Još 1993. objavio je svoj prvi roman ‘Pogranični teritorij’, pod pseudonimom Emil Tode, za koji je dobio najveće književno priznanje u svojoj domovini. Estonac Tõnu Õnnepalu (54) danas je jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih suvremenih estonskih pisaca, a njegov prvijenac gay tematike, do danas je preveden na više od 15 jezika. Iako je po vokaciji diplomirani biolog, objavio je još nekoliko romana i zbirki pjesama, a na estonski je s francuskog jezika preveo Aleta Camusa, Françoisa Mauriaca, Charlesa Baudelairea i Marcela Prousta. Upravo mu je stipendija francuske vlade omogućila tromjesečni boravak u Parizu, gdje je prije 23 godine nastao ovaj roman, koji je preveden i na hrvatski i kojeg je objavila izdavačka kuća VBZ.

Express: Ne dolazite iz tipičnog književnog miljea, ali ste ovim romanom oduševili i publiku i kritičare. Odakle vaš interes za pisanje i književnost?

Smatram da je biologija znanost o životu baš kao i književnost koja život promatra iz nešto drugačije perspektive. Kad počneš pisati i odlučiš postati piscem, a ja mislim da to jest odluka, nadaš se nekom uspjehu. Čim sebe definiraš piscem, već si uspješan jer to znači da imaš barem petoro čitatelja. Tijekom posljednjih 20-ak godina spoznao sam uspjeh i njegova sva lica, pa ga ne bih nikome preporučio, odnosno, mladima mogu samo preporučiti neka sami iskuse taj osjećaj i odluče što uspjeh zapravo jest. Express: Dolazite iz male zemlje, s malim govornim područjem. Jeste li kad razmišljali biste li bili još poznatiji da ste kojim slučajem Englez ili Amerikanac? Teško mi je tako razmišljati. To što sam Estonac me definira i zapravo je lakše uspjeti u maloj zemlji poput moje. Zato sam ovu i još nekoliko knjiga objavio pod pseudonimom jer me zanimalo kako će biti primljene ako se pojavim kao sasvim nepoznata osoba. Da sam Englez ili Amerikanac danas možda ne bih sjedio ovdje i možda moje knjige uopće ne bi nikog zanimale. 

Express: Budući da u hrvatskoj nemamo službenog preoditelja za estonski jezik, sugerirali ste da se knjiga prevede s francuskog. Zašto?

Ova knjiga u izvornom rukopisu sadrži jedan trik. Naime, u estonskom jeziku nema razlike između muškog i ženskog roda, pa sam pišući knjigu u prvom licu jednine mogao sakriti identitet i svatko je mogao čitati ovaj roman u onom rodu koji mu više odgovara. Slično je uspjelo i fancuskom prevoditelju. Zapravo moja prva ideja bila je da pišem roman iz perspektive mlade žene, ali sam na kraju od toga odustao jer sam mislio da se ne mogu kao autor dovoljno poistovijetiti sa ženskim načinom razmišljanja. 

Express: Knjiga je nastala u Parizu. Zašto ste je tamo napisali?

Danas kad razmišljam, siguran sam da nikad ne bih napisao ovaj roman da sam ga morao pisati u Estoniji. Te godine dobio sam stipendiju francuske vlade za tromjesečni boravak u Parizu, a to je bila moja davna želja. Naime, živim na jednom otoku gdje svatko svakog poznaje i sanjao sam o tome da otputujem i neko vrijeme živim u nekom velikom gradu. Osim toga, za vrijeme SSSR-a nismo mogli putovati u zapadne zemlje bez jakog razloga, pa je moja želja da se nakratko preselim bila tim veća. Boravak u Parizu omogućio mi je anonimnost i pružio slobodu koja je potrebna svakom piscu i koja je dobar temelj za stvaranje. Express: Jeste li očekivali da ćete s ‘Pograničnim teritorijem’ doživjeti takav uspjeh i koliko su tome pridonijele okolnosti? Tek kad sam objavio knjigu, shvatio sam da je ona vrlo odvažna. Ali 90-e su u Estoniji bile odlične. Bilo je to vrijeme anarhije i različitih mogućnosti. Onda su teme o homoseksualnosti bile tabu, ali su se tolerirale. Danas bi ovaj roman bio namijenjen isključivo gay publici, a tad su ga čitali svi i bili jako iskreni u kritikama. Jednima se jako sviđao, drugima nije, ali su i jedni i drugi to iznosili jasno i glasno. 

Express: Naslov se ne odnosi samo na geopolitički kontekst, nego i na stanje svijesti. Kako ste ga odabrali?

Zanimljivo, ali tako sam odmah nazvao datoteku u koju sam kasnije spremao tekstove rukopisa. Na estonskom je to izraz ‘piiririik’. Svidio mi se iz nekoliko razloga. Prvo, u toj riječi postji simetrija i refleksija, a pet slova ‘i’ čine neku vrstu ograde. Inače ideja pograničnog teritorija ima u našoj regiji povijesnu važnost jer su i Estonija i još nekoliko država nastale nakon 1. svjetskog rata raspadom Ruskog carstva. No, u ovoj knjizi pisao sam zapravo o sebi i o tome kako smo svi mi ograničeni vremenom i prostorom, ali najviše i samima sobom, pa je upravo to taj pogranični teritorij o kojem i govorim u knjizi. 
Express: U knjizi opisujete zapravo i odnos čovjeka koji iz tranzicijske zemlje dolazi u Zapadnu Europu, od koje mnogo očekuje, a na kraju doživljava samo razočaranja. Jeste li to kad iskusili i u stvarnom životu?
Da, a mislim da je to iskustvo koje dijele svi stanovnici bivših socijalističkih zemalja kad dođu na Zapad. Siguran sam da to nije samo slučaj sa zemljama bivšeg Sovjetskog saveza jer to je bio prekratak povijesni period da bi se stvorila takva percepcija. Uostalom, o tome je pisao i Émil Cioran koji je još 1937. iz Rumunjske preselio u Pariz. Mislim da je to usud svih nas koji dolazimo iz tzv. ‘istočnog bloka’. Možda previše očekujemo od Zapada ili smo pak mi ti koji stvaramo probleme. Ne znam. Zato sam i u knjizi izmislio situaciju u kojoj pričam svom prijatelju da sam odrastao u kući bez zahoda s tekućom vodom i kako me u tom trenutku gledao kao da pripitomljenu divlju životinju. Naravno da smo imali zahod s tekućom vodom, to je bila samo metafora za te ponekad nepremostive razlike. Možda je to zato jer smo neprekidno bili između dva moćna imperija - Rusije i Švedske, koje su se na našem teritoriju smjenjivale i borile za prevlast. Ali i povijest Zapadne Europe puna je ratova i prevrata, pa mi nije jasno to naše prokletstvo. 

Express: Može li onda Europska unija funkcionirati na ravnopravnim osnovama za svakog njezinog stanovnika? 

Kad smo nakon 2. svjetskog rata postali dio SSSR-a, i mi i Litavci i Latvijci vjerovali smo da ćemo unutar saveza dobiti drugačiji status – sličan onome kakav je uživala vaša bivša Jugoslavija. Da ćemo biti otvoreniji prema ostatku svijeta, ali to se naravno nije dogodilo. Stoga smo jedva čekali raspad SSSR-a i ulazak u EU. Članstvo nam je donijelo mnogo veće slobode ali to nije nužno značilo i bolji životni standard. Dalo nam je mogućnost izbora u svakodnevnom životu – ali nas je to zbunilo i dočekalo nespremnima. Poželjeli smo imati sve i imati odmah, što je mnoge odvelo u siromaštvo, pa smo počeli razmišljati da je nekoć bilo ipak bolje – stanovi su bili jeftiniji, život je bio skroman, ali smo imali više slobodnog vremena i slično. A zapravo nas je dočekao drugačiji oblik ropstva. Rekao bih da ropstvo nikad nije ni ukinuto. Ono je samo kroz povijest mijenjalo svoje lice i oblik. Unatoč svemu, mislim da se ne smijemo žaliti. To nije greška političkog ili ekonomskog sustava, to je naša greška jer smo željeli imati više no što nam je potrebno za normalan život, pa smo se zbog toga spremni jeftino prodati. Ipak, u ovom trenutku, ako promatramo ostatak svijeta, Europa je još uvijek najljepše mjesto za život. Kad me pitaju vjerujem li u bolju budućnost Europske unije, kažem da radije vjerujem u produženu lijepu sadašnjost. 

Express: Čak i sad kad je Baltik ponovno postao zona interesa i potencijalnih sukoba Amerike i Rusije?

Kao što sam vam rekao, živim na otoku između Estonije i Švedske i ovdje od 1983. godine, kad sam diplomirao, radim kao profesor u školi. Kad smo bili dio SSSR-a, nedaleko od otoka, na kopnu je bila smještena vojna baza iz koje su svaki dan polijetali vojni avioni i proizvodili nesnosnu buku uz koju smo normalno živjeli. Onda je tijekom 90-ih ta buka sasvim utihnula i nestala, da bi se prije nekog vremena ponovno vratila. Ovaj put to više nisu ruski zrakoplovi nego zrakoplovi NATO-a koji polijeću iz Švedske ili iz američkih nosača. Ovaj put buka je još intenzivnija jer su sad to mnogo moćniji motori. 

Express: U knjizi ste opisali i očajne ljude koji tumaraju Europom u potrazi za sretnijim mjestom za život. Ima li i Estonija problem s iseljavanjem stanovništva unatoč tome što je razvijena zemlja?

Ima iako to nije toliko izražen problem kao u našim susjednim zemljama. I kod nas mladi i visokoobrazovani ljudi odlaze u Švedsku, Norvešku ili Finsku i imamo zbog toga i demografski problem. No, i sam sam okusio takav život. Prošle godine otputovao sam u London prijatelju koji je diplomirao hortikulturu i dizajn vrtova. On je čak jedno vrijeme radio i za kraljevsku obitelj uređujući vrt u Kensingtonskoj palači. Nedavno je bio dobio posao u jednom dvorcu pokraj Londona i pozvao me da ga posjetim. Budući da sam i sam biolog, htio sam malo promijeniti rutinu i steći novo životno iskustvo, pa sam i ja radio pola godine kao vrtlar. Iz prve ruke sam tad doživio taj odnos prema stranim radnicima, a naročito naglašenu klasnu razliku koju u Engleskoj možete osjetiti jače nego igdje drugdje u Europi iako su vlasnici imanja bili Francuzi. 

Express: Jeste li uopće uspjeli razgovarati s vlasnicima dvorca?

Jesmo, u nekoliko navrata. Express: Nije ih zainteresiralo vaše znanje iz biologije i botanike i to što ste odlično govorili francuski i engleski? Pa malo da, ali nisu se previše time zamarali. Ali mislim da ih je zapravo najviše živciralo to što smo jako dobro razumjeli sve što međusobno pričaju.