“Rođeni sam knjižničar sa seksualnim nagonima.” 

Jedan je to od najslavnijih citata koji se danas pripisuju legendarnom Davidu Bowieju, ikoni glazbene industrije 20. stoljeća i jednom od najvećih glazbenika uopće. Poznat po žanrovskoj šarolikosti, igranju s konceptom identiteta i prelaženju granica glazbe, David Bowie tijekom svoje karijere postao je jedan od sinonima za glazbenu industriju, ekscentričan imidž i preispitivanje društvenih i rodnih uloga, ali njegov prerano prekinut život obilježile su i brojne kontroverze, od ovisnosti o kokainu do neopreznih komentara o nacizmu, pa čak i koketiranja sa sotonizmom i okultizmom. 

Rođen 8. siječnja 1947. godine kao David Robert Jones, Bowie je djetinjstvo proveo u tmurnim četvrtima južnog Londona, no već je tada pokazivao svoju darovitost i ljubav prema glazbi. Nakon što je njegov otac John Jones 1953. godine kupio televizor kako bi obitelj mogla gledati krunidbu kraljice Elizabete II., Bowieja su izrazito privukle britanske znanstvenofantastične serije, a prvi bend osnovao je kada mu je bilo tek 15 godina. Njegove rane tinejdžerske dane obilježila je i jedna mladenačka tučnjava u kojoj ga je prijatelj George Underwood udario šakom u oko, zbog čega je jedna njegova zjenica trajno ostala raširena. 

Iako je planirao da mu umjetničko ime bude Davie Jones, nije želio da ga miješaju s Davyjem Jonesom iz benda The Monkees te je sredinom 60-ih odabrao ime David Bowie u čast američkom pioniru Jamesu Bowieju iz 19. stoljeća i nožu koji je popularizirao. 

"Uvijek sam imao odbojnu potrebu biti nešto više od čovjeka. Osjećao sam se vrlo jadno kao čovjek i mislio sam: 'Je*** to. Želim biti nadčovjek'", izjavio je Bowie.

Široj javnosti postao je poznat pjesmom “Space Oddity” iz 1969. godine, u kojoj donosi priču o izmišljenom astronautu prozvanom Major Tom, a pravi zvjezdani status dobio je albumom “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars” iz 1972. godine, u čijem je središtu Bowiejev alter ego Ziggyja Stardusta, androgine rock zvijezde koja je poslana na Zemlju kao spasitelj pred nadolazećom apokalipsom. Album se najčešće svrstava u žanr glam rocka, a ulogom Ziggyja Stardusta Bowie je započeo svoje dugogodišnje istraživanje identiteta koje će ga pratiti tijekom čitave karijere.

Iako je već 1973. godine “ubio” Ziggyja na jednom nastupu, njegov glazbeni put tu je tek počeo. Uslijedili su brojni drugi albumi, među kojima se posebno izdvajaju “Aladdin Sane” (1973.), “Diamond Dogs” (1974.), “Young Americans” (1975.), “Station to Station” (1976.), “Heroes” (1977.), “Let’s Dance” (1983.), “Outside” (1995.) i “Blackstar” (2016.), a svaki od njih na svoj je način bio revolucionaran kako u glazbenom, tako i kulturnom smislu. Ipak, nije sve uvijek bilo onako savršeno kako je izgledalo na pozornici.  

"Trebalo mi je dugo da dođem do dna i to je prošlo kroz razne faze. Prešao sam iz faze ovisnosti o drogama u fazu ovisnosti o alkoholu. Neko vrijeme čovjek misli: 'Ah, prestao sam s drogama', ali ono što sam otkrio jest da sam umjesto toga samo razvio drugu ovisnost", rekao je Bowie.

Već krajem 60-ih godina Bowie je počeo eksperimentirati s različitim drogama, a tijekom 70-ih upao je u potpunu ovisnost o kokainu. Nakon što je 1976. godine oduševio publiku ulogom vanzemaljca Thomasa Jeromea Newtona u filmu “Čovjek koji je pao na Zemlju”, snimljenom prema istoimenom romani Waltera Tevisa, Bowie je preuzeo novi alter ego koji je prozvao The Thin White Duke. Upravo u tom periodu snimio je album “Station to Station”, no kasnije je priznao kako se uopće ne sjeća procesa snimanja tog albuma. Bilo je to vrijeme kada je živio u Los Angelesu, gradu koji ga je potpuno iscrpio, i kada je živio gotovo isključivo od kokaina i mlijeka, zbog čega je znatno izgubio na težini. Iako je The Thin White Duke među njegovim obožavateljima do danas ostao jedna od njegovih omiljenih persona, vrlo brzo postao je najkontroverznija, osobito zbog brojnih Bowiejevih tadašnjih izjava u kojima je vrlo otvoreno podržavao fašizam. U jednom intervjuu za Playboy u rujnu 1976. godine samog Adolfa Hitlera nazvao je “jednom od prvih rock zvijezda”, što je odmah rezultiralo negativnim reakcijama publike. Bowie se kasnije potpuno distancirao od tih komentara te rekao kako je sve to bilo rečeno dok je bio “u liku”, a za svoju nepromišljenost okrivio je Los Angeles i prekomjernu konzumaciju droge. Više je puta izjavio kako je to razdoblje njegova života za njega bilo apsolutno najmračnije. 

"Uvijek me fascinira kada ljudi ozbiljno shvaćaju ono što kažem. Ja ni samog sebe ne shvaćam ozbiljno", rekao je glazbenik jednom prilikom.

Njegov život u Los Angelesu obilježila je i njegova izražena fascinacija nadnaravnim i okultnim. Čitao je brojne knjige o okultizmu i bio oduševljen figurama poput ozloglašenog književnika, okultista i libertarijanca Aleistera Crowleyja, kojemu su mnogi nadjenuli nadimke “Velika Zvijer” i “Najopakiji Čovjek na Svijetu”, no njegov interes za takve teme vrlo je brzo prerastao u opsesiju te je postao uvjeren da Jimmy Page iz Led Zeppelina baca različite uroke i prokletstva na njega. Zbog Pagea je, kako je tvrdio Bowie, njegov bazen u Los Angelesu postao uklet i iz njega se uzdizao lik samog Sotone. U dogovoru s tadašnjom suprugom Angelom Bowie, telefonski je naručio egzorcizam svojeg bazena koji je vodila bijela vještica Walli Elmlark. Bowie je kasnije rekao kako mu je to iskustvo pomoglo da shvati kako se mora otrijezniti i promijeniti vlastiti život. 

"Ako se osjećate sigurno u području u kojem radite, ne radite na pravom mjestu. Uvijek idite malo dublje u vodu nego što mislite da možete biti. Idite malo izvan svoje dubine. A kada ne osjećate da vam stopala sasvim dodiruju dno, taman ste na pravom mjestu da učinite nešto uzbudljivo", rekao je Bowie.

Ta promjena je i nastupila te se Bowie krajem 1976. godine odselio u Berlin, gdje je započeo proces odvikavanja i rehabilitacije, a istovremeno i bio vrlo produktivan u razvijanju svoje glazbene karijere. Nakon “Berlinske trilogije”, koju čine albumi “Low”, “Heroes” i “Ledger”, njegov se uspon nastavio, a ubrzo je počeo balansirati između glazbene i glumačke karijere pa je tako 1983. godine glumio u erotskom horor filmu “Glad” Tonyja Scotta, a 1986. godine u fantasy filmu “Labirint” u režiji Jima Hensona. Riječ je o filmu u kojem je Bowie glumio zajedno s mladom Jennifer Connely i koji je vrlo brzo zadobio kultni status, a sam Bowie radio je i na soundtracku filma. Od njegovih filmskih uloga još se izdvajaju i uloga u filmu “Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom” Davida Lyncha iz 1992. godine te uloga Nikole Tesle u filmu “Prestiž” Christophera Nolana iz 2006. godine.

Bio je izuzetno poznat i po svojoj ljubavi prema književnosti pa je tako svoj album “Diamond Dogs” prvotno zamislio kao rock operu napravljenu prema Orwellovoj “1984.”, no Orwellova udovica odbila mu je ustupiti autorska prava te je Bowie umjesto opere snimio album na kojem se mogu uočiti brojni motivi iz Orwellova djela. Također je, tijekom pisanja tekstova za svoje pjesme, preferirao takozvanu “cut-up metodu”, odnosno tehniku pisanja putem spajanja izrezanih citata iz drugih knjiga ili novina, koju je preuzeo od američkog postmodernističkog autora Williama S. Burroughsa, a tijekom života sastavio je i popis od 100 knjiga koje su mu promijenile život, među kojima se mogu pronaći “Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova, “Lolita” Vladimira Nabokova, Homerova “Ilijada”, “Veliki Gatsby” F. Scotta Fitzgeralda i brojna druga remek-djela svjetske književnosti. 

Nakon razvoda s Angie Bowie, s kojom ima i sina Duncana Jonesa (prvotno nazvanog Zowie Bowie), uslijedio je niz rasprava o Bowiejevoj seksualnosti. S Angie je bio u otvorenom braku, a tijekom karijere imao je brojne partnerice te je samog sebe jednom prilikom opisao kao "biseksualca koji nikada nije imao homoseksualno iskustvo". Bio je u vezi s pjevačicom Danom Gillespie, plesačicom Lindsay Kemp, manekenkama Cyrindom Foxe, Lulu, Bebe Buell, pratećom vokalisticom Avom Cherry, manekenkom Geeling Ng (koja se pojavljuje u spotu za njegovu hit pjesmu "China Girl") te brojnima drugima. Također, postojale su i nedokazane optužbe da je više puta spavao s maloljetnim obožavateljicama. Ipak, 1992. godine oženio je somalijsko-američku manekenku Iman koju je upoznao na spoju koji je organizirao njihov zajednički prijatelj.

"Nisam mogao spavati od uzbuđenja nakon našeg prvog spoja. To da će mi biti žena u mojoj glavi bila je gotova stvar. Nikada u životu nisam ništa tražio s takvom strašću. Jednostavno sam znao da je ona prava", rekao je Bowie.

Iman, muza brojnih velikih dizajnera i žena koja govori pet jezika, ostala je Bowiejeva partnerica sve do njegove smrti, a zajedno su dobili i kćer Alexandriu Zahru Jones. Upravo je ona bila ključna osoba u njegovom procesu potpunog odvikavanja od kokaina i alkohola.

"Kako stariš, pitanja o životu svode se na dva ili tri. Koliko mi je vremena ostalo i što ću učiniti s vremenom koje mi je preostalo?" kazao je Bowie.

Svoj posljednji album “Blackstar”, koji na vrlo meditativan način obrađuje temu smrti, Bowie je objavio 2016. godine na svoj 69. rođendan. Samo dva dana kasnije, 10. siječnja 2016. godine, preminuo je nakon duge i teške bolesti s rakom jetre. Svoju dijagnozu dugo je držao u tajnosti i njegova smrt šokirala je javnost te dala potpuno drugačiju dimenziju njegovom posljednjem albumu – na kojem se posebno ističe melankolična, sablasna i gotovo duhovna pjesma “Lazarus” – koji se do danas smatra njegovim lirskim oproštajem od ovog svijeta i tjelesnog postojanja. Bowie je, dakle, otišao isto kao što se i pojavio – kao legendarni glazbenik, kao vrhunski umjetnik i kao netko tko je čak i najveću tragediju bio u stanju pretvoriti u nešto lijepo i gotovo transcendentalno, nešto što nastavlja živjeti čak i onda kada njega više nema. 

"Ne znam kamo idem odavde, ali obećavam da neće biti dosadno", rekao je svojedobno sam Bowie.