Veliko zanimanje za nedavno postavljenu izložbu "Ruža Cvjetičanin - operetni dragulj" u Muzeju grada Zagreba pokazalo je novo probuđenu nostalgiju prema davno prohujalim vremenima kad su operete i operetne dive bile popularne poput današnjih holivudskih zvijezda, a svaki njihov nastup bio je popraćen dugotrajnim oduševljenim pljeskom i buketima cvijeća kojima ih je publika obasipala. Jedna od zvijezda predratnog Zagreba bila je i Ruža Cvjetičanin, kojoj je u povodu 100. obljetnice njezina rođenja izložba i posvećena. U dvjema prostorijama Muzeja grada Zagreba odjekuje Ružin glas s audiosnimki, a njezino nam se lice osmjehuje s fotografija – Ruže koja pozira u kostimima operetnih likova i Ruže u obiteljskom okruženju, sa suprugom Rudolfom Klepačem, majstorom fagota, te kćeri Marinom i sinom Željkom.

Tu su i Ružine haljine, nakit s predstava, pisma te videosnimke njezinih televizijskih intervjua. No pred našim očima ne izranja samo izuzetno bogat umjetnički opus miljenice zagrebačke publike, nego i neki posve drukčiji svijet u kojemu su kazalište i operete bile omiljeni način popularne kulture i zabave.Smisao je izložbe ne samo da pokažemo da je Ruža Cvjetičanin bila vrlo interesantna operetna interpretkinja, nego i da upozorimo na taj sociološki fenomen. Tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba operete s golemom produkcijom. Ruža je prvi put nastupila 22. studenoga 1933. godine, dakle usred sezone, a već iduće, prve prave sezone, ostvarila je 16 novih uloga.

U to vrijeme u Hrvatskom narodnom kazalištu na njihove dvije scene – velikoj, u HNK, i maloj, u Frankopanskoj ulici (današnje Dramsko kazalište Gavella) – postavljale su se mjesečno i po dvije premijere, i to s vrhunskom scenografijom, kostimografijom i umjetničkim ansamblom. Tako je Ruža matineje igrala u Malom kazalištu, a navečer je imala predstave u Velikom kazalištu. A publika je hrlila na predstave, koje su u vrijeme stidljivih začetaka radija i prije televizije bile najbolji način provođenja slobodnog vremena. Pjevači i glumci bili su prave zvijezde, a gledatelji su ih nakon predstava dočekivali kako bi dobili autograme. Tako su se i Ružine fotografije snimljene u atelijeru Foto Tonke umnožavale i prodavale, a ljudi su je nakon predstave dočekivali kako bi im se potpisala.

Ruža je otpočetka imala posebnu naklonost i publike i kritičara zbog dobre interpretacije, šarma, odvažnosti i prirodnosti u nastupu – kaže Marina Perica Krapljanov, autorica izložbe, za koju likovno oblikovanje potpisuje Nikolina Jelavić Mitrović. Zagrepčani nikad nisu skrivali svoju sklonost opereti, a to su pokazali i posjetom izložbi. Iako joj je popularnost već odavna ukrao mjuzikl, opereta i danas živi u našoj kolektivnoj svijesti. Još ima i ljudi koji nose živa sjećanja na zlatno doba operete, poput Ružine prijateljice i kolegice iz Komedije Lili Čaki, koja je bila i na otvorenju izložbe.Ranih 30-ih godina prošlog stoljeća, tada još djevojčurak, Ruža Cvjetičanin upijala je svaki ton koji su otpjevali njezini operetni uzori.

Zajedno s prijateljicama, Ruža je i po trideset puta gledala istu predstavu stojeći u parteru HNK, pa je tako napamet znala gotovo cijeli repertoar. Dogodilo se da je na nekoj kućnoj zabavi Ružu čuo kako pjeva tenor Gustav Remec te ju je preporučio za audiciju. A kad je onamo stigla, pred njom su sjedili glazbeni autoriteti, poput Jakova Gotovca, Krešimira Baranovića, Lovre Matačića, Petra Konjovića, Oskara Jozefovića i Ace Biničkog. Čuvši raspjevanu Ružu, uglednici su napravili presedan i usred sezone ponudili tada 17-godišnjoj Ruži stalni angažman u HNK. Debitirala je tumačeći glavnu ulogu Angèle Didier u opereti "Grof Luxemburg" Franza Lehára i odmah postala senzacija. I prije debija počela je pohađati satove pjevanja kod Marijana Majcena, Ivane Arnold i poslije kod Marije Borčić, a učila je i ples kod Margarete Froman.

To je Ruži išlo glatko, ali s privolom oca stvar je već bila teža. Ružin je otac Đuro bio strog i konzervativan te mu se nije svidjelo da mu kći nastupa u kazalištu. Ipak, prvi njezin trijumfalni nastup ga je razoružao te je postao njezin najvjerniji obožavatelj. Dan nakon debija novine su bile pune pohvala za mladu i talentiranu pjevačicu. Kritičari su se oduševljeno raspisali o njezinu "zvonkom sjanom sopranu", temperamentu, velikom glumačkom i plesačkom daru te "krasnoj vitkoj pojavi i dražesnom lišcu". Zvijezda je rođena! Nizala je ulogu za ulogom, a tih je godina znala imati i do tristo nastupa u sezoni. I u vrijema Drugog svjetskog rata Ruža je intenzivno nastupala, a tada je upoznala i mladog fagotista Rudolfa Klepača, s kojim se vjenčala 1945. godine. Novi, poslijeratni režim, međutim, nije blagonaklono gledao na "buržujsku" operetu punu grofova i kneževa, pa je ona privremeno zamrla.

"No kad je Ivo Tijardović postao novi intendant i 1948. godine postavio svoju "Malu Floramye", opereta se opet vratila u punom sjaju. A s njome i Ruža, koja je igrala naslovnu ulogu. Jedna neobična fotografija na izložbi to i posvjedočuje – na njoj se vidi kako od HNK sve do kazališne kavane vijuga red ljudi koji čekaju da kupe ulaznicu za "Malu Floramye". Iako je Ruža bila vrlo popularna i tijekom režima od 1941. do 1945 godine., a i Rudolf je intenzivno nastupao, obitelj Klepač", jasno ističe njihova kći Marina Würth Klepačnije osjetila nikakve političke reperkusije. Doduše, autorica izložbe Marina Perica Krapljanov kaže da je u građi pronašla i Rudolfovu izjavu "da nije surađivao s neprijateljskim režimom".

Nakon operetnog labuđeg pjeva u HNK opereta ipak nestaje s repertoara, a Ruža još neko vrijeme igra manje uloge u operama. No 1955. odlazi iz HNK i pridružuje se ansamblu kazališta Komedija, u kojem ponovno igra omiljene uloge. Hrvatsko narodno kazalište iskazalo je poštovanje Ruži Cvjetičanin kad joj je za 30. obljetnicu rada, godine 1964., ponudilo da vrijedni jubilej proslavi predstavom "Kod bijeloga konja" u izvedbi ansambla Komedije, ali na sceni HNK. Predstava je bila toliko uspješna da je još jednom ponovljena u HNK, a potom i u Komediji. Ipak, u idućim godinama opereta uzmiče pred mjuziklom i Ruža Cvjetičanin, sa samo 54 godine, 1969. odlazi u mirovinu nakon što je u karijeri ostvarila osamdesetak uloga.

Iako je bila prava primadona, njezina kći Marina majke se sjeća potpuno drugačije. "Imala sam sretno djetinjstvo. Mama je bila uistinu prava diva, ali kod kuće je bila samo mama. Išla je na roditeljske sastanke, meni i mojem mlađem bratu Željku pomagala je u učenju, pregledavala nam zadaće, učila s nama pjesmice napamet, pekla kolače za Božić i rođendane... Bila je u pravom smislu mama, pa kad sam kao mala išla u kazalište, imala sam osjećaj da ne gledam mamu, nego neku drugu osobu", prisjeća se Marina Würth Klepač, koja je 2008. godine darovala Muzeju grada Zagreba vrijednu građu iz ostavštine svojih roditelja, iz koje je potekla trenutačna, a prije tri godine i izložba "Rudolf Klepač – majstor fagota". Život u obitelji Klepač bio je obilježen glazbom.

Pa iako se Marina Würth Klepač nije profesionalno posvetila glazbi, nego je dipl. ekonomistica, i danas je glazba važan dio njezina života. "U vrijeme mojih prvih djetinjih sjećanja mama je imala svaku večer predstave, a tata je imao koncerte. Iako smo imali djevojku koja me je čuvala, često sam znala ići s njima na koncerte. Kao petogodišnjakinja sjedila bih s tatom u odjeljku za orkestar i virkala na pozornicu. Morala sam biti tiha i, zaista, nikad nisam zaplakala. I inače smo živjeli za umjetnost, za mamine predstave i tatine koncerte. I moj je prerano preminuli brat Željko bio vrstan fagotist, a diplomirao je u Salzburgu u klasi našeg oca. Ja sam neko vrijeme vježbala klavir i bavila se baletom, no otišla sam drugim smjerom.

Moja kći Tajana također je dipl. ekonomistica, no godinama se bavila modernim plesom te je nastupala u grupi Tihane Škrinjarić. Baka Ruža uživala je kad bi gledala njezin nastup na televiziji", govori Marina Würth Klepač. Njezini su se roditelji upoznali tijekom Drugog svjetskog rata, kad su oboje nastupali uživo u radijskim emisijama. Radiopostaja u to je vrijeme bila u Vlaškoj ulici, u kojoj je poslije bila tvornica Badel. Sudbina je htjela da je Marina radila baš u Badelu, u kojoj je nekadašnji radijski studio postao soba za sastanke. "Nakon očeve smrti mama me je molila da je povedem u Badel, u našu sobu za sastanke, kako bi se prisjetila mjesta gdje je upoznala tatu. Bila je to velika ljubav, koja je možda potencirana i njihovim razdvojenim životom. Godine 1955., kad mi je bilo devet, a mojem bratu pet godina, tata je potpisao ugovor za poznati orkestar Mozarteum u Salzburgu.

Najprije na godinu dana, a na kraju je ondje ostao punih 30 godina. Stalno su se dopisivali, a tata je dolazio svakog Božića i Uskrsa te za odmor, uvijek s mnogo darova, a i mi smo često putovali k njemu. Mami je bilo najteže jer je bila na vrhuncu karijere, a morala je gotovo sama skrbiti o dvoje djece", prisjeća se Marina Würth Klepač. Od prvog do posljednjeg dana supružnici Klepač bili su zaljubljeni (Rudolf se u jednom pismu obraća Ruži sa "Sve moje ovoga svijeta"), ali bili su i glazbeni partneri te prijatelji. Ranih 60-ih godina u Dramlju grade kuću, u kojoj je obitelj provela mnoge lijepe i sretne trenutke. Kći Marina sjeća se da tata Rudolf ni usred ljetnih vrućina nije propuštao vježbanje na fagotu, dok je mama Ruža do smrti 2002. godine uživala u svojem vrtu. "Imala je zlatne ruke za cvijeće. Voljela ga je uzgajati i njegovati, a voljela je i životinje, osobito pse, kojima je uvijek bila okružena", kaže Marina Würth Klepač.