Naša zadnja nada je da će se pojaviti generacija kojoj će se korupcija i kriminal zgaditi kao životni stil i da će ih odbaciti kao gadljive, izgovorio je prije nekoliko mjeseci redatelj i scenarist filma “Mali”, Antonio Nuić, nakon što je u Puli dobio Zlatnu Arenu. Baš u toj rečenici sadržana je poruka ovoga filma u kojem se najmlađi akter ponaša zrelije i odgovornije od oca i njegovih prijatelja.

Iako je “Mali” žanrovski krimić, on je mnogo više od toga. To je i socijalna drama i - ironično - hrvatski obiteljski film jer u njemu, ako se zanemare dvije epizodistice (Ksenija Marinković i Iva Babić), uopće nema žena. Film nose izvrsni Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš i Bojan Navojec, čije se uloge, ne slučajno, zovu prema njihovim nadimcima - Frenki, Raks, Kečo i Boki. Obitelj su, dakle, diler Frenki i njegov sin Mali, ali Frenkiju su supstitut obitelji i njegova tri prijatelja iz djetinjstva - liječeni alkoholičari i vikend-junkieji u ranim srednjim godinama.

Kroz njih četvoricu vrišti jedna cijela uništena generacija koja je 90-ih bila premlada za rat, pa time i premlada za uživanje u benefitima privatizacijske pljačke, privilegiranog braniteljskog statusa ili zauzimanja istaknutih pozicija u politici. Istodobno, nakon rata, ta je generacija imala dovoljno godina da upadne u klopku iščekivanja bolje hrvatske kolektivne budućnosti koju ni danas, skoro četvrt stoljeća kasnije, još nisu dočekali.

Filmom “Mali” Nuić samo nastavlja priču iz 2004. godine, kad su u omnibusu “Seks, piće i krvoproliće” isti junaci bili kvartovski BBB-ovci, marginalci, koji nedostatak vlastitog ratnog iskustva nadoknađuju ratovanjem protiv drugih navijačkih skupina. I onda, kao i danas, slobodno vrijeme krate hektolitrima piva, jointovima i mačističkim razgovorima. Petnaestak godina kasnije toj su kombinaciji samo pridodali viski i lajne kokaina. Rabijatni Frenki, kojeg igra uvjerljivi Franjo Dijak, tek je izašao iz zatvora i nastavlja s dilanjem, no sad to radi pod patronatom policijskog bossa. Dok mu žena umire u bolnici, Frenki se bori i za skrbništvo nad Malim, kojeg u filmu igra neodoljivi 12-godišnji Dijakov sin Vito.

No u životima glavnih junaka u međuvremenu se ništa nije promijenilo nabolje, baš kao ni većini hrvatskih građana.Izvan kadra i danas, kao i krajem 90-ih, vrte se iste sene. U crkvi ne propovijedaju vjeru, nego politiku. Kao i tada, i danas još raspravljamo o tome je li pozdrav “za dom” ustaški ili ne, je li NDH bila zločinačka tvorevina i je li Jasenovac bio koncentracijski logor. Razne braniteljske udruge glasnije nego ikad određuju što će se prikazivati u kinima, na televiziji i u kazalištima, političari više nego ikad progone medije i novinare. Najbolja radna mjesta rezervirana su za stranačke poslušnike. I nakon treće mirovinske reforme, umirovljenici sadašnji i budući osuđeni su na crkavice. Lihvarske ovrhe i dalje tlače najsiromašniji sloj, a sudski procesi za pronevjerene milijarde traju toliko dugo dok ishod ne prestane biti vijest.

Nasreću, ništa od toga nije eksplicitno prikazano u ovom filmu jer se on bavi samo posljedicama koje su više nego dovoljne da uznemire gledatelja. Slobodna i samostalna Hrvatska djeluje kao pokvareni zidni sat - kukavica, čiji su utezi počeli okretati kazaljke unazad. Hrvatska se već treće desetljeće bori s koruptivnom i kriminalnom hobotnicom na svim razinama vlasti, pa u tom kontekstu, potez Malog u filmu, koji jednim hicem rješava očev problem, gledatelju djeluje kao dobrodošla katarza.

Za nadati se je da neka buduća generacija, koju priziva Nuić, ipak neće biti prisiljena rješavati stvari filmski efektnim raspletima.I Raks, i Kečo i Boki djeluju autentično u svojim ulogama dobroćudnih luzera, vjerojatno i zbog toga jer su instinktivno osjećali da igraju sami sebe - razočaranu generaciju za koju je već prekasno.

“Mali” već igra u kinima i dobro je pogledati ovu urbanu priču, dok Antonio Nuić već najavljuje i treći nastavak. Hoće li njegov Mali odrasti i konačno zatvoriti vrata limba, ne ovisi samo o Nuićevu scenariju, nego i o tome u kojem će smjeru krenuti Hrvatska. Ne sutra, nego već danas.