Bila sam studentica treće godine arhitekture, čini mi se, kad se emitirala druga sezona “Betonskih spavača”. U epizodi “Uređaji emancipacije”, posvećenoj danas izumrlom tipu javne građevine - domovima kulture, prvi sam put saznala za onaj u Kolašinu u Crnoj Gori. Nije da bivšoj državi nedostaje dobre arhitekture, ne nedostaje ni odvažnih projekata, ali ta ujedno stroga i zaigrana struktura, ta gotovo nasilna geometrija usred jednog planinskoga gradića za koji teško da bih ikad i čula da nije upravo te arhitekture - a to koliko je pomaknula u meni, ta arhitektura kao izvanzemaljska, to ne znam opisati drugačije nego upravo ovim tekstom koji slijedi. Od tada sam, dakle, silno htjela otići u Kolašin. Planinski gradić na sjeveru Crne Gore, do kojega uopće nije lako doći, nije nimalo “usput” i nije mi ni na koji način blizu. Ali stoji mi negdje, kao želja, kao stalna točka na mapi. Sretni slučaj dogodio se ovoga proljeća.

Nakon književnog festivala u Beranama, a prije leta iz Podgorice (preko Frankfurta) za Zagreb, sjedam u autobus koji staje u Kolašinu. Sredina je ožujka i iz autobusa izlazim jedina, na improviziranu stanicu, uokolo nikad dovršene, šupljikave kuće, s krovova kaplje snijeg koji se lijeno topi, kako to već ide u kasnu zimu u planinama, a ja stojim s koferom i ruksakom, bože, a sljedeći autobus za Podgoricu ide za tri sata! Ulazim u lokal uz stanicu, pitam konobaricu da mi pričuva stvari dok otiđem pogledati Spomen-dom, kava koju služi kuha se u džezvi, sve je domaćinski kako to već zna biti u lokalima gdje i zahod dijele stalna muškadija i zalutale putnice. Da skratim - kava kao majčinska, kofer na sigurnom, kasna zima što slini s krovova i napokon stižem do Spomen-doma u Kolašinu. I ostajem istovremeno opčinjena i duboko tužna. Izvor te tuge leži dakako u odnosu lokalne, pa i nacionalne vlasti prema kulturnom nasljeđu, u koruptivnom posttranzicijskom mentalitetu koji je pao na plodno crnogorsko tlo kao ni na jedno na prostoru bivše države. Način tretiranja arhitektonskog (i svakog drugog) nasljeđa specifičan je simptom političke labilnosti i truljenja nekog društva, ako imalo nalikuje onome što se dogodilo u Kolašinu.

Izvorna namjena Spomen-doma, u osnovi doma kulture koji bi trebao služiti zajednici i udomljavati sadržaje kulturnog i obrazovnog karaktera, odavno je napuštena. U zgradi se danas nalaze gradska vijećnica i poslovni prostori - u ulaznom halu stoji natpis “Biznis info centar” (tvrtka pod tim imenom registrirana je u Tivtu kao d.o.o. i prema dostupnim podacima posluje od 2024. - o postojanju podružnice u Kolašinu nema dostupnih podataka).

Nekorištenje građevine neizbježno dovodi do njezina propadanja. Godine 2023. počela je navodna obnova dugo zapuštenog Spomen-doma. Obnova je u ovom slučaju istoznačna devastaciji. Spomen-dom pri tome od 2018. godine ima status “nepokretnog kulturnog od dobra lokalnog značaja”, što bi u teoriji trebalo uvjetovati određena, i opravdana, ograničenja pri svim intervencijama, odnosno jamčiti upravo zaštitu izvorne arhitekture i njenih osnovnih značajki, koje uostalom i čine tu iznimnu vrijednost potvrđenu registarskim brojem - kad smo već na administrativnom. U osnovi, činjenica da je neka građevina “zaštićena” kao kulturno dobro trebala bi osiguravati da sve buduće intervencije vode arhitekti-konzervatori. Prepoznati osobitu vrijednost tek je prvi korak - odabir ispravnog pristupa i usklađivanje sa suvremenim zahtjevima i propisima za građevine, kao i potrebama zajednice, daleko je teže. Kolašin je tu izvrstan primjer. Treba pogledati goli, neobrađeni beton tog lomljenog pročelja, u kojemu je “duh epohe”, izraz vremena u kojem je dom građen, ali i suština njegova oblikovanja - toj geometriji osim betona zaista ne treba ništa drugo. Beton iskren kao, recimo, drvo kojim su građene tradicijske planinske kuće na Durmitoru. E taj beton zatičem okrečenim u bijelo. Bijela boja ovdje zaista nema nikakvu ulogu, nije tu riječ o toplinskoj izolaciji koja bi zgradu mogla prilagoditi energetskim standardima, beton se pukim farbanjem ni na koji način ne zaštićuje - o estetskoj komponenti te intervencije suvišno je pisati. Dio Spomen-doma je zabijeljen, na dijelovima su još skele, dok dijelovi djeluju prepušteni propadanju, s vidljivim utjecajima vlage i nesmiljeno montiranim klima-uređajima gdje god je kome već došlo.

Ta tri sata do sljedećeg autobusa koje sam provela u Kolašinu pokazala su se ipak nedovoljnima. To da sam se i za to kratko vrijeme vezala za grad koji me godinama uvlačio, najsretniji je od svih ishoda takve male opčinjenosti. Nedugo po povratku u Zagreb kontaktirala sam arhitekta Marka Mušiča. Riječ je vjerojatno o posljednjem od velikih jugoslavenskih arhitekata koji i danas djeluje. Dolazi iz one generacije koja je stasala na velikim javnim natječajima, koja je gradila, kako tko, ali upravo domove kulture, muzeje, spomenike, kazališta, ali i stambena naselja, domove zdravlja, opskrbne centre..., sve ono što je služilo ideji jedne zajednice. Arhitektura kulturne namjene bila je do te mjere otvorena eksperimentu i osobnom izričaju, da se mogao dogoditi jedan Kolašin.

Obnova Spomen-doma počela je dakle u kolovozu 2023. godine, bez da je prethodno izrađen odgovarajući konzervatorski elaborat. Isprva su troškovi obnove prema procjeni iznosili 540.000 eura. U ožujku ove godine, predsjednik Općine Petko Bakić navodi kako će troškovi ipak iznositi 648.000 eura (kako prenosi portal vijesti.me). Radovi na obnovi su i dalje u tijeku, s višemjesečnom obustavom i bez predviđenog datuma dovršetka.

Arhitekta Marka Mušiča upoznajem napokon u rujnu ove godine. Dolazim u Ljubljanu na 40. obljetnicu posvećivanja njegove crkve u naselju Dravlje. Predgrađe smješteno na sjeverozapadnom rubu grada okuplja zavidno blisku zajednicu. I to nipošto nije odvojivo od činjenice da na toj crkvi, govori mi to sam Mušič, nije promijenjen nijedan detalj unazad tih 40 godina. Nedjelja je, jutro, sjedim u prepunoj crkvi i slušam govor arhitekta, slušaju ga i oni kojima je ta arhitektura namijenjena, koji je svojim odlaskom na misu iz tjedna u tjedan i održavaju punih 40 godina. To da se arhitekt poziva na obilježavanje takve obljetnice, da ga se zahvalno i posvećeno sluša, da postoji svijest kako je taj prostor trebalo prvo uopće zamisliti, da bi mogao postojati - trag je nečeg suštinski ispravnog u društvu.

Nakon službe svećenik i arhitektov imenjak Marko objašnjava mi projekt crkve, zaneseno kao da je njegov. Usječena u teren, posve neprimjetna s prilazne ceste, ponizno se otvara na pristupni trg. Tratina kojom je stidljivo skrivena bila je prvi zeleni krov na prostoru Jugoslavije (crkva je dovršena 1985. godine). Takva je zbog starije crkve sv. Roka na susjednoj parceli.

“Sve je krenulo iz toga, cijeli sam projekt napravio prema tom zvoniku”, govori mi Mušič.

Staklena stijena iza oltara uokviruje vizuru na zvonik barokne crkve i nije riječ tu o kakvom istaknutom povijesnom primjeru, ali upravo to što se izvanredna i autorska arhitektura podređuje jednoj provincijskoj konvenciji, s punim poštovanjem spram u nju upisanom nasljeđu, itekako je velika stvar.

To što Marko Mušič drži govore u Ljubljani, a ne u Kolašinu, govori sve što je potrebno znati o odnosu prema arhitektonskom nasljeđu u dvije države. Čim je saznao da je u tijeku tobože obnova, Mušič se obratio predsjedniku Općine (tad je na funkciji bio Vladimir Martinović) pismom u kojemu nudi suradnju na obnovi, bez naknade za vlastiti rad. Osim zahvale na službenoj stranici, drugog kontakta nije bilo, niti od Martinovića niti od njegova nasljednika Petka Bakića, kojemu je također uputio pismo.

“Zvao me neki mladi arhitekt iz Podgorice, kaže da mu je dodijeljeno da radi projekt obnove velike dvorane.”

I dalje - bez mogućnosti za suradnjom.

Marku Mušiču je bilo svega 30 godina kad je pobijedio na tom natječaju. Nije dotad nikad bio u Kolašinu, nije mu bila bliska Crna Gora uopće, osim što se koju godinu ranije, na putovanju s kolegom s fakulteta, a koje je bilo u službi “studijskog”, prije nego što će stići u Grčku, Siriju, Libanon..., zaustavio u Crnoj Gori, u selu Andrijevici na Durmitoru, nedaleko od Kolašina. Tad je vidio drvene planinske kuće sa strmim krovovima s otvorima za dim iz središnjeg kamina. Duge i teške zime, debeli snjegovi, priroda u funkciji arhitekta. “Ostali smo tamo čitav dan i crtali te kuće. Bile su zbijene jedna do druge, sve gotovo jednake.”

Kad je raspisan natječaj za Spomen-dom u Kolašinu, sjetio se Andrijevice i potražio svoje stare teke s tim skicama. Tradicijsku je arhitekturu preveo u suvremenu, na način nimalo banalan i tim posve neponovljiv. To je spomenik prvenstveno graditeljskoj tradiciji durmitorskog kraja, a onda i oslobodilačkom pokretu koji je omogućio da nešto poput društvenog i kulturnog doma može postojati u malom planinskome mjestu, da nije bilo tog društvenog i institucionalnog okvira, ne bi se mogla dogoditi ta arhitektura koja ujedno djeluje potpuno izvanzemaljskom, kao da ne pripada nijednom prostoru, nijednoj zemlji ni naciji, a opet kao da ne može biti nigdje drugdje, nego u tom gradiću pod Durmitorom, gdje su nekad padali takvi snjegovi da pred strminama njegovih krovova zastaje dah.

“Ako su pedesete i šezdesete godine bile zlatno doba za priznate vajare, za arhitekte su šezdesete i sedamdesete godine bile vrijeme pravih prilika”, piše Fedja Košir u monografiji “Kolašin, Lovćen - od ljudskog ka izvanljudskom” (Ljubljana i Podgorica, 2010.)

Kolašinski spomen-dom zapravo je kompozicija od tri prostorne cjeline - sklopa dvorana, administrativnih i tehničkih prostora. Dvorane okružuju središnji “vestibul”, ulazni prostor koji se dalje produžuje u administrativna krila, dok su tehnički prostori smješteni u podrumskoj etaži. “Koncept je na kraju zasnovan na imperativu da svaka arhitektura koja hoće biti dobra mora uzeti u obzir, odnosno poštovati, identitet mjesta u kojem stoji”, piše dalje Košir.

Ali umjesto da tek preuzme siluetu kuće sa strmim krovištem i presvuče ga u beton i staklo, u jednom čestom i uvriježenom maniru pozivanja na tradiciju kao sigurno i nepogrešivo uporište kontekstualizacije, Mušič odlazi korak dalje i izvodi distorziju osnovnog oblika. Sljeme krova zakreće i postavlja dijagonalno u odnosu na kvadratnu osnovu u tlocrtu (umjesto paralelno sa stranicama kvadrata i po sredini). Krovovi kuća u Andrijevici trebali su omogućiti otjecanje dima iz naloženih peći, kakve se svakako nisu postavljale u dvorane kulturnog centra. U njih je pak trebalo dovesti svjetlosti, takve da služi scenskom izvođenju i po mogućnosti da i sama stvara već jednu scenu. Zato su Mušičeve strukture ponovno dijagonalno prošupljene na bočnim stranama, i to dvjema ukrštenim staklenim plohama.

“Imao sam stvarno veliku sreću u svim gradovima u kojima sam radio, ali nigdje kao u Kolašinu. Tad je predsjednik odbora bio veliki crnogorski slikar Vuko Radović. Zajedno smo putovali po Crnoj Gori, išli smo sa šoferom, on me vodio, pa smo zajedno crtali i slikali. Imao sam od njega svu podršku. Recimo ta stakla - to se nije moglo proizvesti u Jugoslaviji. A ja sam u literaturi vidio operu u Sydneyu i znao sam koja firma to može izvesti. Postojao je tad zakon da se ništa od materijala ne smije uvoziti, sve je moralo biti proizvedeno u Jugoslaviji. Ali pokazao sam to na sastanku odbora i on me podržao. To je moja stvar, rekao je, ja ću se pobrinuti da se to omogući za Kolašin. I poslao me u Zürich u tu firmu po stakla!”, prisjeća se Mušič.

Proveo je u Zürichu 14 dana. Svakoga bi dana odlazio na sastanak u tvornicu, a oni bi izradili prototipove nosača i stakala. Mušič bi im dao korekcije i već do sljedećeg dana dočekali bi ga novi prototipovi. A sve za jedan planinski gradić u Crnoj Gori.

Izgradnja je trajala ukupno četiri godine - Spomen-dom je otvoren u studenom 1975. godine. Za projekt u Kolašinu je Marko Mušič 1976. nagrađen Prešernovom nagradom, najvećim slovenskim nacionalnim priznanjem za umjetnička ostvarenja. Od početka “obnove” doma do danas prošle su dvije godine i za to je vrijeme tek dijelom prefarban. Devastacija je ipak počela davno prije, napuštanjem njegove funkcije kulturnog centra i odsijecanjem od lokalne zajednice. Zauzimanje od strane lokalne upravo, paradoksalno, dovelo je do privatizacije prostora građenog da bude ništa drugo do javni. Daleko od toga da je riječ da o izoliranom slučaju.

Površinom najveći od svih kulturnih centara na području bivše Jugoslavije trebao je biti onaj u Nikšiću, čiji projekt također potpisuje Mušič. Izgradnja monumentalnog Doma revolucije u središtu Nikšića započela je već 1976. godine, godinu nakon što je otvoren onaj u Kolašinu. Površina od 22.000 četvornih metara i ponovno kompleksna geometrijska struktura grozda piramida obloženih staklenim plohama iziskivala je veća sredstva nego što ih je država u skorom gospodarskom padu mogla uložiti. Gradnja se nastavila sve do kraja osamdesetih. Nikšićkom su domu prvo presudili inflacija i ratna zbivanja, a kasnije korupcija i privatizacija. Nakon kakvog-takvog oporavka od devedesetih, revolucija i kultura više nisu nikome trebale, no trebali su, izgleda, fitness centar i mesnica, kao i niz drugih privatnih lokala i trgovina kojima je lokalna vlast ustupila prostore unutar nedovršenog Doma. Dijelovi materijala koje je bilo moguće iščupati odavno su odneseni, slično kao i sa spomenika na Petrovoj gori Vojina Bakića.

“To je i do naše struke, do arhitekata. Kad je počela devastacija u Nikšiću, mislio sam, reagirat će Savez arhitekata, neka strukovna udruga. Ali nije. Ta privatizacija nekome je donijela posao, sve je stvar interesa”, ističe Mušič.

A ja bih dodala, takvu je struku stvorilo prvenstveno društveno uređenje koje ne samo što je omogućilo djelovanje u sprezi s investitorskim interesima, već je prije toga arhitekturu učinilo ovisnom upravo o privatnom kapitalu i pretvorilo je u sredstvo, oduzimajući od nje zanat.

Jasno, nije to slučaj samo u Crnoj Gori, mada je od svih bivših jugoslavenskih republika problem privatizacije i nemara prema graditeljskom nasljeđu tamo ipak najizraženiji (što podcrtava i najnoviji u nizu bizarnih primjera, odnosno inicijativa crnogorske vlade za brisanjem Kotora s liste Svjetske nematerijalne baštine UNESCO-a iz srpnja ove godine). Mušič navodi i slučaj Doma kulture u Šamcu u Bosni i Hercegovini, također izgrađenog prema njegovu projektu (1975. - 1978.), koji je krajem devedesetih dočekala ista sudbina kao i one u Kolašinu i Nikšiću.

“Jeste li poznavali Dinka Milasa?” Nisam, nažalost, odgovaram. “Krasan čovjek! On je bio autor urbanističkog plana Bosanskog Šamca. Bio je u žiriju natječaja za Dom kulture i tad je bio običaj da netko iz žirija prati izgradnju projekta kao recenzent, tako smo se upoznali. Puno smo vremena proveli zajedno. Tek kasnije mi je ispričao ovu priču. ‘Pravljica’, znate što je to, kako vi kažete?” “Pravljica?” “Bajka!”

Priča mi bajku, o tome kako je rođak našeg velikog arhitekta Dinka Milasa bio komandant hrvatskih trupa stacioniranih oko tad Bosanskog, danas samo Šamca, u vrijeme rata. “Dinko mi to priča puno godina poslije. Kaže, čuli su se njih dvojica i rekao mu je: nemoj gađati Dom, to je sve staklo! A taj rođak, komandant, imao je kontakte i na srpskoj strani, dogovarali su se oni jasno, i on je isto rekao njihovu zapovjedniku, neka ne dira Dom. I nije.”

Dom u Šamcu preživio je rat bez oštećenja. Tranziciju ipak nije.

“Išao sam u Šamac poslije rata. Ugurali su unutra već neke magazine, ali nećete vjerovati, i dalje je radila biblioteka! Poslije rata!”

Kasnije je i ona zatvorena, Dom opustošen, materijal s njega pokraden, a osnovna namjena u zgradu nikad nije vraćena. “Razgovarao sam i s predsjednikom Akademije (op.a., nauke i umjetnosti) Republike Srpske. I tamo sam počasni član, kao i u hrvatskoj Akademiji. Ali do danas se ništa nije uradilo po pitanju Šamca.”

Moje iskreno razočaranje, pomalo i tuga, to slijedi njegovu izjavu da ni u Sloveniji situacija nije znatno drugačija. Sretnija je svakako od one crnogorske, no i ovdje se, govori mi, pogoduje prvenstveno kapitalu, politika diktira arhitekturu, baština nema šanse kraj profita. Isprva mi to djeluje nevjerojatnim, barem u nekom osjetnom opsegu. Nakon našeg razgovora vozim se s njegovom suprugom Sonjom Mušič - također arhitekticom koja je nadzirala gradilišta gotovo svih zajedničkih projekata (i prema njegovim riječima, poznaje ih i bolje nego on sam) prema središnjem ljubljanskom groblju, odnosno Žalama, kako glasi staroslavenski naziv koji su Slovenci divno zadržali. Ona mi pokazuje netom nikla naselja na periferiji grada, Ljubljana BTC - trgovački i poslovni dio grada, slika i prilika tržišnog gospodarenja prostorom. Odnos slovenske vlasti prema nacionalnom arhitektonskom nasljeđu nije puno drugačiji od onoga koji im ja opisujem iz Hrvatske, uvjeravaju me, a nije drugačija niti okolina koja dočekuje mlade arhitekte. Tretirani su kao zamjenjiva radna snaga, daleko je sve to od one autorske arhitekture Mušičeve generacije. Uz stariji dio groblja poznat pod imenom Plečnikove Žale prema autoru, arhitektu Joži Plečniku, Mušiči od 1982. godine pa sve do danas kontinuirano grade Nove Žale, novi dio groblja s grobnim poljima i kolumbarijima. Plečnikove Žale zatičemo ograđene - u tijeku je obnova sklopa memorijalnih kapela. Obilazimo potom Nove Žale, Sonja Mušič mi objašnjava koncept koji dosljedno provode već četrdeset godina, prilagođavajući ga i modificirajući u svakoj novoj etapi. Pogled na te arhitektonske geste, na prošlost koja opstaje i onu koja se nastavlja, ugrađuje u sadašnjost, to nosi jednu lijepu utjehu. Što samo podcrtava važnost inzistiranja na očuvanju one arhitekture koju je dopalo biti žrtvom nekih drugačijih lokalnih politika, dakle domova u Kolašinu i Šamcu kao tek dvaju primjera unutar golemog repozitorija kvalitetnih ostvarenja iz razdoblja bivše Jugoslavije, kojima bi nova namjena omogućila i prevođenje u novi kontekst.