O Isusu Kristu ispisano je u 2000 godina knjiga sasvim sigurno više nego o bilo kome drugome. Ali dok je priča o njemu priča o pravednijem društvu kroz vjersku ili duhovnu obnovu, priča o Barabi priča je o političkoj borbi u isto vrijeme u Judeji. A o Barabi se pisalo vrlo malo.

Čak i kad ga se spominje u Novom zavjetu, to je u kontekstu zapravo falsifikata po kojem su Židovi u cjelini, slučajno i on, kao, krivci za Isusovu smrt. "Evanđelje po Barabi" Josipa Mlakića fra Ivan Šarčević preporučuje "posebno lakovjernim vjernicima i lakomislenim nevjernicima".

Zašto je roman poput 'Evanđelja po Barabi' vrijedilo napisati sad, već dobrano u 21. stoljeću?

Prvenstveno sam ga pisao zbog sebe. Potječem iz bosanske katoličke sredine i prije nekoliko godina na HRT-u je gostovao Terry Eagleton, koji je tad rekao da se on svog irskog katoličkog podrijetla ne može odreći sve kad bi to i htio. Uz slično rezoniranje i ja sam pisao ovaj roman, kako bih u vlastitoj glavi posložio sve što sam slušao od ranog djetinjstva do danas. Odlučio sam to pisati iz perspektive jednog neutralnijega glasa Barabe, koji nije bio dijelom Isusova univerzuma onako kako su to bili apostoli. Poslužio mi je kako bih napravio odmak prema tim događajima, što, da sam napisao iz perspektive nekog od apostola, ne bih mogao. Uzeo sam zahvalnu ulogu pripovjedača koji nije dio tog svijeta, koji zbog toga nije heretik, pa se i takva pripovijest ne bi mogla smatrati heretičkom. Na taj način sam mogao i razbiti vlastite predrasude, pisati bez stereotipija koje svi nosimo u sebi.

Tu ste i Isusa i učenike opisali bitno drukčije od opisa iz kanonskih evanđelja. Isusu, kada dolazi do ribara i poziva ih da ga slijede, oni samo što ne opale šamarčinu dok ga tjeraju. Prikazujete grube, totalno neuke ljude, a ne ispeglane svece iz Novog zavjeta. Je li vam netko prigovorio da ste napisali apokrifni tekst?

Nije nitko i vjerujem da neće. Htio sam prije svega oživiti jedno od politički najturbulentnijih doba u povijesti, koje je jako utjecalo na našu civilizaciju, možda kao nijedno drugo. Zato sam htio da mi romanom hodaju živi ljudi, a ne okamenjene ikone, kako se prikazuje te apostole, a postoji jako puno dostupnog materijala kojim se to može postići. I kad se uđe malo dublje u sve to, pronalazi se sasvim drukčiji kontekst i ta vas priča raspiše. Sve što mi danas uzimamo kao kršćanstvo moramo uzeti u obzir da se u grubim crtama razvilo do 4. stoljeća od Isusove smrti.

Uoči intervjua, kad smo razgovarali o vjeri, rekli ste da se nova konzervativnost u Bosni apsolutno nije prihvatila, dok je u Hercegovini uspjela naći neko uporište. Što je to što čini razliku?

U Bosni se nije uhvatila. U Hercegovini situaciju ne poznajem toliko, ali koliko znam, niti tamo se nije uhvatilo koliko se uhvatilo u Hrvatskoj. Presudnu razliku čini je li riječ o većinskoj ili manjinskoj poziciji na nekom prostoru. U gradu u kojem ja živim, u kojem su Hrvati katolici manjina, tamo je takvo što apsolutno nemoguće jer barem donekle poznajemo one druge s kojima živimo i njihovu tradiciju. Nasuprot tome, u sredinama koje su većinske, kao što je Zagreb, ta pozicija drugoga se ne prepoznaje, a ono što ne poznajemo dobro od toga najčešće strahujemo. Taj nekakav 'drugi svijet', znači, ja dobro poznajem i zato nemam iracionalni strah od njega, nemam potrebu radikalizirati svoju poziciju. U srednjoj Bosni i u gradu u kojem živimo i sa Sarajevom i sa Zagrebom imamo sličan problem. Ovi iz Sarajeva od nas traže da budemo malo manji Hrvati nego što jesmo, dok ovi iz Zagreba traže da budemo malo veći Hrvati nego što jesmo i vrlo teško nas prihvaćaju onakve kakvi smo doista, a što ja smatram jedinim ispravnim.

Tu novu katoličku rigidnost jednom ste usporedili s islamskom rigidnosti, i to ne autohtonog bosanskog islama nego onog uvezenog iz, primjerice, Saudijske Arabije.

Pojam 'političkog islama' koji se u posljednje vrijeme često koristi, u današnjem svijetu koji više nije ideološki podijeljen kao nekad, dakle u nedostatku ideologija, koje su najbolje sredstvo za manipuliranje ljudima, pretvorio je islam u određenu ideologiju. Po istoj logici i ovakav oblik kršćanstva presađen je na tlo Europe, nije, dakle, riječ samo o problemu Hrvatske nego je to globalni trend u vremenu ideološkog vakuuma. Odjednom religije počinju funkcionirati kao zamjenske ideologije. Lijeva i desna paradigma izgubile su svoj smisao i javlja se potreba za nečim drugim prepoznatljivim, nečim što je u stanju mobilizirati veći broj ljudi. U tom smislu, čini mi se, na ovim prostorima ostala je još samo religija.

Govorimo li o postupnom povlačenju pluralističkog društva pred totalitarnim vjerskim opcijama?

Ne znam hoće li se to doista tako do kraja razvijati, ali u nekim islamskim zemljama takva totalitarna opcija postoji. Kršćanski svijet je, međutim, sekularniji i ne vjerujem da će netko tu sekularnost uspjeti generalno dovesti u pitanje. Mislim da je to najveći problem tih ultrakonzervativnih udruga, to što ne mogu primijeniti taj recept iz dijela islamskih zemalja. U BiH imamo jednu stranku, SDA, koja sigurno naginje jednom takvom rješenju, ali to ne može primijeniti. Alija Izetbegović je još u svojoj 'Islamskoj deklaraciji' rekao da se islamsko društvo može formirati samo u onim zemljama u kojima je islamsko društvo većinsko. Mislim da građani različito percipiraju religiju u zemljama u kojima je islam većinski od onih u kojima je većinsko kršćanstvo.

Želite reći da je to osnovni razlog zbog kojeg Vigilare ovdje, a posebno u BiH, neće pridobiti veći dio društva. Međutim, na dočeku Darija Kordića, kad se vraćao s odsluženja zatvorske kazne zbog ratnih zločina, slavili su ga poput novog mesije, što je neobično na tragu heretičkog u katoličanstvu.

Da, vrlo neobično. Ali ne vjerujem da bi takvi fenomeni mogli dobiti šansu za, primjerice, u Hrvatskoj prijeći izborni prag. Što se tiče BiH, takve stvari su moguće samo u većinskim područjima, ali se niti tu ne mogu odvijati same po sebi. BiH je tako kompleksna zemlja da ne može proći nikakvo unilateralno rješenje, osim ako bi se podijelila na tri nacionalne državice. Upravo pišem jednu distopiju koja se zove '2084.', koja se događa u BiH u totalno podijeljenom društvu, u kojem su sve tri nastale države vjerske fundamentalističke. S tim da je Republika Srpska vojna diktatura, zbog te vojne tradicije, do koje Srbi izrazito drže.

Kad se već referirate na Orwella i RS, kako se geopolitički sukob Rusije i SAD-a očituje u BiH?

BiH je talac geopolitičkih igara. Nakon što je Crna Gora pristupila NATO-u, nakon što je i Srbija pokrenula postupak pristupanja EU, jedini igrač Putina na Balkanu koji mu je ostao je Milorad Dodik. Do prije 10 ili 15 godina, kad je Dodik došao na vlast, to nije predstavljalo neki poseban problem jer Rusija nije bila snažna kao danas. Tako smo se našli u pat poziciji. Imamo blokadu vlasti zato što je Narodna skupština RS donijela deklaraciju i Dodik najavio da RS neće ući u NATO prije nego što to napravi Srbija. Bošnjaci sad inzistiraju da Dodik garantira da će dopustiti ulazak u NATO, inače neće dopustiti formiranje vlade, a ona nije formirana već devet ili 10 mjeseci od izbora. Ja ne držim previše do te organizacije, smatram je pukom vanjskopolitičkom batinom američke administracije, ali bi ulazak u NATO jako relaksirao atmosferu u BiH i ona bi napokon mogla krenuti naprijed.

Dodik je kao tvrdi nacionalist i verbalni separatist uporište Putina, a SDA i Izetbegović SAD-a.

Tako u pravilu funkcioniraju geopolitičke igre. Mi sad imamo slučaj s izbornim zakonom koji još nije donesen i za koji sumnjam da će ga ikada donijeti jer se održava određeni kontrolirani sukob tako dugo dok ne završi ovaj geopolitički sukob. Ne znam koliko će to trajati, sigurno neće okončati tako brzo jer nikome nije u interesu da se to riješi, a za to vrijeme BiH se prazni. Poslodavci imaju problema s radnom snagom, škole imaju sve manje učenika, nastavnici ostaju bez posla, natalitet je već više od 10 godina jedan od najnižih u Europi. Na kraju će, čini mi se, onaj tko pobijedi u toj geopolitičkoj igri na poklon dobiti pustu zemlju.

Koliko danas stanovnika ima BiH?

Prema nekim podacima oko 3,3 milijuna. Nedavno je objavljena UN-ova projekcija po kojoj će BiH do 2050. izgubiti još oko 600.000 stanovnika, a do 2100. da će imati oko 1,5 milijuna. Prepoznaje se geometrijska progresija broja stanovnika, a ja smatram da UN-ove projekcije nisu uzele u obzir iseljavanje radne snage, što se posebno osjeća posljednje dvije ili tri godine.

U svemu tome Hrvati u BiH nisu homogeni nacionalno, ili da kažemo nacionalistički. Podijeljeni su unutar sebe, zapadna Hercegovina u odnosu na Srednju Bosnu.

Podijeljenost ne mora biti nužno loša, iako ovdje ima svoje uzroke. A i zapadna Hercegovina se posljednjih godina nevjerojatno liberalizirala, tako da stereotipi koji su vrijedili prije 10 godina danas apsolutno ne vrijede. Često sam dolje i znam, tako da je danas u Srednjoj Bosni možda puno gora situacija nego u Hercegovini, kao da su se uloge zamijenile. Da, govorim i o nacionalizmu, koji se uvijek pojavljuje kao posljedica straha. U Hercegovini se nemaju čega bojati. Dok drugdje stvari se mijenjaju od pobjede Željka Komšića i DF-a, do čega dolazi generiranjem mržnje prema Hrvatima, kod kojih se onda javlja strah i posljedično raste nacionalizam. Ali mislim da to neće još dugo trajati jer Srednja Bosna polako nestaje. U mom gradu u zadnjih nekoliko godina broj učenika Hrvata je prepolovljen, a slično je i s Bošnjacima.

Cinik bi rekao, pustiš stvari da idu svojim tokom, više nitko ne ostane i problem se riješi sam od sebe.

Upravo tako.

I onda se u BiH konačno i jedni, i drugi, i treći uspiju o nečemu dogovoriti, ali ispadne da je to o osudi paramilitarnih trupa iz Jemena zbog agresije na S. Arabiju, čime je javnost i u BiH i u okolnim državama bila šokirana, jer čak i na Zapadu posljednjih godina pljušte optužbe protiv tamošnjih vlada koje su prodavale ili prodaju oružje S. Arabiji u ratu u kojem užasno ginu civili, u kojem se doslovno masovno umire od gladi.

Iako dobro poznajem situaciju u BiH, i mene je to, kad sam pročitao, prilično zaprepastilo. Uspiju se dogovoriti o nečemu o čemu se nisu smjeli dogovoriti. Riječ je o moći novca, na što nije imuna niti EU, a kamoli jedna porušena i razbijena BiH. To je način na koji u Europi djeluje Putin, ali i S. Arabija.

Uoči razgovora spomenuli ste da pišete još nešto.

Radi se o jednom 'andrićevskom' romanu, koji se događa u Jajcu u dva perioda - u doba ustanka u BiH 1875. i u vrijeme ulaska austrougarskih okupacijskih trupa tri godine kasnije, a drugi dio će se događati u Drugom svjetskom ratu. Mjesto događanja je jajački franjevački samostan. Zanimljiva je geopolitička borba za Bosnu u 19. stoljeću. Rusija je bila moćna, a zapadni svijet je predstavljala Austro-Ugarska, iako je glavni arhitekt sa Zapada bio kancelar Bismarck, koji joj je omogućio da uđe u BiH kako ne bi ušla Rusija. Sve te podjele u BiH tad su išle po vjerskim linijama. Hrišćansko stanovništvo naginjalo je Rusiji, kršćansko Austriji, a Turska, već jako slaba, od dva zla je birala manje, Austriju.