Malo je takvih događaja u povijesti onoga što možemo nazvati našom popularnom kulturom usporedivih s trenutkom kada je godine 1985. grupa neodoljivo zvučnog imena Haustor izdala album jednako zvučnog i apsolutno zavodljivog imena “Bolero”. Neupitan je i nemjerljiv utjecaj tog novovalnog dragulja na domaću glazbenu scenu i na tko zna koliko života u koje su se ugradile pjesme koje danas lako dobivaju epitet “kultnih”. Ja se tog trenutka i tog vremena ne mogu sjećati, u tome ima neke žalosti, ali sreća je u ovom statusu kulta i činjenici da su pjesme s “Bolera” dospjele i do mog vremena, a tim vremenskim razmakom netaknute, jednako mlade, jednako svježe kao i te 1985. Takva je bila i zauvijek ostaje “Ena”, te gotovo četiri minute tijekom kojih i samo tada volim svoje prvo ime. Moja stvarna i dugotrajna ljubav prema glazbi Darka Rundeka ipak će pričekati još nekoliko godina od prvog slušanja “Ene” u djetinjstvu; trebat će još sasvim malo strpljenja, dok se ne dogodi onaj tren, jedan Bolero” mog malog života.

Haustor su osnovali Rundek i Srđan Sacher. Nakon “Bolera”, snimili su još i “Tajni grad” (1988.) pa se nedugo nakon toga razišli. Stvaralaštvo Darka Rundeka poteći će u jednom drugom, osobnom i u svakom smislu jedinstvenom smjeru. Drugoga tko stvara na našem jeziku, prikladnog za usporedbu nema. “Ja sam oduvijek bio prvenstveno kantautor”, kaže mi Darko Rundek na početku našeg razgovora. “Na prva dva albuma Haustora sam bio pjevač nekoliko Sacherovih pjesama, na neke njegove muzike smo zajedno pisali tekstove i bilo je par skroz mojih.”

Nakon Haustora, njegova ga “službena struka” odvodi u Pariz i u kazališta; u vrijeme vrhunca popularnosti Haustora, završavao je kazališnu režiju. U Parizu radi glazbu za predstave Sande Hržić – suradnice, potom i supruge i u svakom smislu partnerice. Taj će ga odnos uvelike odrediti u životu. Glazbi se, u onom općem i autorskom smislu kakvim ga poznajemo, pak vraća krajem devedesetih. Na novim projektima isprva surađuje sa čitavim ansamblom glazbenika. “Počevši s albumom ‘Apokalipso’, oslobodio sam se obveze da se ono što pišem nadovezuje na Haustorovu priču”, objašnjava, potom nadodaje: “Ali uvijek sam tražio put prema posvećenom slušatelju.”

Novu stvaralačku fazu obilježavaju “Apokalipso” (1997.), “U širokom svijetu” (2000.) i “Ruke” (2002.).

Sva tri ni sa čim usporediva, sva tri jednako epohalna kao što je i “Bolero” svojevremeno bio.

Prvi sam ga put slušala uživo u divnoj maloj dvorani nekadašnjeg osječkog kina Europa. Nastupao je tada pod imenom Rundek & Cargo Trio.

S njim su na pozornici bili dvoje potpuno čudesnih glazbenika, Duško Vranić i violinistica Isabel, za koju svatko tko ih je slušao i gledao uživo, a tu sam sreću imala, može reći da je potpuno magnetična i ništa manje od toga. Taj me koncert nepovratno vezao za glazbu Darka Rundeka; svake ću tople ljetne večeri poželjeti da od negdje čujem onu “staru meksikansku pjesmu” s kraja “Stojim i gledam”, ništa više neće zvučati tako moćno kao što mi zvuči “Šejn”.

Kakav on sam ima odnos prema onom mladom Darku Rundeku koji je pjevao tog “Šejna” ili sanjario o djevojačkim ljetnim haljinama, iz jedne zrelije i razvijene autorske pozicije u kojoj se danas nalazi?

“On je i dalje tu, kao što je i ovaj “zreliji” već tad u nekom ugodnom poluhladu uma šaptao mladcu na uho i čekao svoj šlagvort da se ušulja na pozornicu”, kaže mi.

S Duškom Vranićem i Isabel snimit će “Plavi avion” (2010.) i “Mostove” (2015.), dva narativom i senzibilitetom potpuno drugačija albuma, dvije zasebne priče koje je jedino ispravno slušati cjelovito, točno tim redom kako su snimljene. “Plavi avion” u neka kasna, gluha doba noći; “Mostove” u tihe, rane zore. Kao Cargo Trio sastaju se ponovno 2020. i snimaju “Brisani prostor”.

U međuvremenu, djelovanje Darka Rundeka razvija se i širi, što unutar samog muzičkog polja, što izvan njega. To širenje područja djelovanja, ovdje nije nimalo krivo reći i područja borbe, odvelo ga je u društveni i ekološki aktivizam. Unazad nekoliko godina istupio je u ime mnogih inicijativa koje su se usprotivile eksploataciji i devastaciji prirodnih resursa, kao i protiv velikih i izvjesno štetnih stranih investicija. Taj intiman, u namjeri asketski pristup u muzici, prelijeva se i u odnos prema društvu. Javno je istupio i podržao inicijative koje su se zalagale protiv gradnje hidroelektrane na vrelu Une, kao i protiv izgradnje kompleksa “farme pilića” u Sisačko-moslavačkoj županiji. Nekoliko godina ranije, stao je uz inicijativu za očuvanje zagrebačkog potoka Črnomerec. Pitam ga zato odakle dolazi potreba za tim oblikom društvenog angažmana?

“Sanda Hržić, moja dugogodišnja suradnica i supruga i Milja Vukovć, naša dobra prijateljica, aktivistica iz Beograda glavni su mi suradnici i vodiči u masi gorućih pitanja i žarišta destrukcije na koje svako iole svjesno ljudsko biće u ovom presudnom vremenu mora obratiti pažnju”, odgovara. “Moramo promisliti. Zapitati se. Povezati se… Pa se onda angažiramo gdje, kako i koliko možemo.”

Nije taj angažman u njegovom slučaju ograničen samo na aktualna ekološka i klimatska pitanja. Nestabilnost je danas sveprisutna na svim poljima. Podržao je studentske prosvjede protiv vlasti Aleksandra Vučića u Srbiji. Što je s hrvatskim društvom, koje se također može opisati najprostije kao polarizirano?

“U Srbiji je preko studentskog angažmana isplivala humanistička struja”, objašnjava. “U Hrvatskoj nacionalistička i šovinistička. Prva mi je puno bliža i djeluje mi realnije, bliže stvarnim ljudskim potrebama. Druga mi je osobno strana, valjda zato što su mi, najpaušalnije rečeno, ‘individualne slobode’ važnije od potrebe za pripadnošću.”

Nešto je od te humanističke jednostavnosti i u njegovoj glazbi. Nastupi mu postaju sve intimnijima, kao u težnji za jednom tišinom. Danas nastupa u duo formatu s glazbenicom Anom Kovačić. Akustični će nastup održati ove nedjelje, 24. svibnja, na završnici festivala Brdo knjiga koji se održava 22. – 24. 5. u Planinarskom domu Kalnik, u njemu svojstvenom ambijentu. Za kraj ga pitam za jedan, možda i banalan savjet, nešto što bi moglo tek uz mrvu truda nekome promijeniti odnos prema svijetu?

“Poštovati hranu i ne bacati je,” odgovara, “poštovati predmete i bića, pronaći trenutke za slušanje u se.”

_______________________________________________________________________________________________________

Piše: Miljenko Jergović

Prvi album Haustora, onaj s crno-bijelom fotografijom, tanjurom, čašom, jesenjom slikom vrta, bio je izrazito putopisni: biciklom po Zagrebu, Trešnjevka, Trnje, Bosutska 27a, rupe u asfaltu, trošna infrastruktura jednoga tihog doba, umjetničke i popkulturne avangarde, fićo, zagorski bregi, izleti po gradskoj okolici, Zaprešić i tajanstvo Vukomeričkih gorica. Cijela jedna vrlo komplicirana geografija u tim je pjesmama, na toj ploči, koju smo imali snimljenu i na kaseti, za vožnju autom, ali obuhvaćala je Zagreb i okolicu. Kasnijih godina i desetljeća, kad budemo dolazili u ovaj grad, a onda i kada se u Zagreb po nevolji budemo doseljavali, taj album Haustora bit će nam glas dobrodošlice, nama unutarnjim migrantima, i lična karta grada, koja je sada preimenovana u osobnu iskaznicu. 

Sljedeći album, čuveni Treći svijet, bio je jednako tako upečatljivo zemljopisno određen. Ali ne Zagreb, nego crna Afrika. Dok su na prvim albumom vladale privatne priče, obilježene nekom osobnom intimom, koja je tako lijepo korespondirala s budućim našim migrantskim intimama i zbog koje je Haustor u tom prvom novovalnom naletu bio najlokalniji naš bend- dok su svi drugi bili široki svijet, Europa, Zapad, velika revolucija, politička preobrazba, Haustor je sav bio u tajanstvu Zagreba- s Trećim svijetom zbilo se čudo. Albumom su, premda neimenovani, nespomenuti, za Rundeka i Sachera vjerojatno i nepostojeći, promicali neki opasni oslobodilački pokreti s afričkoga istoka i jugoistoka, gerilci u velikom antikolonijalističkom ratu koji je išao svome kraju, u čijim se glasovima, uzvicima i zapovijedima naslućivala muzika svijeta. Ništa nakon Internacionale, koja je, malo pomalo, tih godina silazila s reportoara epohe, nije još u našim životima bilo tako internacionalno i mondijalno kao taj Treći svijet. Svaka je pjesma na njemu zvučala kao fragment neke priče, Borgesove priče, a mnogo, mnogo godina kasnije Treći svijet ovom će se čuvaru gramofonskih ploča i njihovom posvećenom slušatelju priviđati u romanima i pričama Roberta Bolana i Mathiasa Enarda. To je reggae, ponavljali su rock kritičari, i jest to je bio reggae, ali na način na koji su ga mogli čuti gerilci iz Angole i Namibije, borci za ravnopravnost i narodno jedinstvo, s onim mitraljezima iz Prvoga svjetskog rata, iz nekog od nastavaka Corta Maltesea. 

I tako je stigla 1985, možda i posljednja godina kada se još nije slutio raspad i rat u Jugoslaviji. Minuo je već bio novi val, ugasile su se neke važne grupe, razišli su se Rundek i Sacher, objavljen je Bolero. Dugo će, vjerojatno i godinama, desetljećima, potrajati navikavanje na ovaj album, njegovo postepeno prihvaćanje. Što mi je tada zasmetalo? Zvuk, produkcija. Nakon Jappine stroge forme, koja je činila savršeni zvučni zid, bedem jednoga veličanstvenog pješčanog dvorca, prema svijetu s one strane Trećega svijeta, Bolero Mitra Subotića, tragično genijalnog Rex Ilusiviija, doista je zvučao kao bolero, široko i otvoreno, kao posljednji vedri predapokaliptični pop. Između ova dva albuma bio je golem procjep, kanjon Eldorada, ali u čemu je ustvari bila razlika? Danas, dok ih u miru i tišini ovoga gluhog vijeka, koji više i nema svoju muziku, čini mi se, doista, da je osnovna razlika u produkciji, u arhitekturi zvuka i načinu na koji se jedne i druge pjesme čuju. 

Bolero nije više monolitna cjelina. Ovaj album niz je od osam Rundekovih pjesama, koji, slušamo li ih iz naknadne perspektive, u muzičkom i u tekstualnom, pjesničkom i pripovjedačkom smislu djeluje kao manifest budućega njegovog solističkog opusa. Ena je te 1985, kao i nekoliko sljedećih godina, opsjela svejugoslavenski radijski eter. Slušali smo je prije i nakon vijesti, koje su bivale sve gore i gore. Ena je bila soundtrack naše društveno-političke transformacije i intimne propasti. Jer svaki je rat jedna intimna propast. I bila je hit nad hitovima, ta Ena, pa kao što biva s hitovima, nismo baš najbolje poslušali tekst te zapravo i najtužnije Rundekove pjesme, jedne od najtužnijih naših ljubavnih pjesama uopće: “…do mene nema puta/ pogledaj sve je bijelo, zima je.” 

Bolero je, u cjelini, tužan album, premda tako ne zvuči. I to će ubuduće biti Rundekova specijalnost. Pjesme više nisu onakve kako zvuče. U nekim poletnim melodijama, u vedrini nekoga često izmaštanog folklora, folklora nepostojećih zemalja, folklora domovina koje više nismo umjeli steći, neka je opasna tuga. On nije storyteller, nije to nikad ni bio, ali njegove pjesme najčešće zvuče kao da su iskinute iz neke priče. Nekad bi se činilo da Rundek ima sve te priče napisane, ili da će ih jednom napisati, a pjesme su mu u tom poslu samo neka vrsta bilješki i skica. Ali i ovako, on s tim pjesmama uvijek računa na slušateljevu maštu. Računa na to da će svatko, ipak, jednom ozbiljno poslušati i čuti tu Enu i da će mu se zatim u glavi razviti cijela priča o njoj. 

Ovo je album životnih i filmskim pjesama. Katkad se izmjenjuju, a katkad bivaju i jedno, i drugo, i životne, i filmske. Temeljni žanr je lažni kaubojac. Urbani film čiji glavni junak živi kao lik iz westerna. Ali život, naravno, nije western. Slušatelj iz onoga vremena teško bi se mogao sjetiti što su mu tada značili stihovi iz pjesme Šal od svile, koji su se uzdizali nad nama poput kakve himne, i koje on danas, slušatelj, čuje kao zadušnicu za Mitra Subotića: ”Ispod svih tih zastava/ što vijore svud oko nas/ ne postoji mjesto/ gdje mogla bi stati/ visoko dignuti ruke/ i pjevati našu pjesmu/ i pjevati našu pjesmu…” Ali danas naprosto nevjerojatno je kako se u njima prepoznaje slika jednoga vremena, i svijeta u tom vremenu. Danas, Bolero može se slušati na dva načina: kao savršeni Rundekov vremenski stroj, koji slušatelja vraća u neko drugo, doživljeno i upamćeno stanje njegova svijeta- ono stanje koje se sentimentalno naziva mladost- i kao muzika koja je stvorena, evo, sad, i nije postojala nikada prije. Danas, Bolero je, kao i Haustor u cjelini, a nakon Haustora i najveći dio onoga što je Darko Rundek potpisao samo svojim imenom, leksikon imaginarne muzike svijeta. Antologija izmišljenih, izmaštanih zavičaja. Savršeno mjesto na kojemu čovjek može sebe da smjesti izvan vremena i prostora u kojima živi. 

Pjesma Sejmeni duhom pobune i otpora pripada Trećem svijetu, ali samim nazivom svojim asocira na nešto drugo, na bosansku narodnu pjesmu, na sevdalinku koju su davno pjevali i Safet Isović, i Josipa Lisac, ali je, možda, najčuvenija po izvedbi Nade Mamule, Niz polje idu, babo, sejmeni. U toj pjesmi plaćenici, legionari, jer sejmeni su zapravo legionari koji u vladarevo ime guše pobunu tamo negdje na granici carstva, uhitili su stanovitog Marka, s kojim su se tri bijela dana naganjali, i sad ga, bit će, okovanog niz polje tjeraju do prvih vlasti, koje će ga osuditi i pogubiti. A pjesma je ustvari poruka koju lirski subjekt prenosi Markovom babu, tojest ocu. 

Nekoliko albuma kasnije, proći će do toga cijeli jedan rat i skoro dva desetljeća, Rundek će   ritam i melodiju svoje imaginarne muzike svijeta prenijeti dovoljno istočno da preko Perzije i Turske stigne i do Bosne, i do tog Livanjskog, ili Glamočkog, ili trećega nekog polja niz koje sejmeni babu, recimo, Vukašinu sina njegovog Marka tjeraju. Ali đavo je htio da je od prvog slušanja Bolera ovaj njegov slušatelj u pjesmi Sejmeni čuo Rundekov spin off, kako se to današnjim jezikom lijepo kaže, pjesme Niz polje idu, babo, sejmeni. “Sejmeni dolaze/ lance nad donose/ ljudi ih gledaju/ proći im ne daju”, ali, avaj, oni su na kraju prošli, i eno ih kako niz polje idu, babo, sejmeni, sejmenske pjesme, babo, pjevaju, i tvoga sina, Marka, tjeraju! Muzika, možda, jest druga, ali to je ta pjesma. 

Skoro četrdeset je godina prošlo od Bolera. Dugo je, predugo, to vrijeme za jedan ljudski život. Pogotovu ako se u životu na takav način izmijeni nekoliko epoha, političkih, kulturnih i tehnoloških, i ako nad čovjekovom glavom protutnji rat koji smo preživjeli, ali mnogo je toga oko nas i u nama izginulo, tako da ni sami katkad nismo sigurni je li u nama iz tog vremena od prije četrdeset godina više života ili je više smrti. Ali je neobično, a pomalo i utješno, kako su ove pjesme rasle kroz vrijeme, preoblikovale se i nadopričavale mimo volje onoga tko ih je napisao i otpjevao, i kako su u sebi prenosile neka nova živa iskustva onih koji su ih slušali. A kako se prošlost zgušnjavala, i kako u ljudima u jednom trenutku prestaje postojati razlika između prošlih desetljeća i stoljeća, tako su se i dvije pjesme vremenski približavale jedna drugoj. Ona prva, u kojoj je Nada Mamula opjevavala sina Marka, i ona koja je nastala nakon nje, premda joj je svojom pričom prethodila, u kojoj je Darko Rundek pjevao kako su Marko i njegovi odbijali lance koje su im sejmeni donosili.