Svaki pojedini gledatelj je idiot, ali svi zajedno su genij”, rekao je za kino publiku Billy Wilder koji bi, da je živ i da je gledao “Parazita” južnokorejskog redatelja Bonga Joon-hoa, vjerojatno bio oduševljen filmom.

Pod uvjetom da je uspio kupiti kartu u Cinestaru, gdje se ovaj svjetski hit sa zaradom od više od 100 milijuna dolara, nagrađen na filmskom festivalu u Cannesu Zlatnom palmom, prikazuje u  minijaturnoj prepunoj dvorani (najmanjoj od svih trinaest, koliko ih ima u multipleksu Branimir), dok one veće, u kojima odjekuju holivudski blockbusteri, zjape poluprazne.

Nije teško zaključiti u kojoj je dvorani publika genij, a u kojima skup pojedinaca koje Wilder, ni krive ni dužne što su se tamo zatekli, naziva idiotima. Bongov se predivan film, jedan od najboljih iz produkcije 2019., uvukao u multipleks poput parazita.

OPASAN ZA ZDRAVLJE Film od kojeg se umire: 92 ljudi nakon snimanja dobilo rak

Poput junaka priče o siromašnoj južnokorejskoj obitelji koja se prijevarama useljava u raskošnu bogatašku vilu i uživa u svemu što joj nedostaje u vlažnom suterenu gdje žive poput štakora. Naoko je sve u redu jer svaki član siromašne obitelji Kim dobiva pravi posao i dobru plaću u kući bogate obitelji Park.

Sredovječni tata Kim postaje osobni šofer mladog poslovnog bogataša Parka. Kimov sin podučava Parkovu tinejdžericu engleski, Kimova kći liječi Parkova sinčića najmodernijim metodama “umjetničke terapije”, a mama Kim dobiva posao domaćice i kuharice koja u svemu pomaže mladoj gospođi Park. I tako svaki član bogate obitelji Park ima za svojeg osobnog slugu jednog člana siromašne obitelji Kim. I svi su sretni. I bogati i siromašni. I oni koji imaju sve i oni koji nemaju ništa.

“Parazit” je sličan nekoj prijetećoj utopiji u kojoj se dekadencija bogatstva i ništavilo siromaštva stapaju u biološki i socijalni sklad koji, politički gledano, mrze i lijevi i desni i centar jer im je svima sklad najveći politički neprijatelj. Po tome je “Parazit” pravi autohtoni anarhistički film koji ne podnosi autoritativne premaze demokratskih političkih opcija.   

Bongova kristalno skladna dramaturška geometrija “Parazita” zrcali se u redateljevoj apotekarski preciznoj vizualizaciji kaosa koji nastaje kad se kristali sklada na pola filma rasprsnu te svaka krhotina dobiva svoj narativni, psihološki i žanrovski smjer. Socijalna drama postaje triler, komedija se gubi u podzemnim hodnicima horora, a tinejdžerska strast za mobitelima i wi-fiem završava apokaliptičkom vizijom svijeta zapljusnutog krvlju s bogataškog travnjaka i izmetom iz siromašne suterenske kanalizacije.

Od svega što gledamo na kraju ostaje ono što bogati gospodin Park najviše mrzi: smrad. Njemu sirotinja smrdi po trulim rotkvicama. Taj smrad o kojem govori Park najviše boli siromašnog Kima jer ga se, ma što odjenuo i ma koliko se prao, ne može osloboditi. U Bongovu “Parazitu” siromaštvo smrdi, a sirotinja živi u suterenskim rupama u koje ulazi kroz zapišane prolaze.

Na jednoj strani filmske vage isparavaju se smrad i krv, na drugoj žudnja i smijeh hvataju zrak, a anarhoidna ravnoteža koju redatelj Bong Joon-ho postiže njihanjem tjelesnih i duševnih izlučevina daje nam potresnu i duhovitu sliku ljudske patnje u suvremenom svijetu bez granica. Južnokorejski “Parazit” nije ništa manje francuski, grčki ili hrvatski.

“Parazit” je pravi lokalan korejski film, kao što je to bilo i Bongovo “Sjećanje na umorstvo” (2003.), ali i globalan, odnosno univerzalan, poput neke bajke koju možete kao matricu premjestiti u bilo koju zemlju i tako joj bez mnogo truda udahnuti novi lokalni život.

Tvornica Kad radnici otmu gazdu i drže ga kao taoca - makar na filmu

“Parazit” je dragocjen film jer pokazuje da je moguće napraviti socijalno angažiran i politički žestok film koji nema nijedan atribut onoga što tvori angažiranost ili ima zadah politike. Bong ne kritizira, ne propovijeda, ne savjetuje, ne osuđuje, ne obećava. On radi ono što film može bolje od bilo koje umjetnosti. On pokazuje. Ne udara gledatelja svojim stvaralačkim egom, nego mu ulazi pod kožu poput smrada trulih rotkvica koji toliko mrzi gospodin Park.

 

U tom je smislu “Parazit” opasan film jer ga se gledatelj koji mu se izloži ne može osloboditi, kao što se ni siromašni tata Kim ne može osloboditi smrada vlažnog suterena. 

Svojstvo je bajki da su nezaboravne. Možete ih voljeti ili ne voljeti, ali ih nećete zaboraviti. Nećete ih se moći osloboditi. Sve su bajke (koje nisu sterilizirane diznijevskim zvončićima) strašne i na rubu horora. Njihov happy end je civilizacijska konvencija, dogovor koji ljudi vole jer ne mogu, kako kaže Nietzsche, živjeti bez laži. U Bongovu “Parazitu”, koji je prava bajka o svijetu u kojemu danas živimo, nema čak ni te laži jer nema dogovora, a dogovora nema jer nema civilizacije koja bi se mogla dogovoriti.