Američki predsjednik Donald Trump izjavio je nedavno da razmatra otkazivanje planirane serije koncerata u Washingtonu u sklopu manifestacije “Freedom 250”, koju organizira Bijela kuća povodom 250. obljetnice američke nezavisnosti. Koncerti su se trebali održati u National Mallu, parku u centru Washingtona, u čijoj blizini se nalaze brojni muzeji, umjetničke galerije, kulturne institucije i spomenici, između 25. lipnja i 10. srpnja. National Mall je park zamišljen kao demokratski, slobodni prostor, dostupan svima, za razliku od europskih dvorskih vrtova, poput Versaillesa u Francuskoj, koji godišnje posjeti oko 24 milijuna posjetitelja. Trump je spomenutu izjavu dao nakon što je većina najavljenih izvođača odustala od nastupa u National Mallu, zbog povezanosti ovoga događaja s Trumpom i njegovim pokretom MAGA. Samo su reperi Vanilla Ice, Flo Rida i Freedom Williams iz C+C Music Factoryja ostali na popisu od devet originalnih izvođača. U objavi na društvenoj mreži Truth Social, Trump je sugerirao da serija koncerata neće više biti potrebna ako se izvođači nastave povlačiti. Pohvalio se mogućnošću da sam održi govor u National Mallu umjesto toga, predstavivši sebe kao veću atrakciju od bilo kojeg izvođača.

“Činjenica je da sam ja, prema mnogima, atrakcija broj jedan bilo gdje u svijetu”, napisao je Trump te dodao da ima “puno veću publiku nego Elvis Presley u vrijeme najveće slave” i da to “čini bez gitare”.

Posljednji izvođač koji se povukao s manifestacije je Fab Morvan iz kontroverznog dua Milli Vanilli. Drugi originalni član dua, Rob Pilatus, umro je 1998., nakon što se predozirao drogom, dok je Morvan nastavio nastupati pod imenom Milli Vanilli.

“Vrlo sam upućen u politiku i znam kako funkcionira. To je igra šaha u kojoj svatko pokušava nešto napraviti, pokušava pomaknuti svoju figuru i koristi druge kao pijune. Ne želim biti dio toga. Zato odlazim, u miru.”

ZADUŽENI Kako nas EU 'kamatari': Evo 1,7 milijardi za oružje, ali vratit ćete dvostruko!

Pravo pitanje je kako se uopće Fab Morvan našao na Trumpovoj listi. Milli Vanilli bio je pop duo iz Münchena koji su činili Fab Morvan i Rob Pilatus. Duo je 1988. osnovao producent Frank Farian. Kombinirali su pop, rap, R&B, disco i dance glazbu. Farian je angažirao nekoliko pjevača koji su pjevali na pločama, a Morvan i Pilatus plesali su i sinkronizirali usne tijekom nastupa. Debitantski album Milli Vanilli, “All or Nothing”, objavljen je u Europi 1988., a u Sjedinjenim Američkim Državama godinu dana kasnije, 1989., pod nazivom “Girl You Know It’s True”. Proveo je osam tjedana na prvome mjestu američke Billboard 200 ljestvice, što je Milli Vanilli učinilo jednim od najpopularnijih izvođača godine. Godine 1990. osvojili su tri nagrade American Music Awards i nagradu Grammy za najboljeg novog izvođača. Nakon što je Farian otkrio da Morvan i Pilates nisu pjevali na pločama, izbio je skandal. Njihova glazba povučena je s radija, Grammy im je oduzet, a američka diskografska kuća Arista izbrisala je “Girl You Know It’s True” iz svoga kataloga i vratila novac kupcima nakon nekoliko kolektivnih tužbi.

RASJED SAN ANDREAS Mjesto gdje se očekuje 'mega udar': Americi prijeti epska katastrofa!

Američki redatelj Robert Altman u svojem filmskom remek-djelu “Nashville” iz 1975. daje sjajan prikaz sprege glazbene industrije i populističkih politika. Filmski teoretičari Yoram Allon, Del Cullen i Hannah Patterson opisuju “Nashville” kao “epsku studiju ambicije, pohlepe, talenta i politike u američkoj kulturi, pri čemu country i zapadnjački glazbeni biznisi služe kao mikrokozmos američkog društva”. Jedan drugi teoretičar filma, Ray Sawhill, smatra da je Altmanov film zaokupljen “populističkom kulturom koja samu sebe izluđuje slavom” i predstavlja Nashville kao “provincijski New York ili Hollywood, kao jedno od mjesta gdje kultura proizvodi sliku o sebi”. Radnja filma odvija se 1975. godine. Hal Phillip Walker, čiji se lik pojavljuje isključivo na plakatima, kandidat Stranke za zamjenu na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama 1976., stiže u Nashville na svečanu priredbu za prikupljanje sredstava. U međuvremenu, u obližnjem studiju country superzvijezda Haven Hamilton (Henry Gibson) snima domoljubnu pjesmu u spomen na dvjestotu obljetnicu američke nezavisnosti:

“Obitelj moje majke došla je brodom

i borila se kraj Bunker Hilla.

Moj tata izgubio je nogu u

Francuskoj, a još imam njegovu medalju.

Moj brat služio je s Pattonom,

ja sam se borio u Alžiru.

Očito nešto radimo kako treba

kad smo izdržali 200 godina.

Molim se da moji sinovi ne odu

u rat, ali ako moraju, moraju.

Dijelim moto naše

zemlje i Bogu vjerujem.

(...)

Svi smo dio povijesti,

vijorenje zastave to pokazuje,

koliko smo daleko dospjeli

i koliko daleko moramo ići.

Bilo je teško, ali svaki

put uspijemo naći rješenje.

Razmislimo što

našu djecu čeka 2076."

U završnici filma izvođači i publika okupljaju se u Partenonu, replici izvornog Partenona u Ateni, koji je sagrađen 1897. godine kao dio izložbe povodom stogodišnjice Tennesseeja, gdje se održava Walkerov “dobrotvorni” koncert, kao dio prikrivene političke kampanje. Megapopularna Barbara Jean (Ronee Blakley), koja nastupa na koncertu s Havenom Hamiltonom, upucana je tijekom nastupa. Haven pokušava smiriti publiku potičući ih da pjevaju govoreći “Ovo nije Dallas”, aludirajući na atentat na Johna Kennedyja. U tragikomičnom obratu, na scenu izlazi trash pjevačica Winifred (Barbara Harris), ambiciozna kantautorica koja bježi od razdražljivog supruga Stara, čiji nastup nije bio predviđen, koja pjeva svoju pjesmu “It Don’t Worry Me”, u kojoj se, umjesto uzvišenih motiva, spominje mlatilica za muhe s crvenim točkama, što je otvorena aluzija na boje američke zastave, koju publika, unatoč stupidnom tekstu, s oduševljenjem prihvaća i pjeva s Winfried:

“Kažu da na ovom vlaku nema

besplatne vožnje, ali nije me briga.

(...)

Možete reći da nisam slobodna,

ali nije me briga.

Ako ne budemo živjeli mirno,

u našem grobu neće biti ničega

osim lijekova i mlatilica za muhe

s crvenim točkama."

U pedeset godina, od Altmana do Trumpa, nije se, izgleda, gotovo ništa promijenilo, osim što je Altmanovu Winfried i njezinu mlatilicu za muhe zamijenilo zijevanje Farba Morvana. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Sprega glazbene industrije i populističkih politika, i lijevih i desnih, jedna je od konstanti hrvatskog političkog krajolika. Koncert Marka Perkovića Thompsona, koji je održan prije gotovo godinu dana na zagrebačkom Hipodromu, prikazan je ovih dana na HTV-u u udarnom televizijskom terminu, i to na Tijelovo, jedan od najvažnijih katoličkih blagdana, koji se obilježava točno 60 dana nakon Uskrsa. Snimka koncerta, koju treba promatrati isključivo u političkom kontekstu, tehnički je, od kamere do montaže, savršeno izvedena, što joj dodatno daje na težini. Thompson u svojim pjesmama, poput Altmanova Havena Hamiltona, spominje zastave, Domovinu i Boga, uz dodatak ustaške ikonografije, koja je koncertom na Hipodromu s margina ušla u fokus javnosti s katastrofalnim posljedicama po društvo, tolikima da možemo govoriti o civilizacijskom sunovratu. Zgodno je u ovom kontekstu usporediti Donalda Trumpa i Andreja Plenkovića. Postavlja se pitanje je li Andrej Plenković odobrio prikazivanje spornog koncerta na nacionalnoj televiziji. Nesumnjivo da jest, što je jasno svakome tko je odgledao barem pet minuta informativnog programa na HTV-u, mjestu gdje, da parafraziram Sawhilla, “Zagreb proizvodi vlastitu sliku o sebi”. Je li to napravio iz uvjerenja ili iz nekih drugih razloga? Prema svemu sudeći, u pitanju je nešto drugo. Plenković, kojemu najveća prijetnja dolazi iznutra, iz HDZ-a, polako gubi kontrolu nad strankom, što je pomalo očekivana posljedica njegove politike, jer je od dolaska na vlast trulim kompromisima iz dana u dan sužavao vlastiti manevarski prostor, a Thompsonov koncert i “ZDS” iz pola milijuna grla na javnoj televiziji samo su pokazatelj da je napokon stigao do zida, preuzimajući, kao jedinu preostalu opciju, političku agendu svojih protivnika.

Nažalost, u čemu možda leži i najveća razlika između Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, Hrvatska nikad neće imati svoga Roberta Altmana, koji bi ismijao veliku političko-estradnu laž, po kojoj milijunaši, daleko od fronta i bilo kakvog doticaja sa stvarnošću, pjevaju o Bogu i žrtvovanju za Domovinu. U hrvatskom političkom cirkusu, u “igri šaha”, kako je politiku nazvao Farb Morvan, pijuni se preko noći pretvaraju u kraljice, a populisti u oportuniste.