U izdanju Bodonija nedavno je objavljen kratki roman “Šetnja” Roberta Walsera, švicarskog klasika koji se danas smatra jednim od velikana modernističke književnosti, koji se za života nije uspio nametnuti široj čitateljskoj publici, bez obzira na to što su o njegovu djelu afirmativno pisali takvi velikani kao što su Robert Musil, Franz Kafka, Herman Hesse, Walter Benjamin i Thomas Mann, i što je od svojih početaka uspoređivan s Franzom Kafkom. Robert Musil čak je napisao kako je Franz Kafka u svojoj prvoj knjizi “Promatranja” pisao donekle po uzoru na Walsera. Walserova američka prevoditeljica, što je navedeno u opremi knjige, za Walsera je napisala kako se radi o “donedavno najpoznatijem modernističkom autoru za kojeg nikad niste čuli”. Pisati danas o djelu ovoga pisca rođenog 1878., a koji je umro 1956. godine, pomalo je nezahvalan posao. Tu prvenstveno treba imati u vidu kontekst vremena u kojem je Walser stvarao, i to što je utirao nove putove u književnosti. Pogotovo ako se zna da je roman “Šetnja” izvorno objavljen prije više od jednog stoljeća, 1917. godine. Međutim, ovaj se roman zbog sjajnog, bezvremenskog Walserova stila, britke ironije i beskompromisne kritike društva može čitati podjednako kao i djela nekih suvremenih autora. Roman je s njemačkog preveo Milan Soklić, koji je ujedno i autor opsežnog eseja o djelu ovoga pisca, s posebnim osvrtom na “Šetnju”. Također, uz šetnju su objavljena i četiri Walserova kratka prozna teksta koji su nastali u istom razdoblju kad i ovaj roman.

Robert Walser je osoba iznimno zanimljive i osebujne biografije. Zbog loše materijalne situacije rano je prekinuo školovanje. Radio je kao bankovni činovnik, knjižar, pa čak i kao batler, po čemu je, pretpostavljam, jedinstven u svijetu književnosti.

Međutim, ni na jednom od tih poslova nije se dugo zadržavao. Živio je jedno vrijeme u Berlinu, gdje je i objavio prva dva romana, a zatim se zbog nezavidne materijalne situacije vratio u Švicarsku. Napisao je niz kratkih priča, eseja, jednu zbirku poezije i devet romana, od kojih su sačuvana samo četiri, jer je sâm Walser uništio rukopise pet svojih romana nakon što su ih neki izdavači odbili i ocijenili lošima. Samo u kratkom, berlinskom razdoblju svog života uništio je rukopise triju neobjavljenih romana. Za života je objavio tri romana: “Djeca Tannerovih”, “Pomoćnik” i “Jakob von Gunten”, koji se smatra njegovim najpoznatijim djelom. Upravo je ovaj roman jedini do sada objavljen u hrvatskom prijevodu, i to 1963. godine. U Srbiji je Walser mnogo više prevođen autor nego što je to slučaj u Hrvatskoj: samo u posljednjih dvadesetak godina prevedena su u Srbiji četiri Walserova djela, uključujući i dva različita izdanja romana “Jakov von Gunten”. Radi se o posljednjem objavljenom romanu iz Walserove “berlinske faze”. Napisan je u prvom licu kao neka vrsta dnevničkih zabilješki dječaka Jakoba von Guntena koji boravi u privatnoj školi internatskog tipa pompozno nazvanoj Institut Benjamenta. Štićenici se u toj školi pripremaju za služenje u otmjenim kućama, i poprilično je sigurno kako se Walser pri pisanju romana koristio vlastitim iskustvima. Walser poprilično oštro, s britkom ironijom, opisuje švicarsko društvo tog vremena. “Ovdje se vrlo malo uči”, piše Jakov von Gunten, odmah na početku romana, “nema dovoljno nastavnoga kadra i mi, dječaci iz Instituta Benjamente, nikad nećemo ništa postići, a to znači: u kasnijem životu svi ćemo biti mali i podređeni. Nastava koju pohađamo prvenstveno se sastoji u tome da nam se u glavu utuve strpljenje i poslušnost, dvije osobine koje ne obećavaju mnogo uspjeha...” Likovi u Walserovim djelima su redom osobenjaci, iznimno vješto razrađeni. Kao mali primjer može poslužiti opis dječaka Heinricha iz “Jakova von Guntena”: “Ima držanje pukovnika, a tako je mali. Nema karakter, jer još i ne zna šta je to. Sigurno još nikad nije razmišljao o životu, a i zašto bi? Veoma je dobar, uslužan i učtiv, ali bez mozga. (...) Sav je nevin, dobroćudan i sretan. Želi da postane paž, kaže. To pak govori potpuno bez lažne čežnje i stvarno, poziv paža je za njega ono pravo i sasvim prikladno zanimanje”. Opisujući Heinricha, Walser zapravo samoironično opisuje sebe, svoje šestomjesečno iskustvo na poslu batlera u dvorcu jednog imućnog Švicarca.

Carl Seelig, švicarski književnik, veliki poštovatelj djela Roberta Walsera, s kojim je prijateljevao sve do autorove smrti, najzaslužniji je što je Walserovo djelo ostalo sačuvano.
Seelig se za života (umro je 1962. godine u Zürichu) dopisivao s brojnim poznatim osobama, uključujući Alfreda Polgara, Josepha Rotha i Maxa Broda. Ovdje je pogotovo zanimljiv Max Brod, jer je Seelig u Walserovu životu odigrao vrlo važnu ulogu, gotovo identičnu kakvu je u Kafkinu slučaju odigrao Brod. Seelig je, naime, 1937. godine počeo objavljivati sabrana djela tad šezdesetogodišnjeg i gotovo zaboravljenog Roberta Walsera. Zanimljivo je da je Walser jedno vrijeme uporno odbijao taj projekt, izjavljujući kako je njegovo vrijeme prošlo i kako ne želi više igrati nikakvu ulogu u književnosti. Na kraju je, nevoljko, pristao, ali se uopće nije zanimao za taj projekt. Samo je jednom, ironično, upitao Seeliga je li “napravio veliki posao” s njegovim knjigama. Bez obzira na sva Seeligova nastojanja, Walseru kao da je za života predodređena sudbina autsajdera. Kad je umro, i to tijekom jedne šetnje, u prosincu 1956. godine, Neue Zürcher Zeitung je napisao: “To je vijest koja nas je zbunila, živjeli smo s djelom tog pjesnika i već smo ga smatrali čovjekom koji je napustio ovaj svijet”. Nakon mentalnog sloma, koji je doživio 1929. godine, sljedećih 27 godina, do smrti, Walser je proveo u psihijatrijskim ustanovama u Waldau i Herisau, i u tom periodu se nije bavio pisanjem.

Istog tog, rezigniranog i ironičnog pjesnika, kakvim ga opisuje Seelig, susrećemo i u “Šetnji”. U odnosu na roman “Jakov von Gunten”, gdje se također susrećemo s karakterističnom Walserovom ironijom, u “Šetnji” je taj postupak doveden do krajnjih granica jer pripovjedač, odnosno pjesnik, žestoku kritiku društva prikriva maskom ludila kojeg sam pripovjedač nije ni svjestan, a počesto ni čitatelj. U romanu se izmjenjuju teatralni, isprazni i kićeni monolozi, puni ironijskog naboja, s lucidnim i oštrim zapažanjima, a tu su i neke začudne epizode, poput one kad pripovjedač, pjesnik, odlazi kod jedne dobrostojeće gospođe na ručak i kad, gladan, počne pohlepno jesti, a žena mu kaže kako će ga prisiliti da se prežderava sve dok ne padne od muke pod stol. Ovo je zapravo alegorijska priča o mecenama, jednoj instituciji koja je u vrijeme o kojem Walser piše bila vrlo raširena pojava, pa čak i u Hrvatskoj, o čemu piše Ante Kovačić u svom romanu “U registraturi”.

”Šetnja” opisuje jedan dan u životu pripovjedača koji jednog jutra napušta svoju “pisaću sobu”, koju on naziva “sobom sablasti”, i obilazi, poput neumoljive kamere, grad opisujući susrete s ljudima koje u šetnji susreće. Iako roman nema klasičnu fabulu, vrlo je čitljiv i prohodan te beskrajno zanimljiv, pun zanimljivih infantilno-lucidnih opservacija. Opisujući na jednome mjestu djecu koja neobuzdano trčkaraju, pripovjedač kaže: “Neka ih samo ostave tako neobuzdane, mislio sam, starost će ih prije ili poslije prestraviti i obuzdati. I to prerano, žalibože”.

Posebno treba istaknuti Walserov društveni i nepretenciozni angažman, što pogotovo dolazi do izražaja u jednoj epizodi, kad njegov pripovjedač, ni s čim izazvan, šalje pismo “jednoj od najutjecajnijih osoba”, u kojemu žestoko kritizira socijalnu nejednakost i svijet politike koji se, da nadodamo, ni do danas nimalo nije promijenio. Procijenite sami: “Ljudi poput Vas toliko su pametni da misle kako nužno moraju uvijek biti na vrhu, svugdje odnositi prevagu i u svako doba dana likovati. Ljudi poput Vas ne primjećuju da je to glupo, odnosno da nije u području mogućega i nije vrijedno želje. Ljudi poput Vas hvalisavi su i vazda spremni revno služiti brutalnosti. Ljudi poput Vas nadasve su hrabri u tome da brižljivo izbjegavaju svaku istinsku hrabrost jer znaju da svaka istinska hrabrost miriše na gubitak, dok se Vaša hrabrost očituje u silno velikoj želji i naporu da se prikažete kao dobri i lijepi”.

Doduše, Walser nije nimalo nježan ni prema drugoj strani, običnim građanima. U priči “Basta”, na jednom mjestu kaže: “Uredan sam, tih, prijazan pripadnik ljudskoga društva, takozvani dobar građanin, rado popijem svoju čašu piva kako Bog zapovijeda i ne mislim mnogo. (...) Oštroumne misli kao takve nikad mi ne padaju na pamet i stoga sam dobar građanin, jer dobar građanin ne misli mnogo. Dobar građanin pojede svoj ručak i basta!”.