O stvarima možemo govoriti onim redom kako su i spomenute.
Srebreni novčić iskovan u povodu posjeta pape Ivana Pavla II Sarajevu darovao mi je jedne večeri, u samostanu na Bistriku, fra Petar Anđelović. Sjedilo se u salonu i razgovaralo, bila su već kasna doba, sijelo se pomalo bližilo kraju, kad se on u pola rečenice nečega sjetio, zavukao je ruku u neki unutarnji džep pod habitom, nešto izvukao i pružio mi preko naslona fotelje. Ovo ti trebaš imati!, jednostavno je rekao. Fra Petar je imao taj običaj da stalno nešto donosi i dariva. Poznavali smo se od 1989, prije vremena nego što će postati provincijal Bosne Srebrene. U ratu smo se često viđali, u samostanu, u provincijalatu ili kojekuda po Sarajevu. Nakon što sam otišao iz grada, uglavnom bismo se nalazili u unajmljenim prostorijama Bosne Srebrene u Medvedgradskoj ulici. U prizemlju, u lokalu koji bi inače mogao biti iznajmljen za butik, slikarsku galeriju, dućan s manufakturnom čokoladom… Ne znam što je danas tamo. Za rata u Sarajevu fra Petar bi znao donijeti brašno, čokoladu, suho voće. Dobro pamtim jedan komad vakumirane praške šunke. Čulo okusa izvježbano danima nejedice i jela na bazi riže i mesnog nareska, tu je šunku učinilo najboljom i najukusnijom koju sam ikad prije i poslije jeo. U Medvedgradskoj, pak, uvijek je za mene uza se imao neku knjigu. U svakom fra Petrovom daru uvijek se darivani mogao prepoznati. Svaki je bio namijenjen, a ne slučajan. Tako da je u toj gesti sa srebrenjakom bilo nešto neobično. Naprosto, zamislio sam se zašto je taj novčić upravo meni namijenjen i našao neko svoje objašnjenje. Stavio sam ga u džep jakne koju sam imao na sebi, u njen oltarski džep, i sljedećih sam ga skoro trideset godina iz tog džepa vadio samo da ga pogledam, da obrišem njegovu plastičnu kutijicu, ili da ga nekom pokažem.
Tu crvenu značku, koja se uglavi u onu rupicu u reveru, u kojoj tirani i razbojnici nose značke sa zastavama zemalja koje predstavljaju, dobio sam od nekog davno. U nekim godinama poslije rata. Čini mi se u Sarajevu. Ali ne pamtim što je bio povod, tko mi je značku dao, što je značka simbolizirala. Sve sam, dakle, zaboravio, onako kako ponekad zaboravljam. Potpuno i temeljito, bez ikakvog traga. Dok gledam tu crvenu ptičicu, koja za mene predstavlja vrapca, a možda na njoj vrabac i nije, nisam siguran želim li otkriti što ona znači i tko mi je značku dao. Premda ponekad, na internetu, pokušavam otkriti čija je to značka. Znači li nešto i to što je moja potraga zasad uzaludna? Otkrijem li, vrlo je vjerojatno da će mi značka omrznuti. Moji odnosi s ljudima u Sarajevu na takav su se način u posljednjih dvadeset i pet godina mijenjali, grad se na takav način mijenjao, njegovi identiteti i boje, da je sasvim vjerojatno da mi je tog malenog crvenog vrapčića, tu vješto dizajniranu značku, načinjenu da dugo znači, a ne da tek tako nestane, poklonio neki od mojih današnjih neprijatelja, od onih koji su me na kraju i protjerali iz tog grada, i koji povremeno iz svojih fejsbučnih jazbina na mene zareže, da slučajno ne bih navratio kući. I zbilja, ne navraćam već duže vrijeme. U taj grad nisam stupio već duže nego što je trajala njegova opsada. Uskoro će biti i - dvostruko duže. Ali svejedno netko od njih u strahu vučje zareži, da me ne bi u Sarajevu bilo. I tako zurim u tu značku, pokušavam proniknuti u tog vrapca, sjetiti se nečega što sam, znam, tako temeljito zaboravio da nema šanse da se sjetim. Znak koji je prije dvadeset pet godina značio jedno, danas bi, vjerojatno, značio nešto drugo. To je u prirodi znakova. Mijenjaju se u vremenu. I ne samo da je drukčiji njihov smisao i sadržaj, pa znak ljubavi biva znakom mržnje, preporuka se pretvara u zabranu ili u upozorenje, nego ono što je lijepo i skladno, biva ružno, rogobatno, estetski neprihvatljivo, tuđe oku. Tako da svog vrapčića ja unaprijed gledam s nekom tugom. Pomišljam kako će mi jednom postati nelijep, tuđ i podao, kao što su i neki moji prijatelji iz tog života postali podlaci. Samo što njih pamtim i iz vremena kad mi takvi nisu bili, i ta sjećanja dragocjena su mi kao i sva druga sjećanja. A možda su opovrgnuta sjećanja i dragocjenija od onih drugih. U njima i dalje živimo jedni s drugima. Sa značkama i znakovima je teže. Jednom opovrgnute znakove nemoguće je vratiti sjećanju. Izgubljeno je njihovo prethodno stanje i značenje, čak i ako nije opustošeno zaboravom. Napustila ih je pripovijest koja je činila njihovo značenje. Tog crvenog vrapca u plastičnoj omotnici vraćam u džep, jer s njim neće biti problema na granici. Vrabac nije metak. Ono što me drži jest to što sam ga tad pospremio u oltarski džep na mojoj crnoj punkerskoj kožnoj jakni. Da mi tog časa nije bio važan, da njegovo značenje nije bilo takvo, gurnuo bih ga u neki od preostala tri džepa, iz kojih se stvari redovito vade ili u njima nestaju.
Jantarnu kockicu za igru, s malenom kvačicom pri vrhu, koja ju je očito držala uz privjesak za ključeve, našao sam u kratkom uskom pothodniku, koji dijeli posljednje gradske zgrade od
livada i šume. Ne znam zašto sam uzbuđen, u tom polumraku gledao pod noge, kockicu sam u šljunčanoj stazi ugledao kako stoji uspravna, ni na jednom broju. Da je nisu, tako slučajno izgubljenu, uspravnom držali kamenčići šljunka, bilo bi to čudo. Ovako je kockica od baltičkog, možda i bjeloruskog jantara, krupna i lijepa, ništa manja od standardne kocke za kockanje, za mene bila znak. Uzeo sam je sa sobom, zamišljajući, ne bez grižnje savjesti, razočaranje i tugicu onog tko ju je s privjeska izgubio. Ali nisam ja uzeo kocku, nego taj nemogući položaj u kojem se kocka izvan brojeva našla, savjest sam umirivao. Zatim smo prošli na drugu stranu, u šumu. Bilo je to početkom svibnja 2019, ali šuma je izgledala kao 1936. i nekoliko sljedećih godina. Razlika je samo u mnoštvima velikih drvenih križeva, na kojima nema imena. Među njima tek ponegdje se pojavi poneki križ s imenom, koje je upisano ćirilicom. Ponegdje i s crno-bijelom sličicom otisnutom na oval od porculana. Nailazimo i na ploče sa znakom Davidovog slova i imenom. Razlika između šume u 2019. i 1936. je i u neobičnim neravnim tlima, u blagim, širokim i dugim udubljenjima u šumskoj zemlji. Stabla uz njih bogata su i moćna, tako da prilaznik - kako ćemo danas nazvati svakog živog čovjeka u toj šumi - osjeća potrebu da gladi njihovu koru, da o nju blago ranjava svoje dlanove. Tu su, među korijenjem stabala, nikad izbrojani kosturi ljudi, ubijanih između 1936. i 1940. metkom u potiljak. Ono što se u ovoj šumi izgubi, nikad se ne pronađe. Šuma se zove Kurapati, gradu je ime Minsk. Možda nikad tamo više neću stići, ali sam se na tom mjestu osjećao prisno. I važna mi je jantarna kockica, koju sam zatekao kako stoji uspravna, ni na jednom broju. Čudo je na tom mjestu bilo biti živ.
Sljedeći predmet u džepu je ključić od kofera. Mati moja pokojna, Javorka, jedan je put nakon mog odlaska sa Sepetarevca bila u Zagrebu. Prethodno se dugo, godinama, najavljivala, ali sve sam se nadao da neće doći. Osim što mi je i sama po sebi traumatična bila pomisao na njezin boravak u mojoj blizini i u gradu u kojem sam se zadržao i ostao, dodatnu muku stvaralo mi je to što bi se u Zagrebu ona našla sa ženom s kojom sam tada živio i s njezinim bližnjima, majkom i bakom. Žena ju je poznavala iz Sarajeva, pa je znala što se od Javorke može očekivati, ali Sarajevo je, ipak, njezin svijet i prostor, tamo ju nemamo dvadeset i četiri sata kraj sebe. U Zagrebu to će biti cjelodnevno, vrlo intenzivno emocionalno i fizičko iskustvo. Ženina majka i baka nisu je poznavale, niti su je iz priča i razgovora sa mnom mogle upoznati. Ono što govorim drugim ljudima, uvijek je drukčije od stvarnosti. Mnogo običnije, normalnije, lakše. U razgovorima se ne žalim na ozbiljne stvari, niti pričam o tome da mi se u životu dogodilo nešto strašno. Meni se nikad ništa strašno nije dogodilo. Uvijek sam i u svemu dobro prolazio. Pitaju li me kako sam, govorim: dobro sam, odlično sam. Ili se našalim, kažem da sam pod kontrolom. Što zapravo i nije šala.
Teška mi je bila pomisao da će moja mati doći i da će je te tri žene na najteži način upoznati, ali i da će s neke neugodne strane upoznati i mene. Vidjet će i tko me je načinio, i kakvu ja ustvari muku s tom svojom majkom imam. Javorka je tad bila u godinama u kojima sam ja danas. Sasvim na se upućena, samoživa i ograničena u prihvaćanju tuđih raspoloženja i emocija. U osnovi nezainteresirana za sve, osim za sebe. Kada je prvi put došla u maleni stan u kojem su zajedno živjele majka i baka žene s kojom sam u to vrijeme bio, nije prošlo ni pola sata, a već se tako odomaćila da je tražila analgin, i da malo legne, jer je muči migrena. Rado su je prihvatile, razletjele se oko nje, a ona se pokrila preko glave i zaspala. Probudila se u povišenom raspoloženju, kao da je oduvijek tu i kao da se sve ovo normalno.
