Alekseja su zvali Sijedi i to što je u tvornici pronašao posao bilo je u posljednji trenutak da kao razvojačeni veteran rata u Afganistanu ne umre na ulici od gladi. A sad je s petoricom svojih kolega s posla držao u zatočeništvu oligarha Kalugina za kojega su tražili otkupninu.
“Da je tvornica donosila zaradu, zar bih je zatvarao? Ja te razumijem, teško je danas radnicima”, govorio mu je u trenucima opsade Kalugin, možda čak misleći pritom da je iskren.
“Oh, oči su ti se punile suzama dok si otpuštao 300 ljudi!”, odvratio mu je Sijedi.
Ove godine na Motovunskom filmskom festivalu prikazani film “Tvornica” redatelja Jurija Bikova nije ni tehnički vrhunski propagandni materijal Kremlja, čemu skoro kao žanru svjedočimo u novije vrijeme, ali nije ni politički na liniji liberalne opozicije koja se žestoko bori protiv autokratskih ovlasti Vladimira Putina. Od raspada SSSR-a, makar i po zakonu velikih brojki, “Tvornica” iz 2018. sigurno nije prvi film snimljen o klasnoj borbi u zemlji oligarha koji su vlast nad najvećom zemljom svijeta stekli prvo kroz “gangstersko-mafijašku privatizaciju” 90-ih, a potom i kroz odanost Putinu u 21. stoljeću.
Ali je zato najtvrđi, možda i najbrutalniji, a sigurno je takav film prije kojega nitko nije opisao socijalnu katastrofu te zemlje u toliko slojeva i iz proturječnih perspektiva kao ovaj. Tvornica postoji još od sovjetskih vremena i u njoj se proizvode građevinski montažni elementi. Ona je čak preživjela privatizaciju, ali Kalugin, koji je političko-ortačkim svrstavanjem postao njezin vlasnik, u nju nije uložio ništa već 20 godina, radnicima nije isplatio plaće već mjesecima, bez obzira na to što je riječ o crkavici, da bi tog dana objavio da se tvornica zatvara.
“Zar nisi zabrinut zbog štrajka?”, doviknuo mu je jedan od radnika, kad im se obratio u očitom stilu velikog poslodavca-mafijaša.
“Nisam.”
Kalugin je bio smiren, hladan, trepnuo nije dok je to izgovarao. Ono što je pritom zanemario jest da je bila riječ o Rusiji, zemlji žestoke revolucionarne tradicije još od anarhista iz 19. stoljeća koji nisu žalili ginuti jedan za drugim kako bi eksplozivom raznosili same careve u komade. A sad je bila riječ o Rusiji u kojoj se ne jedan veteran, primjerice Afganistana, mogao naći u situaciji da više ništa nema za izgubiti. Ostaviti nekoga, posebno onoga tko je navikao na bol, u takvoj poziciji, može biti samoubilački.
I to je zaplet filma. Radnici se organiziraju, otimaju oligarha, traže otkupninu, suočavaju se s njegovim privatnim poluparamilitarnim tipovima, a onda, po sve iznenađujuće, upada specijalna policija “po anonimnom pozivu”, što komplicira situaciju svima: radnicima, tajkunu, njegovu osiguranju, osobnim interesima ovih i onih...
Film je logičan, šokantan, s pravom mjerom pucnjave i sasvim opravdane akcije. Bikov je scenarijem savršeno postavljao zamke svojim likovima u trenutku pretvarajući situaciju jedne progonjene strane u progonitelja i tako u nekoliko smjerova. Razumijevanju ovoga filma jako pomaže poznavanje privatizacije u Rusiji u 90-ima i redateljska karijera.
Što se privatizacije tiče, ova zemlja je krenula putem stvaranja milijardera nasuprot onih koji umiru od gladi kad je korupcija sasvim uništila vaučersku privatizaciju 15.000 tvrtki od 1992. do 1995. Stopa siromaštva eksplodirala je na 30 posto stanovništva, BDP je pao na petinu SAD-ova i jednom kad se elita superbogatih brutalno razračunala između sebe, natrag više nije bilo. Bikov je, pak, svoj prvi film kao mladi redatelj snimio već 2010., sa samo 29 godina
U kratkoj karijeri sa svakim novim filmom osvajao je nagrade kamo god je pošao, oko njega su se vremenom počeli otimati HBO i Netflix, a njegov film iz 2015. “Budala”, New York Times je 2015. proglasio jednom od najboljih u svijetu za tu godinu. Žestok, oštrouman, rijetkog filmskog dara, Bikov je brzo stekao status moralne vodilje među mladim, liberalnim Rusima.
I to ga je došlo glave. Možemo samo nagađati da je TV serijom “Spavači” iz 2017. svjesno učinio kompromis i snimio ga “prokremaljski”. Sa svih su ga strana dojučerašnji obožavatelji optužili da se prodao. Seriju je, uostalom, sufinanciralo ministarstvo kulture.
Bikov je na to javno rekao da je “izdao progresivnu generaciju” i najavio da više nikad neće snimiti ništa. “Tvornicu” je u to vrijeme već snimao i lako je moguće da je zbog toga taj film ispao tako beskompromisan, klasni protuudar, revolucija u 21. stoljeću onih ostavljenih bez ičega za izgubiti. To je i razlog zašto se javnost potom pobunila tražeći od njega da se predomisli.
Bikovu kao redatelju očito nije lako vjerovati u povratak radničke klase na mjesto ljudskog dostojanstva, iako je, kako se i otvoreno deklarirao, uvijek bio krajnje osjetljiv na radničke živote i sudbine. Iz tog gubitka vjere u radničku Rusiju rodio se i gorak, tvrd i gadan, u egzistencijalnom smislu, kasno orvelijanski kraj filma.
