Prošlog petka, na Noć muzeja, Daruvarci su ponovno otkrili Evu Fischer, rođenu Daruvarku i svjetski priznatu umjetnicu, koja se tijekom duge i iznimno plodne karijere družila s Picassom, Dalijem i Chagallom i čija su djela izlagana u galerijama i muzejima širom svijeta. Naime, u Zavičajnome muzeju Daruvar, koji je smješten u baroknom dvorcu Janković, otvorena je njezina biografska izložba, koja svjedoči o njezinom iznimno uzbudljivom životu. Taj dan ostat će zabilježen u povijesti Daruvara kao dan kad je prvi put organizirana izložba o toj velikoj umjetnici, ali i kao dan kad je utemeljena Galerija ‘Eva Fischer’. 

Istražujući povijest Daruvara i ljudi koji su pridonijeli razvoju i kulturi našega grada, došla sam do velike umjetnice Eve Fischer, žene fascinantne osobnosti i čvrstoga karaktera, koja je kod nas gotovo zaboravljena. Odmah sam pomislila da bi Evu Fischer trebalo na neki način vratiti u Daruvar i po joj nazvati našu likovnu galeriju, kaže zamjenica gradonačelnika Daruvara Vanda Cegledi, po struci profesorica glazbe, koja je inicirala da se galerija Zavičajnog muzeja nazove njezinim imenom. Preko Zaklade “Eva Fischer” stupila je u kontakt s njezinim sinom Alanom Davidom Bumannom, inače novinarom i predavačem, koji živi u Rimu i koji se oduševio tom idejom.

Nakon prepiske koja je trajala gotovo godinu dana Baumann je posjetio Daruvar, koji je doživio vrlo emotivno. Sa sobom je donio pet golemih fascikala s raznovrsnim dokumentarističkim materijalima iz privatnog života svoje majke, od fotografija do osobnih dokumenata, koje su pokazane na izložbi.

Iz tog obilja materijala autorica izložbe Marija Ivandekić izabrala je one fotografije i dokumente koji na najbolji mogući način predstavljaju osobnost Eve Fischer. Izložene su mnoge fotografije iz obiteljskih albuma, od najranijeg djetinjstva, preko portreta iz mladosti i prikaza rada u ateljeu, do fotografija s poznatim ljudima s kojima se družila, primjerice s Gregoryjem Peckom, te snimaka iz zadnje faze njezina života. Tu su i kopije njezinih dokumenata iz razdoblja tijekom Drugog svjetskog rata te razne memorabilije, kao što je njezina drvena paleta za miješanje boja. Izložene su i poštanske marke s motivima iz njezina ciklusa o Holokaustu, koje je izdala talijanska pošta u povodu obilježavanja 50. obljetnice deportacije talijanskih Židova. Svoje mjesto našao je i njezin stari bicikl, jedan od simbola njezina stvaralaštva, te fotografija snimljena neposredno nakon vjenčanja, na kojoj se ona u vjenčanici i suprug Albert Baumann, novinar, pjesnik i umjetnik, u fraku i s cilindrom voze na biciklu središtem Rima. Također su izloženi njezini mali slikarski formati, koji pružaju uvid u koloritno i tematsko bogatstvo njezinog umjetničkog stvaralaštva.

Na pitanje kakve će impresije posjetitelji ponijeti s ove prve izložbe Eve Fischer u Daruvaru, njezin sin Alan David Baumann odgovorio je kako vjeruje da će posjetitelji vidjeti tragove, a možda i doživjeti neke povijesne epizode, koje su se dogodile u Europi od 1920. godine pa do kraja 20. stoljeća. “Posjetitelji će upoznati osobu koja se borila da se etablira kao žena i kao slikarica, ali vidjet će i njezinu životnu borbu dok je tijekom Drugog svjetskog rata bježala pred nacizmom. Također će svjedočiti stvaranju obitelji i njezinoj profesionalnoj afirmaciji”, kaže Alan David Baumann.

Privremeni ravnatelj Zavičajnog muzeja Daruvar, Goran Jakovljević, napominje da su u organiziranje izložbe krenuli zato što ni sami Daruvarci nisu znali tko je Eva Fischer. “Htjeli smo Evu Fischer prikazati prvo Daruvaru, a onda i puno šire”, kaže te dodaje da su upravo zbog kompleksnosti njezine ličnosti prvo organizirali biografsku izložbu, a zatim će, 2. lipnja, na Dan Republike Italije, pod pokroviteljstvom Talijanskog veleposlanstva i Talijanskoga kulturnog instituta, organizirati reprezentativnu izložbu najboljih djela iz raskošnog opusa Eve Fischer, koji broji više od 1000 radova. “Cilj nam je cijelu priču proširiti i na druge sredine u Hrvatskoj jer Eva Fischer to zaslužuje”, napominje Jakovljević.

Eva Fischer izlagala je u mnogim muzejima i galerijama, od Italije i Francuske, preko SAD-a i Kanade, do Japana i Izraela, no njezini radovi nikad nisu izloženi u Hrvatskoj. Zato će ta izložba biti izvanredna prilika da se Daruvarci, ali i svi ostali ljubitelji umjetnosti, upoznaju s djelima te markantne umjetnice. Naime, priča o slavnoj Evi Fischer može postati daruvarski brend, a sam Daruvar ucrtati na svjetsku kartu kulture, te tako privlačiti mnoge posjetitelje iz svijeta, od “običnih” turista do umjetnika i političara. Zapravo, može Daruvar brendirati kao rodni grad Eve Fischer, što tom gradu može donijeti mnoge beneficije.

Na upit je li Eva Fischer pričala svojoj obitelji o svojim korijenima u Daruvaru Alan David Baumann odgovorio je da je njegova majka, nažalost, prekratko živjela u Daruvaru, tek četiri godine, ali mu je pričala o bojama i šumama, kao i o svom starijem bratu Erichu, s kojim se htjela igrati. “Eva je rekla da je u djetinjstvu, do rata, bila Jugoslavenka iz mađarske obitelji, zatim nakon rata Talijanka, ali kao umjetnica uvijek je bila građanka svijeta. No s braćom je razgovarala na hrvatskom i u svakom njezinom katalogu ili intervjuu Daruvar se navodi kao grad u kojem je rođena”, kaže. Sin Eve Fischer napominje da je njegovu majku formirao rat, koji je stvorio njezin snažan, ali ne i autoritaran karakter. Kaže da je bila prava “jidiš” mama, kojoj je obitelj bila na prvome mjestu, čak i po cijenu da mora odbaciti one koji su je u tome pokušavali spriječiti. “U obitelji je bila draga i popustljiva, možda i previše. S obzirom na to da me je rodila tek s 44 godine, što je za ono vrijeme bilo neuobičajeno kasno, pokušala je ostvariti, osim majčinske, i razne druge uloge. Razmazila me onako kako bi to činila baka, a ponekad je prema meni bila nježna kao što su djevojke prema mladićima, pa se moj otac šalio na njezin račun. Ponekad je bila muka moje supruge. Ponekad sam bio ljubomoran na njezine slike, koje je smatrala ‘svojom djecom’, i osjećao sam se izostavljenim. Osim toga, nije uvijek bilo lako biti ‘nečiji sin’. Bio sam sretan zbog njezine slave premda me nitko nije pitao tko je Alan Davìd. Uglavnom su me pitali slikam li i ja”, kaže Alan David Baumann.

Eva Fischer (1920.-2015.) rođena je u Daruvaru u obitelji istaknutog talmudista i rabina Leopolda Fischera. Početkom 19. stoljeća u Daruvar su stigli Židovi iz Burgenlanda, a zatim su 1860. godine osnovali Židovsku općinu. Iste godine izgrađena je i sinagoga, koja je poslije pretvorena u evangeličku crkvu. Najbrojniji su bili između dva svjetska rata, kad je u Daruvaru bilo 200 Židova, koji su uvelike doprinijeli razvoju grada, baveći se građevinarstvom, medicinom, trgovinom te bankarstvom. Jakovljević napominje da se za sada ne zna točno gdje je bila njezina rodna kuća, no s obzirom na židovsku tradiciju pretpostavlja se da je bila blizu sinagoge i Židovske općine. Također ističe da nastavljaju istraživanja o Evi Fischer, nadajući se da će pomoću podataka iz katastra i zemljišnih knjiga uspjeti locirati njezinu rodnu kuću.

”Nakon što je njezin otac dobio premještaj u Vršac, gdje je postao glavni rabin, cijela se obitelj preselila u Banat. Eva je tad imala četiri godina. Nakon toga obitelj Fischer više nikad nije došla u Daruvar”, kaže Jakovljević te dodaje da je obitelj prošla golgotu Holokausta, kao i svi Židovi u tadašnjoj Europi. Naime, nakon što je diplomirala 1939. godine na Umjetničkoj akademiji u Lyonu, obitelj se preselila u Beograd, gdje su 6. travnja 1941. godine doživjeli strašno bombardiranje Luftwaffea. Njezin otac, čovjek izuzetnog obrazovanja - govorio je devet jezika i imao dva doktorata, a nakon sloma Kraljevine Jugoslavije uhvaćen je i s ostalim beogradskim Židovima deportiran u logor Topovske šupe pored Beograda, gdje je i ubijen. “Eva Fischer je s bolesnom majkom i mlađim bratom Robertom odvedena u internaciju u Velu Luku na Korčuli, gdje je kao već formirana likovna umjetnica naslikala portret jednog talijanskog časnika te tako ishodila dozvolu da majku odvede u bolnicu u Split”, nastavlja Jakovljević. Zatim je sredinom rata, 1943. godine, uspjela emigrirati u Bolognu, gdje se obitelj neko vrijeme skrivala pod imenom Venturi, što na talijanskom znači “sreća”. Bila je antifašistkinja i slobodarskih nazora, a surađivala je i s partizanima. Preživjela je Holokaust, s majkom i bratom, zahvaljujući pomoći dobrih i hrabrih ljudi.

”Progone Židova u vrijeme Drugog svjetskog rata intenzivno sam doživljavao slušajući kontinuirano priče moje majke Eve i oca Alberta”, kaže Alan David Baumann te dodaje da je puno saznao o tom razdoblju 20. stoljeća premda nije osobno imao takvo iskustvo. “Često su mi govorili i o svojoj suradnji s partizanima. Eva se možda zaljubila u ‘bicikle’ upravo u tom periodu u Bologni, kad je, vozeći se biciklom, obilazila grad i na javnim mjestima lijepila plakate s porukom ‘Borimo se protiv nacifašista”. Naime, likovni motiv bicikla obilježio ju je tijekom cijelog njezinog stvaralačkog života.

Naknadno je personificirala bicikle dajući im ljudske osobine, pa su tako nastali njezini zaljubljeni, umorni, dosadni i ini bicikli. Kasnih osamdesetih otac i ja otkrili smo njezin tajni likovni dnevnik ‘Šoa’ i zatim smo je pokušali uvjeriti da izloži slike iz tog ciklusa. Pokazivanje tih radova u javnosti, kao i očevih slika i skulptura, označilo je moj početak organiziranja njezinih izložbi. Zato svake godine za Dan sjećanja, 27. siječnja, idem u škole i na sveučilišta, gdje držim predavanja o strahotama Holokausta kako bih upozorio da to nije bilo tako davno vrijeme”, kazao je Alan David Baumann.

Eva Fischer je nakon rata odlučila ostati u Italiji izabravši Rim za svoj novi dom. “Kad je došla u Rim, vidjela je da se svi tadašnji umjetnici, filozofi i drugi intelektualci okupljaju u ulici Via Margutta kraj Piazze del Popolo, gdje je, primjerice, stanovao i Federico Fellini”, kaže Jakovljević. “Upravo u toj ulici, u srcu Vječnoga grada, moja majka se družila s umjetnicima iz cijelog svijeta koji su razmišljali o tome kako obnoviti svijet uništen nacističkim barbarstvom”, ističe Alan David Baumann te dodaje da je bila vrlo bliska prijateljica s mađarskim umjetnikom Amerigom Totom, koji je u svom studiju organizirao druženja za umjetnike, pisce, glumce i novinare kako bi razgovarali o kulturi. “Upoznala je velikane tog vremena i zbog svoga karaktera odlučila je biti što bliže njima kako bi nastavili zanimljive razgovore i diskusije. Tako je otišla u Madrid družiti se s Picassom i Dalìjem, zatim u Pariz, razgovarati sa Chagallom, dok je u Rimu nastavila razgovarati s De Chiricom i drugim umjetnicima”, kaže njezin sin. Chagall je poslije postao jedan od njezinih najboljih prijatelja. A Picasso je bio oduševljen njezinim ciklusom slika vezanim za južnu Italiju, koju je Eva Fischer obožavala, posebno Sorento, Kalabriju. Motivi iz te regije našli su mjesto na njezinim slikama. “A Salvador Dali oduševio se jednim od njezinih prvih ciklusa, koji je bio posvećen talijanskim tržnicama, tim famoznim ‘mercatima’”, kaže Jakovljević.

Eva Fischer cijeli je život posvetila umjetnosti. Znala je reći “Oduvijek sam bila slikarica i nikad ne bih mogla raditi niti jedan drugi posao”. Prvo je izlagala uzduž Vie Margutte u Rimu, gdje su joj kolege bili Mafai i Guttuso, Cagli i Amerigo Tot, a zatim na skupnim i samostalnim izložbama. Prvu samostalnu izložbu imala je 1947. godine u Galeriji La Finestra u Rimu, a nakon toga svoje je radove iz raznovrsnih ciklusa, kao što su “Bicikli”, “Tržnice”, “Lica”, “More”, “Vrijeme istraživanja”, “Pokvareni strojevi”, Mediteranski pejzaži” i drugi, izlagala u mnogim galerijama širom Europe, od Venecije i Madrida do Londona, te u New Yorku, Bostonu, Chicagu i Los Angelesu.

”Eva Fischer je 1952. godine kao već etablirana umjetnica prva krenula s potpuno novim tehnikama izražavanja, kao što je oslikavanje tijela. To je odmah postalo veliki hit. Time je bila zapravo prethodnica tetovaže. Također, bila je vrlo emotivno vezana za period stradanja u Holokaustu te je oslikala veliki ciklus ‘Labirinti sjećanja (šoa)’. To su bile njezine intimne slike, koje nikad nije izlagala u javnosti jer nije htjela prostituirati tu temu i to svoje iskustvo. Taj ciklus od 68 slika bio je prikazan jedino početkom devedesetih godina u muzeju Yad Vashem u Jeruzalemu. To je poseban dio njezina umjetničkog života”, kaže Jakovljević te dodaje da je izrađivala i nakit. Dakle, bila je svestrana umjetnica.

Na pitanje je li Evi Fischer izložba u jeruzalemskome muzeju Yad Vashem bila najvažnija, Alan David Baumann odgovorio je da je njegova majka voljela puno izlagati. Imala je više od 130 samostalnih izložbi i sve su joj bile jednako važne i uzbudljive jer su donosile različite slikarske teme i emocije, a osim toga događale su se u različitim mjestima. “Izložba u Muzeju Yad Vashem bila je vrlo važna jer je bila komornoga karaktera. Taj muzej predstavlja više od šest milijuna nevinih ljudi ubijenih u Šoa. Među njima je bilo 34 majčinih izravnih rođaka, uključujući njezinog oca. Naravno da su osjećaji bili jedinstveni. Za mene je ta izložba bila važna prekretnica jer sam je djelomično sam realizirao. No važna joj je bila i suradnja s Ennijem Morriconeom, koji je njoj posvetio 12 skladbi, koje je zatim objavio na CD-u ‘A Eva Fischer, Pittore’. Meni osobno bila je važna njezina velika antologijska izložba u Cagliariju 2021. godine sa 140 djela, kao i ova izložba kojom se Eva Fischer, 101 godinu nakon njezina rođenja, vraća u rodni Daruvar. Čvrsto vjerujem u obiteljsku povijest i mislim da svaki dio slagalice mora pronaći pravo mjesto”, kazao je Alan David Baumann.

Eva Fischer šezdesetih je godina bila u Londonu, gdje je izlagala svoja djela u galeriji Lefevre. Boravila je i u Americi, gdje su njezina djela kupili glumci poput Humphreya Bogarta, Lauren Bacall i Henryja Fonde. U osamdesetima je izlagala i u Japanu i Kanadi. Publici bivše Jugoslavije predstavila se 1970. godine, kad je izlagala u Beogradu, Pančevu i Sarajevu. Jakovljević kaže da je tih godina nekoliko puta posjetila Hrvatsku, ali ne i Daruvar. Realizirala je i vitraje za Židovski muzej u Rimu. Dobila je mnoge nagrade i odlikovanja, a 2008. godine odlikovao ju je tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano Redom viteza rada na području umjetnosti.

Je li ikad imala agenta koji se brinuo o predstavljanju njezina opusa? “Ona nikome nije vjerovala. Imala je mog oca i mene, ali je navikla hodati naokolo sa svojim slikama, zarolanim platnima, paletom i bojama. Bila je potpuno autonomna. Svoje je odnose s javnošću radila na svojim izložbama i na onima na kojima je intervenirala. S obzirom na to da je bila vrlo lijepa i šarmantna, brzo je sklapala poznanstva s mnogim glumcima koji su posjećivali njezine izložbe”, kaže umjetničin sin.

Zanimalo nas je je li Eva Fischer ikad razmišljala o preseljenju u Izrael. “Tamo je provela neko vrijeme doživjevši vrlo lijepa iskustva, poput onih tijekom višemjesečnog boravka na poziv gradonačelnika čarobnog Jeruzalema. Izrael, Rim, Jugoslavija, Mađarska, Europa: toliko mjesta za koja je kucalo Evino srce”, rekao je umjetničin sin Alan David Baumann.