoči invazije. Planet se hladi i uvjeti za život na njemu postaju sve teži, u njegovim ekvatorijalnim predjelima podnevne temperature dosežu jedva temperature i najhladnije zemaljske zime, dok se snježne kape na polovima tope i periodično plave nastanjene, umjerene zone, zbog čega se Marsijanci odlučuju na invaziju na Zemlju: "Akutni pritisak nužde razbistrio im je umove, uvećao im snagu i otvrdnuo srca". Wells Marsijance opisuje na sljedeći način: "Ta neobična usta u obliku slova V s ušiljenim dijelom iznad usta, to lice bez arkada, to lice bez brade ispod klinastoga donjeg dijela usta, to stalno drhturenje usana, ti gorgonski spletovi pipaka, to bučno nadimanje pluća u tuđoj atmosferi, ta očita otežalost i bolnost gibanja zbog veće gravitacijske energije Zemlje i, više od svega, ta neobična prodornost golemih očiju - sve je to bilo istodobno i nabijeno životom, i žestoko, i neljudsko, i obogaljeno i čudovišno". Nemaju probavni aparat, nego uzimaju krv iz drugih stvorenja, pa i iz ljudi, i ubrizgavaju je izravno u vlastite žile.

Marsijanci su izazvali paniku

Marsijanci su na Zemlju stigli u golemim, šupljim valjcima, sa svojim moćnim oružjem, koji su ispaljeni gigantskim topom s površine Marsa. Od oružja posjeduju moćne toplinske topove, čije smrtonosne "projektile" usmjeravaju preko svjetlosnih zraka koje tope olovo i staklo, i generatore crnog dima koji je smrtonosan za ljude: "Stvarao se dojam da im cilj nije toliko istrebljenje koliko potpuna demoralizacija i uništenje svakog otpora". Prvi valjci s marsijanskom posadom pali su u blizini Londona. Nakon što je vlada poslala na uljeze iz svemira vojsku, koju su Marsijanci s lakoćom porazili, zavladala je panika. Stanovništvo je u paničnom strahu napustilo London koji Marsijanci razaraju: "Shvatit ćete, dakle, zašto je u sam osvit ponedjeljka najvećim gradom svijeta zaurlao val strave - zato što je njime potekla čitava struja bjegunaca koja se brzo digla do bujice, šibajući u pjenušavom urnebesu oko željezničkih kolodvora, pa zavila u vis u užasni boj oko brodova na Temzi, te napokon žurno potekla svim raspoloživim kanalima na sjever i istok".

Iako je riječ o poprilično loše napisanom romanu, koji više podsjeća na fiktivnu novinsku reportažu, on svejedno spada u korpus velike književnosti, i to prvenstveno zbog neobično uvjerljivo dočarane atmosfere masovnog straha i panike, što je 1938. godine prepoznao i Orson Welles, koji je adaptirao Wellsov roman u radiodramu. Invaziju Marsijanaca iz Wellsova romana prikazao je kao invaziju na New Jersey. Wellesova radio drama bila je toliko uvjerljiva da je u New Jerseyu zavladala masovna panika koja se smirila tek nakon što je postalo jasno da je riječ o adaptiranoj priči. Riječ je o romanu u kojem ne postoje pojedini likovi, osim samog pripovjedača, koji se nesretnim spletom okolnosti našao u području osvojenom od strane Marsijanaca, već je naglasak na mnoštvu, na njegovu raspoloženju, koje ide od početne nezainteresiranosti pa do masovne panike i bijega.

Što se čeka? NASA: Na Marsu smo pronašli sve potrebno za život

Spas za čovječanstvo stigao je neočekivano, sam po sebi, što je još jedan od vidljivih nedostataka ovoga romana, prvenstveno dramaturške prirode, ali je njegova priroda književno poprilično uvjerljivo obrazložena: "Već kad sam ih prvi put ugledao, oni su već bili nepovratno osuđeni na propast, jer su umirali i trunuli još dok su hodali svijetom. Bilo je to neizbježno. Čovjek je svoje nasljedno pravo na Zemlju kupio milijardama smrti, i stoga je ona njegova, i ne da se došljacima, ona bi njegovom i ostala sve da su Marsijanci i deset puta moćniji nego što jesu. Jer ljudi uzalud niti žive niti umiru".