Naklada Ljevak je u prijevodu Željke Černok i pod uredničkom paskom Nade Brnardić objavila prilično friški švedski bestseler, roman prvijenac Andreva Waldena "Prokleti muški". Intrigantni naslov u ovom slučaju garantira i intrigantno štivo, pogotovo kad se zna da je tu riječ o autobiografskom, doista krajnje razotkrivajućem i stoga delikatnom tekstu. Roman je Walden, inače poznati švedski novinar i kolumnist, posvetio majci (sa zanimljivom i važnom napomenom da ta posveta nije pasivnoagresivna), ali ne i očevima, što je potpuno razumljivo. Osim biološkog oca (nazvanog Indijanac), o kojemu u najranijem dobu djetinjstva nije znao baš ništa, Andrev (i glavni lik i autor romana imaju isto ime) piše i o preostalih šest "očeva" koji su u pojedinim dijelovima njegova odrastanja bili partneri njegove, očito, prilično živahne majke.

Zapravo, roman se najviše i bavi tim mužjacima s više ili manje testosterona po kojima pisac i naziva svoja poglavlja i koji ga dovode do trenutka odrastanja, a to je trenutak prvog seksualnog odnosa s nešto starijom i iskusnijom djevojkom, nakon koje mladi Andrev konačno, oči u oči, upoznaje tog izmistificiranog biološkog oca. Tako životna inicijacija u vrlo kratkom vremenu ima dvostruku ekstazu - prvo onu seksualnu, donekle čak i zanosnu, a onda i onu obiteljski intimnu, prilično razočaravajuću i zakašnjelu. Dojam je da se otac pojavio u životu tad još nepunoljetnog Andreva prekasno, kad je mladić već stekao dovoljno samopouzdanja da se osjeća gotovim muškarcem spremnim na sve što se od jednog heteroseksualnog muškarca očekuje u zapadnjačkom civilizacijskom, u ovom slučaju skandinavskom krugu. I kad mu prisutnost stvarnog zaštitničkog oca više i nije bila nužno potrebna.

Na svom često mukotrpnom putu koji Adreva vodi i preko waldorfskog školovanja, dječak, a onda i mladić bori se s upravo nevjerojatnim likovima svojih očuha, od kojih su neki bili iznimno kratkog vijeka. Prvi je tu i svakako najdugovječniji Zelenoprsti Čarobnjak iliti samozvani Nikodem, čovjek koji kao da je izašao iz filmova američke braće Coen, dakle u najmanju ruku čudak s kojim je majka glavnog junaka imala još dvoje djece (kćer i sina). Nakon Zelenoprstog koji mašta o vječnom životu i strastveno sakuplja biljke, a, bogme, ima i tešku ruku, pred oči čitatelja izlaze likovi kao što su to Umjetnik (slikar koji ne zna slikati), Lopov (koji je doista i kradljivac i nasilnik), Svećenik (umišljeni ili stvarni), Ubojica (još jedan nasilnik u tužnom nizu) i Kanuist (koji iako je dosadnjikav, nije nimalo bezopasan, dapače). Doista, ovo je buket likova koji itekako opravdava naziv romana o "prokletim muškima", a vjerojatno nešto govori i o junakovoj majci!? A to nešto nam je autor ipak prešutio ili nije detaljnije verbalizirao, ali je ipak nagovijestio već i odlukom da napiše brutalnu priču o disfunkcionalnoj obitelji, ali i o disfunkcionalnom, u ovom slučaju švedskom društvu iz vremena Palmeova ubojstva, koje nam površni propagatori zapadnjačke civilizacije tako često nameću kao ultimativni uzor.

Na mahove je roman "Prokleti muški" dozirano humorističan i ispričan iz dječačke, pa i dječje perspektive, vrlo spretno i dirljivo. Walden je kao izbrušeni kolumnist očito lucidan i vičan pisanju te voli kontekstualizirati svoju radnju o odrastanju jednog neprilagođenog momčića s manjom disfunkcijom penisa, što je vrijednost više za ovaj provokativan i iskreni iskaz o patnjama mladog Andreva. Ali glavni problem knjige je ipak taj nevjerojatan i nepremostivi jaz između dječaka i majke, to pasivno i neshvatljivo nereagiranje na majčine postupke, koji su i junakovu polusestru i polubrata dovodili u životnu opasnost.