Vlasta Delimar, jedinstvena, originalna i neustrašiva hrvatska performerica i jedna od najvažnijih multimedijalnih i konceptualnih umjetnica na hrvatskoj umjetničkoj sceni, nedavno je proslavila je 70. rođendan performansom “Dostojanstvo starenja”. Performans je izvela u komornom prostoru Galerije Rigo u Novigradu i tom prigodom se ponovno založila za dostojanstveniji pristup starenju i smrti. Naime, umjetnica se nakon instalacija i fotoprojekata te slavnih performansa u kojima je istraživala položaj žene i njezine mnogostruke uloge, ali i muško-ženske odnose, kao što je slavna i provokativna “Lady Godiva”, zadnjih deset godina intenzivno bavi temom starosti i smrti te seksualnosti žena u starijoj dobi. Na tim idejama nastala je i serija hrabrih performansa “Pravo na orgazam iznad 60”, “Pravo na orgazam iznad 69” i “Pravo na orgazam iznad 70”, kojima je uskovitlala javno mnijenje, upozoravajući na predrasude i nepotrebne tabue. U svim tim performansima krenula je od postavke da hrvatsko društvo, kao i većina ostalih u Europi, nije dovoljno senzibilizirano na potrebe starijih građana te da starenje i smrt doživljavaju sa zazorom i strahom. Tako je istraživanjem te teme na svoj direktni i provokativni način, koristeći tijelo kao izražajno sredstvo i pelene za inkontinenciju kao jedan od simbola starenja, upozorila na društveni problem o kojemu se šuti.

Njezin opus, odnosno, brojne instalacije i fotografije tih performansa, koji je nastajao više od 45 godina, prvo pod utjecajem Grupe šestorice autora u kasnim sedamdesetima, a ubrzo u njezinoj vlastitoj umjetničkoj “radionici”, bio je prikazan na velikoj retrospektivi “To sam ja” u Muzeju suvremenih umjetnosti 2016. godina. Izložba je proglašena jednom od deset najboljih u svijetu, što upućuje na izvrsnu percepciju njezina rada na međunarodnoj sceni. A respektabilni dio njezinih radova trenutačno se može pogledati na antiretrospektivi “Riječani, provjerite jeste li živi” u Galeriji Kortil u Rijeci.

Express: U riječkoj Galeriji Kortil otvorena je vaša antiretrospektiva pod nazivom “Riječani, provjerite jeste li živi”, gdje su izloženi radovi koji reflektiraju vaše stavove i odnos prema seksualnosti, ljubavi i društvu te slobodi i ograničenjima. Je li se nešto promijenilo u percepciji vaših radova tijekom 45 godina djelovanja na umjetničkoj sceni?

Riječ je o projektu koji se sastoji od izložbe i performansa, a nakon Rijeke izložbe će se održati i u Zagrebu, Splitu i Ljubljani, gdje će nazivi biti prilagođeni gradu pa će se tako zagrebačka izložba zvati “Zagrepčani, provjerite jeste li živi”. Kustosice Katarina Jovanović i Sabina Oroshi izložbu su nazvale antiretrospektiva jer smo htjele ponuditi novo čitanje mojih radova i vidjeti je li se nešto promijenilo u njihovoj percepciji, osobito kod mlađe publike. One su za riječki postav inzistirale na mojim starijim radovima iz osamdesetih, ali u Zagrebu će biti malo drukčiji izbor, dok će u Ljubljani u Galeriji Foton, koja je isključivo fotografska galerija, naglasak biti na fotografijama. Kruna cijeloga projekta bit će monografija koja će u tekstovima obrazložiti to novo gledanje na moje radove. Naime, desetljećima se o mojem radu pisalo na sličan način i većina autora se fokusirala na seksualnost što smatram vrlo površnim. To mi je dojadilo pa sam rekla kustosicama da bi bilo dobro kad bi izložba, kao i monografija, ponudila neki drukčiji pristup, pa i kritičku valorizaciju. Imam osjećaj da se tijekom tih gotovo 50 godina mojega djelovanja odnos prema mojem radu gotovo nije promijenio. Neke su teme, poput onih koje se tiču tijela i seksualnosti, još tabuizirane i na njih se gleda sa zazorom. Također, zaobilaze me nagrade i priznanja jer sam ja “ona koja se skida” i “remeti javni red i mir”. Ja sam i dalje marginalizirana umjetnica.

Express: U Galeriji Rigo u Novigradu izveli ste u petak, 31. srpnja, u sklopu projekta “Imam 70 godina” rođendanski performans “Dostojanstvo starenja”, kad ste beskompromisno progovorili o starenju. Mislite li da je naše društvo dovoljno senzibilizirano na potrebe starijih ljudi?

Naravno da nije i upravo zbog toga radim taj performans da vratim dostojanstvo starenju i da nas se prestane gledati s prezirom i zazorom. O starenju i smrti još se govori potiho, sa zazorom i strahom. No takav odnos prema starijima nije samo u Hrvatskoj, tako je u cijeloj Europi, iako se društva s višim standardom ipak malo više brinu o svojim starijim građanima. U tom malom, komornom prostoru u Galeriji Rigo obilježit ću svoj 70. rođendan. Napunila sam 70 godina i ubrajam se među stare ljude, premda me je ta starost na neki način zatekla. No u zadnjih godinu dana imala sam tri operacije, jednu veću i dvije manje, imam dva umjetna kuka i osjećam određena ograničenja.

Ja se već godinama bavim temom starenja i prolaznosti koja nas pomalo vodi prema kraju. Ovim performansom “Dostojanstvo starenja” nastavljam tradiciju koju sam započela prije 30 godine projektom “Imam 40 godina”, a onda se nastavila svakih deset godina novim performansom “Imam 50 godina” i “Imam 60 godina”. Baš sam neki dan pročitala tekst Ivice Buljana u kojem piše o španjolskoj umjetnici, performerici i redateljici Angelici Liddell, koja je deset godina mlađa od mene, ali ima poriv baviti se temom smrti.

Njezin teatar ne dopušta gledatelju da smrt drži na sigurnoj udaljenosti, već je vraća u tijelo, u krv i miris, ne dopuštajući da je držimo na sigurnoj udaljenosti od sebe. To je genijalno rečeno! Prolaznost je neminovna, svi idemo prema svojem kraju i zato o smrti treba govoriti javno i naglas. Ja pokušavam temama smrti i prolaznosti pristupiti na dostojanstveni način, bez zazora i bez straha koji nam je društveno usađen. Želim ići prema kraju s dostojanstvom i zato sam ovaj performans nazvala “Dostojanstvo starenja”. Konačno, i Željko Jerman je bio opsjednut prolaznošću i njegova potreba da ostavi trag iza sebe bila je premoćna. Vjerojatno sam od njega nešto preuzela.

Express: Jednom ste izjavili da cilj performansa nije provokacija, nego uspostavljanje dijaloga s publikom, te da je najvažnije da se nešto pomakne. Vjerujete li da se performansima u kojima zadnjih deset godina tematizirate starost i starenje u dobu u kojemu se slavi mladost i kult tijela doista može dogoditi pomak?

Prilikom nedavne izvedbe performansa “Pravo na orgazam nakon 69” u jednoj privatnoj galeriji u Bonnu dogodilo mi se nešto nevjerojatno: kad sam se pred publikom pojavila obnaženih grudi, s pelenom za inkontinenciju i papirom na kojemu je pisalo “Dostojanstvo starenja”, nastala je tišina, a u zraku se osjećala nelagoda. Svi su bili šokirani. Da razbijem tu nelagodu, počela sam pozivati ljude iz publike da se fotografiraju sa mnom, ali nitko nije htio. Onda sam pozvala svog prijatelja Andre Mirčeva da probijemo led i fotkamo se. Kako i dalje nitko nije htio prići, počela sam prozivati ljude i oni su tek onda počeli polako kapati. Malo pomalo ljudi su se otopili i razgalili, nestao je grč i mnogi su mi počeli prilaziti, čak i nekoliko obitelji s djecom. Na kraju se stvorila jako lijepa atmosfera jer su ljudi shvatili da simbolika te pelene nije strašna i da asocijacije koje ona izaziva treba prihvatiti i o njima razmišljati. Ta gesta je pokrenula nešto što je jako važno u našim životima. Taj performans s pelenom za inkontinenciju radila sam i s glumicom Vesnom Stilinović. Jedna intelektualka, koju neću imenovati da je ne osramotim, rekla je Vesni da je to sramota te ju je upitala kako se usuđuje izaći pred ljude s pelenom za inkontinenciju. Upravo u tome i jest štos! Izaći u javnost s tom pelenom koja ima određeno simboličko značenje. Nekad su se stari ljudi na selu šikanirali jer je bila sramota biti star i bolestan. Također, hendikepirana djeca su se skrivala u kući da ih nitko ne vidi jer se to smatralo sramotom. Katastrofa! Izgleda da takve stavove još nismo uspjeli iskorijeniti. Starost i starenje još su kod nas velika enigma koju treba razbiti. A ja upravo radim na tome.

Express: Prije desetak godina imali ste u Galeriji Mala na Trgu bana Jelačića performans “Pravo na orgazam iznad 60”, koji je nadaleko odjeknuo jer se prvi put u javnosti progovorilo o toj temi. Zanima me je li se nešto promijenilo u percepciji vašega rada nakon što ste se zadnjih desetak godina počeli baviti temom starenja?

Taj performans “Pravo na orgazam iznad 60”, koji sam izvela u Galeriji Mala 2017. godine, podigao je buru, no više pozitivnu nego negativnu. Taj performans je jedan od mojih najuspjelijih performansa, ne samo u smislu vidljivosti, nego i prihvaćanja šire društvene scene. Publika, osobito starije žene, prepoznale su važnost poruke. Naime, htjela sam upozoriti na zazor prema starijem ženskom tijelu koje tobože nema više pravo na užitak, seks, orgazam... Zar bi se starije žene trebale prestati seksati i otići u samostan? Seks u starijoj dobi nije isti kao u mladosti, libido slabi, ali to ne znači da ne postoji seksualna želja i seksualnost. To treba gajiti i poštovati, a ne reći da stariji ljudi nemaju pravo na seks. Starija žena ima pravo obući minicu, otići na ples i zaljubiti se, također i voditi samostalni seksualni život. Ne trebaš imati partnera za seksualni život! Seksualni užitak možeš doživljavati na razne načine, od masturbacije do raznih sprava koje možeš kupiti u seks-shopovima. Imaš pravo na to! Toga se ne treba sramiti. Dakle, ne treba uvijek biti prisutna muška penetracija, žene mogu doživjeti užitak bez te muške moći. Prošle godine izvela sam u MSU u povodu njihova rođendana performans “Pravo na orgazam iznad 69”, te u Salonu Galić u Splitu, koji su također bili dobro prihvaćeni. A radila sam i dva performansa s čokoladnim pimpekima u Etnografskom muzeju: napravili smo šufnudle i onda smo po njima, umjesto parmezana, naribali čokoladni pimpek. To je svima bila jako zabavno i svi smo bili jako veseli. Ali s druge strane, i dalje ima onih koji govore: “Što ona sad opet hoće?”, “Što joj nije bilo dosta?”... Dakle, što bih ja imala govoriti o seksu i seksualnosti nakon 60.?

Express: Stječe se dojam da ste priznatiji i cjenjeniji na međunarodnoj umjetničkoj sceni, a to se i potvrdilo nakon vaše retrospektive “To sam ja”, održane u Muzeju suvremene umjetnosti 2016. godine, kad je online magazin Artischok uvrstio tu izložbu među deset najboljih na svijetu u toj godini. Dakle, kakva je percepcija vašega rada u inozemstvu?

Ja sam oduvijek bila prisutna na inozemnoj umjetničkoj sceni, sudjelovala sam na mnogim važnim, skupnim izložbama, te na međunarodnim festivalima performansa. Moj rad se izvan Hrvatske sasvim drukčije percipira i vrednuje nego na domaćoj sceni, osobito sad, u doba ovog novog konzervativizma. Razlog je u mojim temama o kojima se valjda ne bi smjelo govoriti. U slučaju retrospektive u MSU moram reći da nikad ranije nisam upoznala tog nezavisnog kustosa i istraživača umjetnosti Miguela A. Lopeza iz Lime, koji je moju izložbu uvrstio na svoju ljestvicu deset najupečatljivijih izložbi u toj godini. On je tu moju izložbu vidio u Ljubljani, u koju se preselila iz Zagreba, i očito ga se jako dojmila. Tu nije bilo nikakve koruptivne hobotnice niti uvrštavanja prema poznanstvima i vezama, nego je moj rad ocijenjen na temelju njegove umjetničke prosudbe. Zato mi je to još slađe i draže. To mi se i ranije znalo događati, pa sam tako pozvana na izložbu u Baselu koja je bila kulturološkog karaktera, gdje sam izložila fotografije performansa “Pravo na orgazam”. Zbog istog performansa pozvana sam u Gent na veliku međunarodnu skupnu izložbu “Borders”, koja se bavi temom ljudskih granica. U sklopu te izložbe napravljeno je i istraživanje o seksualnosti starijih žena, od heteroseksualnih do lezbijki i transrodnih osoba, koje je predstavljeno na pratećem simpoziju. Na tom simpoziju predstavila sam svoj rad i izvela mali kratki performans. Izložba”Borders” traje godinu dana i još je otvorena. Mislim da je to veći uspjeh nego nagrade u Hrvatskoj gdje se svi poznajemo i gdje se često ne odlučuje na temelju objektivnih umjetničkih kriterija. Peruanski kustos Lopez kasnije me pozvao na još neke druge suradnje, primjerice, u Beču sam sudjelovala na skupnoj izložbi “And if I devoted my life to one of its feathers?”(I kad bih svoj život posvetio jednom od njegovih pera?), koju je on postavio u Kunsthalle u Museumquatier. To su sve divne stvari koje se u Hrvatskoj ne događaju. Ja sam toliko dugo na umjetničkoj sceni da me se ne može zaobilaziti. Moram biti vidljiva bez obzira na to što me neki ne vole.

Express: Jeste li ikad doživjeli da su vam vlast ili neke institucije cenzurirali vaše radove ili performanse ili pokušali na bilo koji drugi način utjecati ili čak mijenjati vaš umjetnički koncept u ime obrane morala ili neke političke opcije?

Naravno! Prošle godine imala sam performans u Etnografskom muzeju u Zagrebu u sklopu njihove izložbe “Sa zida na zid - od vezenih do virtualno dijeljenih vrijednosti”, na kojoj su prikazani tradicionalni kuhinjski zidnjaci. Božić i ja izveli smo performans u kojem sam prikazala svoje viđenje poruka na tim tradicijskim zidnjacima. No nekoliko dana prije izvedbe pozvala me na razgovor ravnateljica muzeja i rekla mi da se nada da se neću skinuti, a zatim mi je indirektno dala do znanja da je riječ o njezinu položaju. Užasno me je zgrozilo što je ravnateljica jednog muzeja dopustila sebi da se upliće u moj rad. Tu nije bilo pitanje skinuti se ili se ne skinuti, nego se radilo o direktnom uplitanju u moj umjetnički rad, odnosno o pokušaju umjetničke cenzure i mojem prilagođavanju muzejskom programu. To mi se nikad u životu nije dogodilo! Ranije sam doživjela cenzuru u Austrijskom kulturnom forumu, gdje sam na poziv kustosica trebala izložiti rad “Lady Godiva”. Ravnateljica Foruma također me je pozvala na razgovor gdje je zatražila objašnjenje zašto sam gola na toj fotografiji jer je to u sklopu aktualnih gledanja na društvo i feminističkih smjernica seksistički rad. Još je napomenula: “Znate, mi smo u Austriji dosta konzervativni”. Umalo sam otišla s tog sastanka jer nisam mogla vjerovati da me netko nakon 45 godina mojega djelovanja na performerskoj i umjetničkoj sceni pita zašto izlažem svoje golo tijelo! Ipak sam joj odgovorila da smo mi sad u Hrvatskoj, a kustosicama sam rekla da će rad biti izložen u integralnoj verziji ili neću izlagati. Također, nekoliko oglašavačkih kuća odbilo je prihvatiti plakate koji će biti postavljeni u povodu moje izložbe, koja će se održati u Galeriji Forum u rujnu. Na jednom plakatu imam pelenu za inkontinenciju, a na drugom se na rendgenskoj snimci vide moji umjetni kukovi. Kao razlog odbijanja naveli su što se vide bradavice. Ne razumijem, zašto se ne smiju vidjeti bradavice kod stare žene od 70 godina? Što je u tome strašno? Predložili su nekakve zvjezdice, kojima bi prekrili bradavice, no to sam odbila. Ili prirodna fotografija ili ništa! Na kraju sam ipak našla agenciju koja je prihvatila izazov, no upozorili su me da ja snosim odgovornost u slučaju da se dušobrižnici pobune. Nikad prije nisam doživjela takve cenzure, niti u bivšoj Jugoslaviji niti u samostalnoj Hrvatskoj. Taj konzervativni val i jačanje desnice te vraćanje tzv. tradicionalnih vrijednosti, koje nas usporavaju, potpomognuti Crkvom i križom od pola kile, doživljavam kao neki trend koji neće, barem se nadam, dugo trajati. Kad taj trend prođe, opet ćemo imati normalniju scenu.

Express: Kako se osjećate danas, kad nakon 45 godina korištenja tijela kao umjetničkog izražajnog sredstva kojima ste progovarali o vrlo ozbiljnim i relevantnim društvenim problemima, kao što je pitanje slobode i ograničenja, nailazite na nerazumijevanje i nepoznavanje svoga rada?

Trebala bih biti ravnodušna, no nisam, a s druge strane me takav stav vrijeđa, pogotovo kad dolazi od neke ravnateljice koja je mlađa od mene i koja ne razumije što radim. To nije bila ravnopravna rasprava o umjetničkom konceptu nego naredba nadređene osobe. Pa ja nisam neka balavica koja tek ulazi u svijet umjetnosti i čiji radovi se tretiraju kao neki prolazni hir. Moji radovi problematiziraju vrlo ozbiljne i osobne i društvene teme. To je bilo baš uvredljivo, čovjek se blesavo osjeća. A opet, nisam tip koji kaže: “Ne želim više s vama surađivati!”, nego sam uvijek spremna na dijalog. Ovoga puta to je bilo na moju štetu jer sam dopustila da se na neozbiljan način pristupa mojem radu i tako me se degradira.

Express: Uvijek ste bili direktni u izražavanju svojih stavova, kojima ste nerijetko rušili tabue i predrasude. Je li današnje hrvatsko društvo, koje je ozbiljno skrenulo u desni patrijarhat, spremno to podnijeti?

Oduvijek sam se borila protiv nepravde koja se događa u našoj društvenoj zajednici, a sad u starosti protiv predrasuda o seksualnosti. Mislim da patrijarhat treba konačno malo prizemljiti i reći da seks nije samo jebačina gdje muškarac uglavnom svrši, a žene u većini ne, nego da postoji niz prekrasnih drugih mogućnosti. Žene trebaju shvatiti da mogu biti neovisne od te muške energije, koja nas stalno okupira. Žena ne mora biti vezana niti za kuću, niti za majčinstvo, niti za muškarca koji je maltretira, nego mora misliti na sebe. Može izaći iz lošega braka, naći novoga partnera i uživati u životu. Ako nas prati nepravda, moramo je ispraviti.

Express: Kako naći hrabrost za to?

To nije hrabrost nego potreba da se izboriš za sebe, da se bolje osjećaš. Dva puta sam se udavala, a sad živim s partnerom, nikad nisam imala stalnu plaću, nikad nisam dizala kredit i uvijek sam živjela skromno. Nikad nisam bila dio neke grupe, grupacije, političke stranke, obitelji, države, ničega, jer sam željela imati autonomiju i biti totalno samostalna. Čim si dio neke grupacije ili ideologije, padaš u zamku koja te sputava i ne dopušta ti da živiš slobodno. S druge strane, ta pozicija je jako neizvjesna, jer ako nisi dio nekoga lobija u Hrvatskoj, ne prolaziš najbolje.