Mnogo puta me opsjedala tema Drugog, jer je to krupna filozofska tema, o kojoj postoji veliki broj ozbiljnih rasprava, a i sistematizacija, poput opširne knjige Drugi (Der Andere, 1965) Michaela Theunissena, a ta me tema zanimala i kao pisca, pa sam o tome diskutirao u Filozofskim pričama, gdje sam pisao o romanu Nezemaljski izraz njegovih ruku Miljenka Jergovića, o romanu u kojem sam i ja bio jedan od likova, a onda i kako je pisac Jergović za mene postao Drugi, dakle pisao sam o piscima i pisanju kao zrcaljenju.

Svaki je pisac, rekao bih, u samom sebi višestruko zrcalo. Svaki u sebi može naći ili barem prepoznati i razumjeti sve svoje junake i zato tako dobro može opisati različite karaktere. I glumci vele da u sebi “nađu lik”, jer taj Drugi koga će igrati na sceni ili u filmu u njima već potencijalno postoji. I kada taj lik traži i glumac i pisac ga izvlači iz svojeg iskustva, prisjeća se onih koje je susreo i upoznao i u sebi transformira ono što je sam vidio i doživio. Drugi koji je u knjizi ili na sceni je onaj koji potpisuje knjigu ili igra ulogu. Djelatnik uvijek postoji u svom djelu. Tada je moguće mistično i duhovno jedinstvo, nerazdvojivost bivanja i stvaranja, stvaraoca i stvorenog. A u djelu i ono što je taj stvaralac i oni koji su mu u stvaranju bili poticajni.

Ništa mi nije bliže od onoga što radim, što pišem, sav sam, do kraja u svojem tekstu, taj tekst sam ja i moj Drugi, a na kraju baš taj meni najbliži odlazi, odvaja se od mene, postaje onakav kako ga drugi dožive i shvate, onda i meni samom postane Drugi, moj bliski koji se odvojio od mene i postao svoj. Kada bih jednom u potpunosti postao Drugi samoga sebe, tada bih možda sam sebi postao neznano Ja, ali i to bi opet bilo neko Ja. Što potvrđuje da smo i Ja i Drugi iz istog temelja.

Nekada me taj Drugi iznenadi, ponekad pozitivno, bude mi drago što je nešto napisano kako je napisano, češće negativno, nikako mi tekst ne bude dobar, nipošto to ne treba objavljivati. U tome ja kao čitatelj svoga teksta sam sebi postajem Drugi, pogotovo zato što onaj koji se bavi estetikom zna sa skepsom gledati na sve što uradi onaj koji piše “lijepu književnost”.

Ili onaj Drugi koji nikako nisam ja, a ipak jesam. Kao recimo onaj Drugi koji se zove Mihail Bulgakov, onaj veliki pisac koji je napisao Majstora i Margaritu, a kao da je za mene napisao, kao da je tu fantazmagoričnu, višeslojnu priču napisao neki najbolji, imaginarni ja, pa sam na trenutak ja sam pisac te knjige, jer je u njoj sve što volim i ja sam kakav bih volio biti, jer sam u djelu tog drugog ja sam. Ima još takvih pisaca, a ima i onih koji mi nisu po senzibilitetu ili načinu mišljenja bliski, ali su mi značajni, odavno su mi orijentiri i mjerodavni autori jer su mi otkrivali istinski svijet Drugog kao svijet Razlike, kao svijet onoga što ne bih usvoji, ali mi i to što ne bih ukazuje na drukčije mogućnosti i rješenja od onih koja su meni po volji. Osjetim tog imaginarnog Drugog i kada gledam drag mi film. Gledam jahača koji nestaje na horizontu, znam ime glumca, znam i ime junaka, ali to ja odlazim, ja sam taj Drugi, možda još više ta daljina nego taj lik.

Autor je ono što hoće o sebi da kaže i što sam misli da jest. To je posebno bjelodano u ispovjednim tekstovima, u autobiografijama i memoarima. Gotovo svaka autobiografija nastaje u poznoj dobi, kada autor osjeća životni umor i ispisuje svoje zadnje, prije nego se povuče. Neka vrsta životne bilance. Doba kada pisac postaje sam sebi Drugi. Kada sam čitao autobiografsku knjigu Otkup sirove kože Abdulaha Sidrana, pisca koga sam osobno poznavao, osjećao sam da je to knjiga o njemu, a i nije. Saznao sam za neke događaje iz autorova života, neke priče je po ne znam koji put ponovio, ali sam ga ja i dalje vidio drukčijim nego što je on sebe vidio, iako sam siguran da je Sidran u svom pisanju nastojao sve reći kako jest, biti do kraja pošten i prema drugima (jer autobiografija je najvećim dijelom govor o drugima, u čemu doduše postaje bjelodano i kakav je govornik sam) i prema sebi i u tome samom sebi štete nanio. Tekst mi se svejedno dopao, jer sam uživao u stilu i dramaturgiji, u estetskim kvalitetama ove životne priče, ali sam za sebe sačuvao pitanje: vidimo li mi sami sebe čak i u potpunoj ispovijesti kao Drugog, kao sebi udaljenog, idealiziranog ili karikiranog Ja, kao osobu koja se odvaja od sebe same, jer ne možemo biti objektivni prema sebi, a u “pisanju sebe” sebe opisujemo kao predodžbu o sebi, pa ni u potpunoj iskrenost ne možemo biti do stilizirana, retuširana slika i privid onoga onoga što jesmo?

Dvojnik je patološki Drugi. U svom ranom, drugom po redu romanu Dvojnik F. M. Dostojevskog dvojnik je užas, stid i noćna mora, sjena i demon koji ne pušta glavnog junaka i zapravo stvarni lik tog junaka. Ovaj genijalni pisac je govorio da su svi pisci, i on, izašli iz Gogoljeva Šinjela, i ovom kratkom romanu ili dužoj pripovijest pisana je pod njegovim utjecajem, pa je Gogolj bio Dvojnik i Drugi Dostojevskog, sjena iz koje je izašao. No, to neželjeno Ja ovdje spominjem samo zato što me kada učinim nešto u bijesu potpuno iznenadi neka osoba kakva mi nije bliska, neki Drugi koji nije moj dvojnik, nego neki skriveni stanovnik koga porodi trenutak i već ga u sljedećem brzo zatočim u sebi, neće taj više vani. Pa ga barem jedno vrijeme nema. A uglavnom mogu da ga kontroliram, nema “slobodu kretanja” i djelovanja. Onaj Drugi koji me više zabrine je strani Drugi, Drugi tamnih namjera, kakvi izrone u svakom ratu i u doba društvenih kriza, kakvih ima i među pristojnim susjedima, ona spodoba za koju svako tko joj nije po volji učas može postati metom, svako takvom može biti krivac za neko nepočinjeno djelo, stvor koga treba poniziti i ukaljati, insekt kojeg treba otkloniti.

U Okretaju zavrtnja Henrya Jamesa drugi su duhovi, oni koji nas plaše, demoni koji su u marksističkoj interpretaciji ovog djela shvaćeni kao slike sluga, u tumačenjima bliskim psihoanalizi Sigmunda Freuda kao duhovi koji su muka podsvijesti i osobnih frustracija, a za pažljivog čitatelja su uvijek slika straha koji nas prati uvijek i svuda. Sjećam se da sam se prepao kada sam čitao taj kratki roman, toliko se uplašio od nevidljivih stvorenja nejasnih namjera da knjigu nisam htio po noći držati u svojoj sobi. Knjige se naravno poslije završenog čitanja više nisam plašio, ali sam sreo druge, koje sam najprije u knjizi naslutio. I tada svaki put prizivao Sartrea, koji je jednom Druge označio kao pakao. U vrijeme rata takvi Drugi su hodali naokolo naoružani, sa posebnim ovlaštenjima.

Dijalektika uči da iz A i B nastaje C, koje nije ni A, ni B, ali jest i jedno i drugo i nešto sasvim treće. Kada sam o tome u jednoj prilici razmišljao, sjetih se svog poznanika, a evo zašto: živjeli smo u istom mjestu, ponekad se družili, svaki put se pozdravljali vrlo srdačno, onda moj poznanik odselio, nastanio se u velikom gradu, u Londonu, poslije i ja tu doselio, nekoliko puta sreo svog poznanika, malo porazgovarali, poslije sam se rado sjećao tog starog znanca iz onih davnih dana, ali ovog svojeg novog sugrađanina u novim okolnostima nisam usvojio. Iz čega sam zaključio da svaka promjena neosporno ima svoje porijeklo, ali ne može više biti prepoznana u onome što je prošlo, jer je nastalo nešto potpuno različito od onoga što je bilo. Zato bi i moga poznanika samo pozdravio, a i moj poznanik, srećom, uvijek žurio.

Bilo mi je nekad teških snova, kada su me takvi snovi u vlasti držali bilo mi i poslije, po danu loše, znao sam biti namršten, bezvoljan, no sada je srećom sve manje briga, sve manje turobnih sjećanja. Prije sam uvijek sanjao R., nekad bih mu i u noći rekao: “Nemoj, molim te, ne može među nama biti sporazuma, nama dogovora, i kada spominjemo boli i nepravde, one nam različite, i kada govorimo o nadi naša nadanja različita, a istine nam nikada nisu bile ni slične”, poslije je on nestao iz mojih snova, nema ni njega, ni drugih lica iz davnih vremena, nema ni nekadašnjih krutih marksista, ni borbenih nacionalista, sve je to sada prozirnost i sjena, nema mi ni jedne od starih briga, svaka mi sada maglina, ali znam da ni meni nema povratka, moj nekadašnji život i mene dijele sada mnoga brda i nepregledna mora, dijeli nas nepremostivo odstojanje, ne pitam više je li to dobro ili nije, možda je tako bilo i prije svih ovih putovanja, ali i o tome brinem sve manje, samo sjedim, gledam kroz prozor, prema daljini, i za kišnih dana na nebu bude svjetla, bude nekog sjaja, spušta se i do mene odozgo dolazi blagost sutona, vrijeme mira i zaborava. Jednom, kada godine odmaknu, svatko za sebe može reći: jesam, ali sam drukčiji. Onaj sam koji sam bio, a ipak sam netko drugi. Sada sam ono što je život od mene učinio i što sam sam postao. Svoj vlastiti Drugi.