Jeste li nekada davno čitali humoristične romane izraelskog pisca Ephraima Kishona, koji su bili obavezna literatura svakoga kućanstva koje je iole držalo do sebe? Sigurno jeste. Jeste li čitali izraelskog pisca Amosa Oza, darovitog majstora pisane riječi, koji je svojim mnogobrojnim romanima otključavao skrovite zakutke ljudske duše? Vjerojatno jeste. A jeste li čitali ostale vrhunske izraelske umjetnike, primjerice Shulamit Lapid, Nou Yedlin, Yirmija Pinkusa, Yaira Assulina, Assafa Gavrona, Sarit Yishai Levi, Yishaija Sarida ili Samija Berduga? Gotovo sigurno niste. Ali hoćete. Suvremena izraelska književnost nikad nije djelovala bogatije, raznolikije i privlačnije. Teme se protežu od povijesnih saga o prvim doseljenicima u Izrael, kulturnoj i zabavljačkoj sceni Istočne Europe prije 2. svjetskog rata, egzistencijalnih priča o stresu uzrokovanom vojnom službom, razornom utjecaju Holokausta, Drugoj Intifadi, likovima s margine društva. Unatoč pričama koje su nerijetko politički i socijalno intonirane, suvremeni pisci imaju luksuz da se odmaknu od takvih tema te približe temama iz osobne sfere. Da pišu, zapravo, o čemu god žele pisati. Što je znak, tumači spisateljica Noa Yedlin, zrelosti i samopouzdanja jedne književnosti. BestBook vam predstavlja osam suvremenih izraelskih pisaca, nagrađivanih, iznimno popularnih u zemlji, prevođenih u inozemstvu, koje biste trebali držati na oku. I čitati ih kad se pruži prilika za to. U ekskluzivnim intervjuima s njima razgovaramo o njihovim knjigama, obiteljskoj, društvenoj, kulturnoj i političkoj svakodnevici Izraela, njihovom forteu što se tiče književnosti i općenito o tome što im je važno u životu. 

 

ILAN MOR, VELEPOSLANIK DRŽAVE IZRAEL U HRVATSKOJ

KNJIŽEVNOST JE DUŠA ČOVJEČANSTVA UREZANA U PAPIR I UVEZANA U KNJIGU

Veliki izraelski pisac Amos Oz jednom je rekao: “Književnost postoji unutar jezika. Ona je sačinjena od riječi.” Književnost u svim svojim oblicima predstavlja živu dušu naroda, nacije i civilizacije. Književna djela u svom najboljem izdanju predstavljaju svojevrsni nacrt ljudskog društva. Ona daju uvid i kontekst različitim društvima u svijetu, pretvarajući književnost u nešto više od puke povijesne ili kulturne tvorevine; ona služe kao uvod u novi svijet misli i iskustva. Nitko to ne zna bolje od židovskog naroda, često nazivanog narodom knjige. Iako taj naziv ima konkretnije značenje, on ipak predstavlja, vrlo točno, odnos Izraelaca prema književnosti. Modernu hebrejsku prozu u zemlji Izraelu prvi su pisali doseljenici. Iako su korijene vukli iz svijeta i tradicije istočnoeuropskog židovstva, njihova djela prvenstveno su se bavila stvaralačkim dostignućima u zemlji Izraelu, u koju su došli, kako cionistički moto kaže, „graditi i njome biti izgrađeni“.

Već desetljećima izraelski pisci prednjače u svjetskoj književnosti. Izraelska književnost zauzela je svoje mjesto u svijetu i priznata je na međunarodnoj razini. Primjerice, izraelski pisac Shmuel Yosef Agnon (1887. – 1970 .) bio je suprimatelj Nobelove nagrade za književnost (s Nelly Sachs). Izraelski pisci i dalje su omiljeni gosti na nekima od najprestižnijih svjetskih književnih festivala – i na milijunima polica s knjigama diljem svijeta. Nedavno se pojavila mlađa generacija pisaca, koja odbacuje velik dio središnjeg aspekta izraelskog iskustva i odražava univerzalistički trend – realističan pogled na izraelsko društvo i stvarnost kombiniran s duboko nadrealnim i idiosinkratičnim pristupom. Neki od ovih pisaca (kao što su, primjerice, Etgar Keret, Yishai Sarid, Noa Yedlin, Assaf Gavron i drugi) uživaju gotovo kultni status, a njihove nove knjige nalaze se na prvim mjestima popisa bestselera u Izraelu i, u nekim slučajevima, u inozemstvu. Posebno me veseli vidjeti koliko je izraelske književnosti tijekom godina prevedeno na hrvatski, a posljednji dodatak rastućoj zbirci prevedenih autora je velika izraelska pjesnikinja Zelda. Nema sumnje da hrvatska publika obožava “klasične izbore” – Grossmana, Kereta, Oza i druge, ali neprestano traži da im bude dostupno sve više novih knjiga iz Izraela. Moramo učiniti više na tom području. Toliko kvalitetnog stvaralaštva još ostaje neotkriveno. Zbog toga me veseli što imam priliku s Expressom i 24sata predstaviti vama, hrvatskim ljubiteljima književnosti, divne suvremene izraelske pisce, različite po godinama, spolu i životnom iskustvu, čija su djela iznimno popularna u Izraelu. Književnost je duša čovječanstva urezana u papir i uvezana u knjigu. Nadam se da će učenjem o ovim izraelskim autorima i njihovim djelima zasjati iskra znatiželje, toliko jako da će se u vama probuditi poriv da otkrijete više o njima i o Državi Izrael. Sretno čitanje.

OMRI HERZOG, KNJIŽEVNI KRITIČAR

IZRAEL PROLAZI KROZ ‘DOBA ADOLESCENCIJE’, S RELATIVNO MLADOM KULTUROM

Kao i mnoge druge zemlje, i današnje izraelsko društvo je u stanju nemira; i iako ta situacija ima alarmantne kontekste, također kipti kreativnošću i vitalnošću. Ne govorim o nacionalnim sigurnosnim prijetnjama, koje su dio države Izrael od njezina osnutka 1948. godine. Nemir proizlazi iz toga što je Izrael zemlja migranata, u kojoj su se sastale etničke skupine s Istoka i Zapada, pripadnici različitih religija i drugačijih supkultura. Štoviše, Izrael prolazi kroz “doba adolescencije”, s relativno mladom kulturom, koju sačinjavaju borbe i eksperimentiranja – pokušaji da samu sebe razumije i definira svoje vrijednosti i zajednički identitet. Kao kod svake relativno mlade nacije, izraelska kanonska književnost inicijalno je zauzela ulogu edukatora, pa čak i proroka. Istaknuti predstavnici kanona – Amos Oz, A. B. Yehoshua i David Grossman – pokušali su iscrtati kolektivni portret “izraelosti”, koji bi imao zajedničku prošlost i zajednička stremljenja prema budućnosti. Izvanredni radovi ove trojice autora, međunarodno priznatih, postali su “obavezno štivo”, uče se u školama, uvelike čitaju i cijene. Oni su imali ulogu “plemenskoga krijesa”, konstruirajući moralni, društveni i estetski metanarativ oko kojeg se Izraelci mogu okupiti i kolektivno identificirati. No kulturalna adolescencija za sobom uvijek povlači pobunu protiv kanona, protiv autoritarnih pokušaja da se uspostavi zajednički narativ, bilo u okviru obitelji ili nacije. To je pobuna koja je utjecala na suvremenu izraelsku književnost i snage koje djeluju u njoj. Više ne pod utjecajem “književnih očeva utemeljitelja”, pisci danas kreću različitim putevima, ponekad se buneći protiv zajedničkog narativa, a drugi put gonjeni osjećajem poetske i moralne slobode – uglavnom one koja se tiče kolektivnih i osobnih priča koje su ušutkavane godinama i čije je vrijeme sada došlo.

Primjetna su dva trenda u suvremenoj izraelskoj književnosti. Prvi je otvaranje prema kontekstima koji nisu usmjereni na izraelsko-palestinski sukob i njegove posljedice. Na neki način, izraelska kultura navikla je na svoje klimave geopolitičke okolnosti, kad god je to moguće. Postupno, sve je više mogućnosti za zaokupljanje drugim globalnim i domaćim izraelskim kontekstima, i analiziranjem izraelskih supkultura na intimniji, svakodnevniji način. Autori su postali raznolikiji i više im nije važno predstavljanje “Izraelca” kao monolitne imenice. Pisci čiji su roditelji migrirali u Izrael iz muslimanskih nacija, osobito iz Sjeverne Afrike, Iraka i Jemena, opisuju endemiju etničke napetosti u Izraelu, koji o sebi misli kao o dijelu Europe i traži da ga se prepoznaje kao europsku državu (za sve koji se pitaju zašto bliskoistočna nacija sudjeluje na Euroviziji i Uefinoj Europskoj ligi). Izraelski europski identitet i naslijeđe su imaginarni, iako se nameću građanima koji se nikad nisu s njim identificirali i čiji se osobni i obiteljski narativi sukobljavaju s njegovim tradicijama. Zbog toga sve više narativa isplivava na površinu, ispituje te tenzije, i pozicionira u središte svojih književnih tekstova Mizrahi Židove, tradicionalne religiozne zajednice i druge manjine; opisuje iskorjenjivanje svoga naslijeđa, implicitne i eksplicitne zahtjeve prilagođavanja sekularnom europskome modelu, koji im je stran. Među njima je značajan Sami Berdugo, sin ljudi rođenih u Maroku, koji piše s potresnom senzibilnošću o osjećaju etničkog i seksualnog nepripadanja, boli i drugosti koji proistječu iz toga. Sarit Yishai-Levi uspješna je autorica, pripadnica sefardske obitelji koja generacijama živi u Jeruzalemu. Ona u fokus stavlja svakodnevni život ženskih likova koji se moraju suočiti s rodnim i emotivnim prostorom koji je odijeljen od cionističkoga konteksta naseljavanja Obećane zemlje. Yair Assulin odgojen je u religioznoj izraelskoj kulturi i simultano je promatra iznutra i izvana; kritizira sentiment “Svete zemlje”, radije se zagledavajući u ljude, a ne apstraktne ideale. Shulamit Lapid voljena je i odavno priznata književnica; među njezinim radovima su romani u čijem je fokusu detektivka odgojena na društvenoj i geografskoj periferiji Izraela, koja rješava zagonetke smještene u tim regijama. Ovih četvero autora piše stilom koji zasjenjuje nacionalni patos, radije se fokusirajući na ljude koji su se desetljećima zadržali na rubu cionističke drame i književnosti koja ju je opisivala, dajući im snažan glas. Paralelno s tim glasovima, postupno se otvorio put za ispitivanje konteksta klasne i etničke pripadnosti iz satiričkog ugla. Jednom kad je potreba za laskavim profilima Izraelaca izgubila svoju moć i vitalnost, oslobodio se prostor za humor – ponajviše usmjeren prema sebi. Noa Yedlin poznata je po svojoj reskoj ironiji, veselom promatranju strasti s kojom elite nastoje očuvati svoj status i bogatstvo, tjeskobne zbog mogućih opasnosti. Yirmi Pinkus promatra sitnu buržoaziju Tel Aviva, njihova stremljenja i obiteljske drame – kratak predah u toplicama u inozemstvu, ili financijske transakcije koje će olakšati komplicirane obiteljske odnose. Pinkus i Yedlin pišu pametne romane koji oživljavaju tradicionalni židovski humor – koji je uvijek imao suosjećanja za svoje protagoniste i ismijavao ih u isto vrijeme: zajednički smijeh izraz je intimnosti i topline. Drugi trend povezan je s izraelskim političkim kontekstom, što se ne doima neobičnim kad se uzme u obzir njegova sklonost ekstremizmu suparničkih političkih skupina, naoko vođenih različitim vrijednostima i percepcijama. Dobra književnost koja analizira te pukotine ima ulogu; ne oslikavati političku stvarnost u binarnom crno-bijelom stilu – ispravno i neispravno, dobro i loše - koji zamorno koristi diskurs političkih čelnika i društvenih medija. Može ukazati na rubno dvosmislena područja u moralnim i ideološkim terminima, s obje strane. Narativi te vrste imaju univerzalnu bit jer, iako politička drama može biti lokalna, prirodno na nju utječu globalni procesi koji utječu na svaku demokraciju. Yishai Sarid, primjerice, piše o pitanjima nejednakosti, u moćnom distopijskom kontekstu, to jest dramatičnu književnost s moćnom humanističkom porukom. Assaf Gavron, koji često oslikava lokalni prostor, također je doživio uspjeh izvan Izraela; čak i kad opisuje terorističke činove ili židovsko naseljavanje palestinskih teritorija, prožima ih ljudskom osjetljivošću koja se odmiče od konkretnoga i upućuje na kompleksnost situacije koja se često smatra nedvosmislenom. Nacionalna i kulturalna adolescencija uvijek je period prepun nagona i kontradikcija; aktivira se kreativnim buntom i pokušajima razumijevanja sebe. Tijekom posljednjih desetljeća, izraelska književnost smještena je tamo: okrenula je leđa patosu, predvidljivim bildungsromanima, pristajanju uz davno uspostavljeni kanon. Aktivira se kreativnim buntom i pokušajima samorazumijevanja. Turbulentna, fascinantna i relevantna, zrcali društvo i svijet koji teže samorazumijevanju, pokošeni tsunamijem političkih, spolnih, ekoloških i tehnoloških promjena. Izraelski temperament nikad nije bio poznat po suptilnosti i mekoći, a književnost koja se danas piše u Izraelu, bilo smiješna, bolna, društvena ili osobna, razlikuje se po integritetu i iskrenosti. I nudi uzbudljiv korpus priča.

ASSAF GAVRON

VOLIM GRADITI LIKOVE KOJI PRIPADAJU SKUPINAMA PREMA KOJIMA SU UNAPRIJED STVORENI STEREOTIPI

S a šest uspješnih romana, zbirkom kratkih priča, važnim nagradama, kazališnim i filmskim uprizorenjima i prijevodima na 12 jezika, Assaf Gavron (1968.) jedan je od najistaknutijih suvremenih izraelskih pisaca. Pisac je čiji interesi ne završavaju čitanjem i pisanjem, pa je i njegova biografija bogata i šarolika. Svira u bendu The Mouth and Foot, živio je diljem svijeta, preveo je na hebrejski pisce poput J. D. Salingera, Philipa Rotha i Jonathana Safrana Foera, autor je videoigre Peacemaker, a njegovi romani zarezuju u samo srce važnih socijalnih i političkih pitanja izraelske današnjice.

BestBook: Vaša biografija je impresivna. Studirali ste komunikacije, radili kao kreativni direktor tehnološke kompanije, predavali kreativno pisanje, radili u industriji videoigara, svirali u bendu i nekoliko važnih knjiga preveli s engleskog na hebrejski. Zanimljivost je i ta da ste kapetan izraelskog nacionalnog nogometnoga kluba pisaca. Kako ste to sve stigli napraviti tijekom jednog života? Pronalazite li zadovoljstvo u svim tim aktivnostima?

Moj život nije tako kratak… Imat ću 53 godine ovaj mjesec. Iznutra ne izgleda kao da sam napravio toliko toga. Odavde vidim samo da sam zapeo s romanom na kojem radim gotovo pet godina, a još nisam siguran kad i kako će zapravo biti završen. Uvijek sam frustriran kad je riječ o završetku sljedećeg projekta, a ne vidim smisla u tome da se vraćam na ono napravljeno i čestitam sebi. Pretpostavljam da je to prirodno. No da vam odgovorim na pitanje, osjećam da mi je najvažnije to što sam autor, pisac. To je ono što radim svaki dan. Druge stvari su ili poslovi koji to podupiru (iako su neki bili uzbudljivi i korisni) ili zabava sa strane, koja je uzimala manje moga vremena. Usput, zašto niste spomenuli moj bend? Izdali smo šest albuma, svakih šest godina od 1989. godine.

BestBook: “The Hilltop” je vaš najpoznatiji roman, koji se bavi kontroverznom temom: Naseljavanjem Zapadne obale. Koji je bio glavni okidač za pisanje tog romana? Kako ste se osjećali kad ste tek pristupili temi, a kako se osjećate sad, kad je knjiga iza vas i ljudi je mogu čitati i prosuđivati?

Želio sam razumjeti doseljenike. Tko su, odakle dolaze. Mislim, znao sam odgovore na ta pitanja, no površno. Imao sam političko mišljenje o njima – protiv njih. No ne ljudsko mišljenje. I ono što su činili doimalo se fascinantnim, u smislu biranja tog načina života, koji je različit od toga kako većina ljudi živi i koji potiče ideologija, a ne novac, status ili nešto drugo. Plus – ono što čine na tim udaljenim brdima utječe na mene kao na Izraelca, utječe na mogućnost mira, loše reputacije u svijetu, i tako dalje. Tako da je to bio glavni poticaj, što je uvijek poticaj za mene – pišem kako bih razumio nešto tako što ulazim duboko i razdvajam to na dijelove. Kad sam počeo, bio sam malo zabrinut jer sam znao da se radi o osjetljivoj temi, a prijatelji su mi rekli da ulazim u minsko polje i da će svi, s obje strane političkog spektra, to mrziti. Sad je već prošlo nekoliko godina. To je sad knjiga na polici. Bilo je zanimljivih reakcija s obje strane, osvojila je nagrade i prevedena je na nekoliko jezika. Volio sam je, imao sam s njom dobru vožnju.

BestBook: Puno istražujete za svoje knjige. No ne radi se o klasičnom iščitavanju materijala u knjižnicama. Putujete na određena mjesta kako biste doživjeli stvarnu atmosferu i upoznali ljude. Kako ste se pripremali za svoje romane “The Hilltop” i “Almost Dead”?

To je istina, moje istraživanje je dugačko i naporno, i odvija se i u knjižnici i na terenu. Prije “Almost Dead” napisao sam knjigu “Moving”, o izraelskim utovarivačima namještaja koji žive i rade u New Yorku (što je bio veliki trend među mladim Izraelcima ‘80-ih i ‘90-ih godina, a još možete vidjeti kamione na kojima piše “Moishe’s“ i “Schleppers” ili imena drugih izraelskih kompanija za selidbe u gradu). Putovao sam i radio tri mjeseca kao utovarivač, osobito u svrhu istraživanja, utovarao sam kamione u New Yorku i vozio ih u Chicago, Floridu ili Teksas. Za “The Hilltop” putovao sam na Zapadnu obalu dvije godine svaki tjedan, a najčešće u jednu bazu koja je postala inspiracijom za glavnu lokaciju u romanu. S romanom “Almost Dead” uglavnom sam se oslanjao na svoja vojnička iskustva tijekom Prve Intifade u Gazi, gdje sam naučio što je okupacija, kako je funkcionirala te sam izbliza dobio pogled na život Palestinaca koji su zbog toga patili. Kao što kažete, zaista moram osjetiti atmosferu mjesta ili života, kad je to moguće, a ne samo o tome čitati, kako bih mogao o tome pisati.

BestBook: U svojoj knjizi “Almost Dead” bavite se Drugom Intifadom. Protagonist Croc preživi tri samoubilačka napada, no isto tako portretirate dva palestinska brata koji stoje iza tih napada te smišljaju četvrti. Je li za vas bilo bitno pokazati obje strane sukoba? Što je bio najveći izazov u pisanju te knjige?

Počeo sam pisati nakon što sam iskusio vožnju autobusom vrlo sličnu onoj koja otvara roman. Bio je to vrhunac Intifade, svaki dan bi eksplodirala bomba, i sve je djelovalo nadrealno, ljudi su bili sumnjičavi prema svakome i puni paranoje. Nakon što sam to napisao, shvatio sam da želim napisati roman o tom ludom periodu, a malo kasnije shvatio sam da mora biti ispričan s obje strane, iako sam ja dio samo jedne od te dvije strane. Odluka nije bila popularna u Izraelu, no mislim da su ljudi vani cijenili tu ravnotežu. To je bila moja najprevođenija i najuspješnija knjiga izvan Izraela. Izazov je bio dobro prenijeti palestinske likove. Kao što sam rekao, kasnih ‘80-ih sam izbliza vidio palestinske živote i domove, no kad sam napisao knjigu, ranih 2000-ih, palestinski gradovi su za Izraelce bili izvan granica. Tako da sam se oslanjao na sjećanja i na dobre prijatelje koji su imali dozvole da putuju, no također sam faksom komunicirao s Palestincima.

BestBook: Svojim pisanjem pokušavate razbiti stereotipe dobrih i loših ljudi. Kako gradite kompleksne likove?

Književnost, a osobito roman, ima prostora za to. Možete slijediti lik kroz vrijeme i imati prostora da razvijete kompleksne aspekte lika. Istina, prejednostavno je nekog vidjeti kao potpuno dobrog ili potpuno lošeg, a književnost koja tako portretira likove vjerojatno nešto propušta. Ja posebno volim graditi likove koji pripadaju skupinama prema kojima su unaprijed stvorenistereotipi. Poput fundamentalističkih terorista muslimana ili židovskih doseljenika.

BestBook: Vaši roditelji su Britanci koji su imigrirali u Izrael u svojim 20-ima. Izrael je zemlja kulturalne raznolikosti i većina ljudi koji tamo žive potomci su imigranata. Kako je na vas utjecala ta činjenica?

Pretpostavljam da je to ovdje dio života. Izrael je zemlja imigranata, u tom smislu slična je SAD-u, iako je tamo razlog za imigraciju uglavnom drugačiji nego ovdje. Nadam se da mi je odrastanje uz raznolikost pomoglo da shvatim kako postoje ljudi koji nisu samo jedne boje, ili jednog jezika, ili jedne kulture. S druge strane, Izrael je prilično zatvoren i antagonističan prema onima koji nisu Židovi, tako da je to paradoks. No ponosan sam na svoje britansko podrijetlo i nadam se da sam uzeo puno iz britanske kulture. Nisu samo moji roditelji, nego i činjenica da sam živio u Engleskoj deset godina, dvije godine u SAD-u, godinu dana u Njemačkoj i godinu dana u Kanadi. Iskusiti različite načine života važno je za otvaranje uma i srca.

BestBook: Kako pristupate važnim političkim pitanjima u svojoj književnosti?

Tako što ne pišem o važnim političkim pitanjima. Tako što se klonem pisanja političkih manifesta. Tako što ne činim svoju knjigu glasom političkog mišljenja. Umjesto toga, pišem o ljudima, kao što sam objasnio u prethodnim odgovorima. O ljudima, njihovim životima, njihovim brigama, njihovom ljubavnom životu, njihovom obiteljskom životu, njihovom radnom životu. A s obzirom na to da moji likovi žive u mjestu koje se bavi političkim pitanjima, čitatelj će razumjeti nešto o tim pitanjima kroz likove i njihove nepolitične živote.

NOA YEDLIN

LJUDI, ČITATELJI, NE IDENTIFICIRAJU SE S LJUBAZNIM NEGO S ONIM ŠTO JE BOLNO – TO JE BIT KNJIŽEVNOSTI

Rođena 1975. godine, izraelska spisateljica Noa Yedlin pripadnica je srednje generacije suvremenih izraelskih pisaca. Njezini romani čine iskorak od politike prema svakodnevici izraelskog društva, prema obitelji, pojedincu, životu u gradu, nelogičnostima života. Svaka njezina nova knjiga uspješnica je u Izraelu. Tako je roman „House Arrest“ osvojio nagradu Sapir i dospio na kazališne daske, a roman „Stockholm“ pretvoren je u međunarodno uspješnu seriju, za koju je Yedlin napisala scenarij. Njezin posljednji roman, „People Like Us“, objavljen 2019. godine, bavi se tegobama jedne obitelji koja je zbog visokih cijena nekretnina bila primorana preseliti se u lošije susjedstvo u gradu, a spisateljica se u njemu dotiče globalnog problema: visokih cijena nekretnina nedostupnih običnim ljudima.

BestBook: Dobitnica ste nagrade Sapir, koja je poznata i kao izraelski Booker, za svoj roman „House Arrest“. Kako je osvajanje tako prestižne nagrade utjecalo na tijek vaše karijere?

Osvajanje nagrade imalo je ogroman utjecaj na moju karijeru: Otišla sam u krevet kao prilično nepoznata spisateljica, a sljedeće jutro probudila sam se s bestselerom u rukama. No mislim da je ovo dobra prilika da citiram poznatog pokojnog izraelskog pisca Amira Gutfreunda, još jednog dobitnika nagrade Sapir, koji je znao govoriti da vas nagrada samo može staviti u središte zbivanja – ono što ljudi vide kad svjetlo padne na vas ovisi o vama, ili još bolje rečeno, o vašem radu. Uz dužno poštovanje nagradama, ipak su od toga važniji nečiji romani.

BestBook: „House Arrest“ roman je koji se osvrće na izraelsku politiku, nesuglasice ljevice i desnice, no i obiteljske teme. Zašto je ova tema privukla toliko pozornosti? Čak toliko da je prema romanu postavljena kazališna predstava.

I obitelj i politika središnje su teme izraelskog društva, a priča koja nudi kombinaciju jednog i drugoga vjerojatno je bila privlačna. Rekavši to, vjerujem da je priča sekundarna, na neki način; pravo pitanje je govori li priča nešto značajno o bivanju čovjekom. U tom smislu, mislim da su roman i predstava o tome što zapravo znači biti nečije dijete, što je vjerojatno najuniverzalnija tema koja postoji.

BestBook: Oded Nir piše da su se u izraelskoj književnosti u 21. stoljeću pojavila tri žanra: spekulativna fikcija, detektivska fikcija i romani dijaspore. Koji su, po vašemu mišljenju, dominantni žanrovi i teme suvremene izraelske književnosti?

Jedna od najvažnijih promjena kroz koje je prošla izraelska književnost proteklih desetljeća je tranzicija od takozvanih važnih tema – poput Holokausta, pojave Izraela kao nezavisne države, izraelsko-arapskog sukoba – prema osobnijoj oblasti i književnoj atmosferi u kojoj se sve teme I žanrovi smatraju legitimnima. Mislim da je ovo znak zrelosti i samopouzdanja.

BestBook: U romanima “House Arrest”, „Stockholm” I “People Like Us” pišete o običnim ljudima, njihovim odnosima i problemima. Što u vašem pisanju predstavlja trajni fokus? Jesu li to ljudi ili društvo kao cjelina?

Vjerujem da je književnost priča ljudske duše – najprivatnija, najosobnija stvar, koja nudi društvo našim slabostima i podsjeća nas da nismo jedini s nesavršenostima. Politika, sociološki procesi, i tako dalje, su sekundarni – ako je osobna priča dovoljno dobra, onda će se političke i druge općenitije, globalne implikacije i razumijevanja prirodno stvoriti iz toga, a da to pisac ne mora posebno isticati.

BestBook: Rekli ste kako vjerujete da je pripovijedanje suprotno od pristojnosti te kako podučavate svoje studente kako biti drski kad otvaraju određenu priču. Što ste mislili pod tim? Zašto mislite da je drskost bitna u književnosti?

Ljubaznost je umjetnost izvanjskoga – to je način na koji se percipiraju stvari, to je iznimni napor da se sakrije neugodno i da se stvori ljepša slika toga kako stvari stoje, kako se osjećamo prema njima i najvažnije – kakvi smo to mi. Književnost je potpuno suprotna: To je umjetnost internoga, onoga kakve stvari uistinu jesu: to je građenje kampa unutar duše lika i opisivanje što sve vidite oko sebe, bez ikakvog uljepšavanja. Ljudi, čitatelji, se ne identificiraju s ljubaznim na isti način, kao što se ne identificiraju s odjećom koju ljudi nose; identificiraju se s onim što je autentično, što je bolno, što dolazi iznutra – to je bit književnosti.

BestBook: Prije nekoliko dana u medijima se pojavio članak o tome kako je Tel Aviv postao najskuplji grad na svijetu, prestigavši Pariz, Hong Kong i Singapur. U svom romanu “People like Us” pišete o tome kako grad nije pristupačan i kako je teško pronaći stan ili kuću po pristojnim cijenama. Kako se ovo oslikava na društvo? Možda bismo mogli dodati i to da kupnja doma nije bila toliko nemoguća misija samo generaciju ili dvije ranije. Što se otad promijenilo?

Nisam ekonomistica nego spisateljica, tako da mogu odgovoriti samo iz perspektive spisateljice. Porast cijena nekretnina u Tel Avivu otežao je obiteljima život tamo i uzrokovao ubrzani proces gentrifikacije, isti kao u mnogim velikim gradovima diljem svijeta: područja i susjedstva koja su prije smatrana “lošima” počelo je naseljavati više i više mladih profesionalaca koji su prije živjeli u centru grada, a više si to nisu mogli priuštiti, te su polako ta susjedstva učinili modernijima i skupljima, zbog čega je prvotnim stanovnicima postalo nemoguće nastaviti tamo živjeti. Ovo su komplicirani procesi koji utječu na ekonomiju, strukturu društva i mnoge druge aspekte života u Izraelu i drugdje, a smatram da je to fascinantna tema za roman.

SAMI BERDUGO

SVA MOJA DJELA BAVE SE ONIM ŠTO BISMO NAZVALI ‘MARGINALNIM ŽIVOTOM’

Priča ovogodišnjeg dobitnika izraelskog Bookera, nagrade Sapir, fascinantna je koliko i neobična. Tu je jedan muškarac, čudak, povučen od svijeta, magarac kojeg su mu na čuvanje ostavila dva policajca i nikad se više nisu vratila po njega i kao nepregledan teritorij, prošlost toga muškarca. Za Samija Berduga (1970.) kritičari kažu da na fascinantan način koristi jezik, da vrijeme u njegovim romanima ne teče linearno i pregledno nego je ispresijecano vremenom koje je prošlo, ali i da je prirodni habitat njegovih likova margina i jug. Berdugo je rođen u Izraelu, u obitelji roditelja Marokanaca, i dobro mu je poznat život njegovih junaka. Osim što piše romane i kratke priče, Berdugo na sveučilištu u Tel Avivu predaje kreativno pisanje te drži radionice pisanja za mlade. Za svoja djela osvojio je nagrade Sapir, Yaakov Shabtai Prize, Peter Schweifert Prize, Bernstein Prize, Prime Minister’s Prize, Neuman Prize te Isaac Leib i Rachel Goldberg Prize.

BestBook: Uz nagradu Brenner, za svoj roman „Magarac“ osvojili ste najprestižniju nagradu u Izraelu, nagradu Sapir. Ovo je šesti put da ste nominirani za nagradu. Ne pišete da biste osvajali nagrade, no što to znači za pisca? Književne nagrade privlače pozornost na knjige, što znači komercijalni uspjeh, više čitatelja i moguće prijevode.

Osvajanje nagrade poprilično je važno i ne uzimam to olako. Nagrade su za mene priznanje, kao i predanost mene kao pisca svojoj umjetnosti. Poštujem komercijalne i javne aspekte cijenjenih nagrada te me to potiče da nastavim predstavljati svoja umjetnička uvjerenja.

BestBook: „Donkey“ je priča o Ruslanu Isakovu, imigrantu iz Azerbajdžana, koji provodi dane s magarcem u kolibi, izopćen iz društva. No pred ovim čovjekom bio je drugačiji život kad je bio mlađi. Jeste li kao pisac naklonjeni marginalnim likovima, onima koji su nevidljivi u društvu?

Sva moja djela bave se onime što bismo nazvali „marginalnim životom“. Moja misija kao pisca, među ostalim, jest baciti svjetlo na kutove i likove koji obično ne dobivaju dovoljno pozornosti u izraelskoj književnosti, iako oni predstavljaju većinu u zemlji.

BestBook: Rođeni ste u Izraelu, no vaši roditelji su iz Maroka. Iako niste imigrant nego druga generacija koja živi u zemlji, tema imigracije i društvene integracije vam je bliska. Proživjeli ste je i razumijete ju vrlo dobro. Kako je na vas osobno, ali i na vaše pisanje, utjecalo to što ste dijete imigranata?

To što sam sin imigranata imalo je velik utjecaj na moj stvarni život i na moje pisanje. Živim u nekoliko identiteta koji kombiniraju povijest, jezik i tradiciju oba mjesta. Ove kombinacije zrcale se u gotovo svemu što pišem i ne mogu to činiti drugačije.

BestBook: Što znači danas biti Izraelac, osobito ako imate malo kompleksnije kulturno naslijeđe? Što je ono što vas razdvaja, a što vas spaja kao društvo?

To je veliko pitanje. Sve što mogu reći je da je kompleksno te da postoje osjećaji pripadanja i nepripadanja. Izrael prolazi kroz vrlo teško razdoblje u posljednjih deset godina u svim aspektima života, a ja sam osobno osjetljiv zbog toga.

BestBook: Kako u pisanju pristupate elementu vremena? Čini se da to smatrate važnim. U romanu „Donkey“ priča preskače iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Koje su prednosti nelinearnog pripovijedanja? Je li to način da se život obuhvati potpunije, sa svim svojim kompleksnostima i skrivenim značenjima?

Vrlo sam zainteresiran za to kako predstaviti vrijeme u prozi, vrlo je aluzivno te ga pokušavam uhvatiti i prenijeti njegovo značenje, ako ga uopće ima. Uživam u činjenici da vrijeme u fikciji ne slijedi fiskalno vrijeme kojeg smo svjesni u stvarnom životu. Zato vrijeme predstavljam na različite načine i imam tendenciju razbiti linearni aspekt vremena, kao što se može vidjeti u romanu „Donkey“ i mojim drugim knjigama.

BestBook: Živimo u digitalnoj eri. Za nekoliko godina ovaj razgovor ćemo vjerojatno voditi u metaverseu, s našim avatarima koji će sjediti sučelice. Pisanje se čini kao potpuna suprotnost toga. Čini se da se sve više knjiga piše, a da se sve manje čita. Kako je to biti pisac u ovo doba? Ima li nešto obeshrabrujuće u tome?

Najradije se ne bavim ovom temom, iako je to nešto što se nalazi u pozadini moje glave. Rekavši to, vjerujem da pisana riječ neće nikad nestati i da će imati svoju jedinstvenu prisutnost. Nisam obeshrabren i nastavljam pisati, i vidim kako je umjetnost pisanja snažnija od bilo kakve virtualne platforme.

SARIT YISHAI LEVI

KAO GLUMICA OSJEĆALA SAM SE KAO DA NISAM NA PRAVOME MJESTU, DA TO NIJE ONO MOJE NAJBOLJE

S arit Yishai Levi izraelska je novinarka i spisateljica. Njezin roman „The Beauty Queen of Jerusalem“, povijesna saga koja govori o četiri generacije žena, postao je bestseler u Izraelu, prodano je 200.000 primjeraka te je doživio televizijsku adaptaciju. Yishai Levi rođena je 1947. godine u Jeruzalemu, u obitelji sefardskih Židova koji su u živjeli u gradu unatrag osam generacija. Nakon vojske skrasila se u Tel Avivu, gdje je nakon nekoliko glumačkih pokušaja ostvarila bogatu novinarsku karijeru, tijekom koje je intervjuirala predsjednike, premijere, filmske zvijezde, izvještavala o ratovima i drugim događajima od političkog značenja. Sa 65 godina ostvaruje svoj cjeloživotni san i postaje spisateljica.

BestBook: Vaša spisateljska karijera nije tipična. Glumili ste u kazalištu i na filmu. Također imate karijeru u novinarstvu koja se proteže kroz nekoliko desetljeća. A pisati ste počeli kad ste navršili 65 godina, nakon što ste prethodno objavili tri nefikcijske knjige. Kako se to dogodilo? Jeste li osjećali kao da s pisanjem počinjete kasno u životu?

Kao glumica osjećala sam se kao da nisam na pravome mjestu. Osjećala sam da to nije ono moje najbolje. Uvijek sam voljela pisanje, tako da sam nakon nekoliko godina glume postala novinarka, i to vrlo dobra, za razliku od glumice. No moj tajni san bio je da postanem spisateljica, a kad je došlo pravo vrijeme, moj san se ostvario. Mislim da nikad nije prekasno da se ostvari san. Da sam počela ranije, možda ne bih imala mudrost koja je došla s godinama da napišem takvu povijesnu sagu.

BestBook: Vaša karijera u novinarstvu bila je bogata i raznolika. Intervjuirali ste Hugha Heffnera, Mohammada Alija, Karla Lagerfelda, Roberta Cavallija… Prva ste izraelska novinarka koja je intervjuirala Yassera Arafata i Leu Rabin, udovicu Yitzhaka Rabina. Nadalje, vodili ste izraelske TV i radijske programe u Los Angelesu, kao i TV emisije o turizmu i lifestyleu. Kako vas je ta karijera, i to što ste upoznali sve te važne ljude, oblikovala kao osobu?

Mislim da me svaka osoba koju sam upoznala u životu oblikovala kao osobu. Naravno, vrlo je zanimljivo upoznati slavne ljude. No svaka osoba koju sam upoznala tijekom svog ne tako kratkog života pridonijela je tome tko sam ja danas. Svakako vaš život učini puno zanimljivijim kad ste na najvažnijim mjestima, politički, socijalno, u pogledu slave također. Naravno da je zanimljivo upoznati najzanimljivije ljude određenog vremena, no morate pogledati oko sebe gdje se nalazi toliko ljudi koji mogu biti toliko bitni za vašu osobnost iako nisu poznati.

BestBook: „The Beauty Queen of Jerusalem“ vaš je najpoznatiji roman, obiteljska saga koja obuhvaća nekoliko generacija jedne obitelji. Četiri žene, Gabriela, Luna, Merkeda i Rosa, zaljubljene su u muškarce koji vole druge žene. Jeste li ovom knjigom željeli odati počast ženama i njihovim tegobama kroz povijest?

Ne baš. Knjiga je fikcija koja priča priču. Možete iz knjige uzeti bilo koji osjećaj na koji vas priča navodi. Za mene je to priča o četiri snažne žene različitih generacija i o tome kako svaka na svoj način prolazi kroz život.

BestBook: Rođeni ste u Jeruzalemu, u židovskoj sefardskoj obitelji, a vi ste osma generacija koja je rođena i odrasla u gradu. Kako se grad promijenio od vaših predaka i koje ste promjene unutar grada osobno osjetili kroz život? Također, kakav je osjećaj tako dobro poznavati vlastitu povijest, sve do osam generacija u prošlost?

Rođena sam u Jeruzalemu, no od 20. godine živim u Tel Avivu. Tako da se veći dio života više osjećam kao da sam iz Tel Aviva, a ne iz Jeruzalema. Jučer sam sa svojim prijateljima posjetila Jeruzalem, koji je lijep i jedinstven grad. No grad se puno promijenio od toga kako ga pamtim kao dijete i mlada djevojka. Nekoć je bio malo mirno mjesto studentske, boemske atmosfere, a postao je vrlo prometan grad s puno različitih ljudi, Židova, Arapa, ortodoksnih, ultra ortodoksnih, ljudi koji imaju Jeruzalemski sindrom, što je ponekad smiješno, a ponekad zastrašujuće. No i dalje je jedno od najzanimljivijih i najljepših mjesta na svijetu. Grad koji miješa drevno s modernim. Religiju s nereligijom. Toliko boja i osjećaja svetosti te također najbolji restorani i dobra atmosfera. A što se tiče vašeg pitanja kako je to poznavati povijest svoje obitelji - dobar je osjećaj i preporučila bih to svima.

BestBook: „A Woman Beyond the Sea“ vaš je drugi roman, također fokusiran na žene i njihov pronalazak identiteta. Radnja se odvija u latinskoj četvrti u Parizu i Tel Avivu ‘70-ih. Doima se kao da vas privlači povijest i različiti politički konteksti u povijesti. Zašto mislite da je važno pisati i čitati o povijesti?

Povijest je ono što jesmo, imate potpuno pravo. Povijest me privlači. Nemam objašnjenja. To je jednostavno ono tko jesam.

BestBook: Kakva je vaša spisateljska rutina? S obzirom na to da pišete povijesnu fikciju, provodite li mnogo vremena istražujući i čitajući stare članke i knjige prije nego što se upustite u pisanje?

Pišem kad god se pojavi muza. Nemam rutinu da se probudim ujutro i pišem svaki dan. Ponekad putujem po Izraelu ili u inozemstvo, ostavljajući svoj obiteljski i svakodnevni život iza sebe, te uzmem od jedan do četiri tjedna za pisanje. To je moj način da dobijem kvantni skok u svom pisanju. Naravno, provodim sate istražujući u knjižnicama. Obično idem u novinski arhiv. Kao novinarka znam da, ako istražujete određeno razdoblje, ovo je mjesto na kojem to možete pronaći. U dnevnim novinama pronaći ćete sve, od politike do ratova, od mode do ekonomije, od umjetnosti do zločina i tako dalje. Možete naučiti sve što trebate da oslikate vremenski period za svoju knjigu.

BestBook: Radite li trenutno na nečem novom?

Pišem svoj novi roman. Hvala na pitanju.

SHULAMIT LAPID

JEDNA JE OD NAJVEĆIH ŽIVUĆIH IZRAELSKIH SPISATELJICA, AUTORICA PRVOG IZRAELSKOG FEMINISTIČKOG ROMANA

U izraelskim i stranim medijima spomen prezimena Lapid trenutna je asocijacija na izraelskog ministra vanjskih poslova Yaira Lapida, no u svijetu književnosti ta asocijacija rezervirana je za njegovu majku. Shulamit Lapid jedna je od najvećih živućih izraelskih spisateljica, autorica prvog izraelskog feminističkog romana, dramska spisateljica i pjesnikinja koja ne posustaje s pisanjem ni u poznim godinama. Žanrovski, njezina proza proteže se od povijesnih romana, realistične proze koja se bavi društvenim problemima te etničkom i rodnom diskriminacijom te detektivske proze. Shulamit Lapid rođena je 1934. godine, iste godine kad su njezini roditelji, gonjeni vlastitim idealima, iz Rumunjske došli u Palestinu. Po dolasku su u susjedstvu živjeli s doseljenicima iz Rusije, Poljske, Njemačke i Čehoslovačke, pristiglim iz jednakih ideala. Kad su Ujedinjeni narodi 1948. godine izglasali priznanje države Izrael, svi su izišli na ulice i plesali od sreće. U knjizi „Veulai Lo Hayu“ dokumentira priču o migraciji svoga oca u Izrael, njegovoj integraciji u izraelsko društvo i vlastitom djetinjstvu u Tel Avivu. Shulamit Lapid bila je udana za Tommyja Lapida, pravim imenom Tomislava Lampela, novinara i ministra pravosuđa, koji je rođen u židovskoj obitelji u Novom Sadu i koji je po okončanju rata s majkom migrirao u Izrael. Na književnu scenu Shulamit Lapid stupa 1969. godine zbirkom priča „Dagim“, što bi u prijevodu značilo „Riba“, a prvi roman, „Gai oni“, ili u prijevodu „Dolina snage“, objavljuje 1982. godine. Radnja ovog romana smještena je u 19. stoljeće, u ono što će postati poznato kao prvi val imigracije, a prati 16-godišnju djevojku Faniju koja pristiže u Palestinu u bijegu od pogroma u Ukrajini. Vrijeme je to u kojem se zahuktava cionistički pokret u Europi, ali i brutalni pogromi u Istočnoj Europi. Neki od Židova bježe u udaljene prekomorske zemlje, a neki pristižu u Palestinu, koja je tad bila dio Osmanskog Carstva. Fania pristiže sa svojim ujakom, poremećenim bratom te neželjenim djetetom, koje je rezultat silovanja, i počinje život koji je daleko od udobnoga građanskog života na koji se naviknula. Čak i kad suše i težak život otjeraju većinu doseljenika, Fania ustraje u tome da pod svaku cijenu preživi. Osim što portretira žensku odvažnost i snagu, Lapid pomno opisuje religijsku predanost prvih doseljenika te razmirice novopridošlih cionista sa starim već postojećim židovskim zajednicama u gradovima te tako oslikava povijesnu kompleksnost države Izrael. Ovim romanom se Lapid, smatraju kritičari, kao jedna od prvih spisateljica suprotstavila cionističkom narativu, u isto vrijeme stvorivši snažan ženski lik. Njezina najprevođenija knjiga, „Lokalne novine“, opet u središtu ima nekonvencionalan ženski lik, neuglednu no oštroumnu novinarku Lizzy Badihi, koja uspije riješiti slučaj umorstva. Ovaj lik postat će središnja figura sljedećih detektivskih romana iz pera Shulamit Lapid te će označiti promjenu fokusa spisateljice s povijesne na kriminalističku fikciju. Godine 2013. objavljuje roman „Ljudska greška“ o umirovljenoj agentici Mossada koja se vraća na posao nakon ubojstva njezina prijatelja i bivšeg agenta te daje naslutiti da je i ona nekoć bila agentica Mossada. Njezin posljednji roman, „Leptir u kolibi“, bavi se uspješnom izraelskom novinarkom Elishom Friedrich, koja otkrije da je njezin rukopis ukraden i objavljen pod tuđim imenom. U ovom romanu junakinja se susreće s drugim fikcijskim junakinjama koje je Lapid izmislila, poput spomenute Lizzy Badihi. Bogatstvo izričaja, širina motivsko-tematskog fokusa te ustrajna borba za žensku vidljivost i ženska prava ono su što obilježava raznovrsnu i inteligentnu prozu ove spisateljice.

YAIR ASSULIN

OSJEĆAO SAM DA JE MOJA DUŠA PLATILA INHERENTNU CIJENU ZA SLUŽENJE U VOJSCI

Yair Assulin (1986.) izraelski je pisac mlađe generacije, čiji je debitantski roman „The Drive“, poznat i kao izraelski „Lovac u žitu“, ostavio traga najprije na domaćoj književnoj sceni, a onda i u inozemstvu. Priča je to o mladom izraelskom vojniku koji teško proživljava iskustvo vojske, pa ga otac vozi psihijatru. Assulin je u međuvremenu objavio još jedan roman, „The Things Themselves“, a svojim tjednim kolumnama za novine Haaretz redovito sudjeluje u kulturno-političkom životu Izraela.

BestBook: Roman „The Drive“ napisali ste prije 10 godina, kad je za vas iskustvo vojske još bilo svježe. Pišete: „Cijela jedinica bila je u toj bazi, koja je bila puna šatora i okružena divovskim betonskim zidovima, dugačkim crtama masivnih sivih blokova. Hodao sam uokolo tjedan dana s osjećajem da ću se ugušiti.“ Ova knjiga nije autobiografska, no kakvo je za vas osobno bilo iskustvo vojske?

Za mene osobno iskustvo vojske bilo je u redu. Osjećao sam da je moja duša platila inherentnu cijenu za služenje u vojsci, no čini se da sam to mogao potisnuti. Sjećam se jednog traumatičnog događaja, kad sam upoznao slomljenog vojnika, dragog čovjeka koji po definiciji nije bio napravljen od materijala za vojsku, i sjećam se da sam ga pitao „Zašto ne odeš?“, a on je rekao kako mu otac nikad neće dopustiti da napusti vojsku, a dvije godine kasnije, kad sam živio u Münchenu u Njemačkoj, slika tog čovjeka bila je jedan od okidača da napišem ovaj roman.

BestBook: U romanu govorite o tome da nije svatko za vojsku, da neke to iskustvo slomi. Kako na ovakve pojedince društvo reagira? Je li moguće reći: „Ne želim ići u vojsku iz tog i tog razloga“?

Mislim da društva generalno ne vole pojedince, vole pričati i čitati o njima, no kad upoznaju nekoga tko fundamentalno izaziva njihov narativ, ne znaju što učiniti. A naravno da postaje još radikalnije kad je u pitanju vojska, što je u Izraelu (barem je bilo) svetinja, sekularna religija, način na koji Izraelci izražavaju svoju predanost velikoj priči, tako da nije jednostavno to napustiti. I zato, iz perspektive književnosti, zanimljivo je istraživati pitanja slobode i moralnog prava da se borite za svoju dušu i za sebe – što je bitna tema romana.

BestBook: Ova knjiga uzrokovala je mnogo buke u Izraelu kad je objavljena. Je li to bio prvi put da se netko bavio tim pitanjem?

Postoje izraelski romani o vojsci, no mislim da je „The Drive“ bio prvi roman u kojem je netko pisao o inherentno emotivnoj cijeni koju sustav – po definiciji, ne zato što ti je netko učinio nešto – ostavlja na duši vojnika.

BestBook: Vaš drugi roman, „The Things Themselves“, bavi se temom Druge Intifade i posljedicama koje je na društvo ostavilo ubojstvo premijera Rabina Yitzhaka. Tako da oba vaša romana imaju snažan politički aspekt. Što je za vas obično okidač za pisanje i građenje narativa? Dolazi li vaša motivacija iz vas samih ili iz društva?

Uopće ne. Društvo je kontekst u kojem duše mojih likova postoje. Prema mojem shvaćanju, književnost je u cijelosti o emocijama, o načinu na koji ja kao pisac i moji likovi dešifriramo svijet i njegovu egzistenciju. Društvo je uvijek laboratorij posredstvom kojeg mogu istražiti dušu svojih likova i voditi ih kroz emocionalni proces razumijevanja nečega o njima samima. Zato moje pisanje uvijek počinje iz emocije koju snažno osjećam i koju želim i mogu vidjeti izvana.

BestBook: Pišete tjednu kolumnu za novine Haaretz o politici, kulturi, biznisu i drugim različitim pitanjima. Kao pisac, osjećate li da imate ulogu u tome da govorite o određenim pitanjima glede globalne i nacionalne politike?

Naravno. Vjerujem da je umjetnost dešifriranje duše društva i duše ljudske egzistencije fundamentalna za opstanak i rast pojedinaca i društva. Ovo je umjetnost koja zna kako istražiti najdublje emocije i kako im dati jezik i postojanje. A posebno u našim vremenima – koja definiram kao „KRAJ POLITIČKE ERE“. Politički poredak u kojem smo rođeni, a koji se pojavio krajem 19. stoljeća, pretvorio je državu u Boga, a politiku u najvažniji element. Sad je u umirućim danima. I upravo kao i u 16. ili 19. stoljeću – kultura je zbroj svih alata koje društvo koristi da bi sebi objasnilo sebe. Kultura je zbroj svih alata kojima društvo uzima svoja iskustva i osjećaje i rastavlja ih, proučava, postavlja pitanja o njima, pretvara ih u male priče koje na kraju stvaraju veliku priču. Ne postoji važna ideja u ljudskom diskursu koja nije proučavana i formulirana u kulturnim arenama.

BestBook: Kako razumjeti vrijeme u kojem živimo? Čitanjem, promatranjem, razmišljanjem, čitanjem vijesti između redova? Svijet je pun informacija, no kako pronaći one koje su zaista korisne?

Kao što sam rekao, živimo u revolucionarnim vremenima, vremenima „kako“ tehnološkog napretka, u vrijeme stvaranja novih dimenzija i definicija prostora, vremena i egzistencije. Ovo je stoljeće u kojem se granice gaze, praktički svaki dan. To je priča posljednja dva desetljeća. Ovo je stoljeće čiji je cijeli okvir upitan. U kojem se ne vodi rasprava o stvarnom svijetu, o događajima, o karti – nego kako čitati kartu, koji jezik koristiti, kojim pravilima se pokoravati, kako tumačiti stvarnost, kako je razumjeti. Ako je projekt čovječanstva prošlo stoljeće bio pronaći odgovore, unaprijediti status quo, veliki pothvat našeg vremena je pronaći pitanja, nove direkcije, svježe perspektive, tako da možemo pronaći smisao u našoj okolini, zbog poplave informacija.

BestBook: Koja su vaša razmišljanja o suvremenoj izraelskoj književnosti? Kakve teme i žanrovi prevladavaju?

Kao i sve danas, izraelska književnost dijeli se na velika i vrlo važna djela, koja uspijevaju uhvatiti duh našeg vremena i sudjeluju u dešifriranju (što je, kao što možete vidjeti, važna riječ za mene) nove ere, te na druga, koja silom pokušavaju ostati – i tamo zadržati književnost – u starom svijetu bez razumijevanja velike dužnosti i prava na sudjelovanje u oblikovanju nove paradigme.

YIRMI PINKUS

INZISTIRAO NA KOMENTIRANJU OPERE, KAO I SOCIJALNIM ZBIVANJIMA U FOAJEU

Pisac, ilustrator i sveučilišni profesor vizualnih komunikacija Yirmi Pinkus (1966.) za svoju priču o kabaretskoj družini u predratnoj Istočnoj Europi dobio je nagradu Sapir. Nekoliko godina kasnije objavio je još jednu uspješnicu koja će biti prevedena na engleski i koja se bavi Izraelom ‘80-ih – „Petty Business“. U svojoj uspješnoj karijeri objavio je mnoge stripove, osnovao stripovsku družinu Actus Tragicus, koja je u kratko vrijeme stekla veliki ugled u zemlji i inozemstvu, te se posvetio pripovijedanju i predavačkom radu. Sredinom ‘90-ih preselio se u Berlin i surađivao s dnevnim listom Frankfurter Allgemeine Zeitung, a sredinom 2000-ih za svoj rad nagrađen je i od strane njemačkog ministarstva obrazovanja.

BestBook: Ilustrator ste, pisac, a jednom prilikom bili ste i operni kritičar. Uspješni ste u crtanju i pisanju, no kako to da u vašoj biografiji piše da ste tek jedanput bili operni kritičar?

Od 1996. do 2006. godine radio sam kao operni kritičar za The City, tjedne novine o gradskom životu Tel Aviva. To je bio moj veliki eksperiment u pisanju jer sam inzistirao na komentiranju opere, kao i socijalnim zbivanjima u foajeu.

BestBook: Osvojili ste nagradu Sapir za debitantski roman, za svoju knjigu „Professor Fabrikant’s Historical Cabaret“. Francusko izdanje ove knjige kasnije je bilo u užem izboru za Prix Ulysse. Ovo je zapravo priča o sramežljivome mladiću koji naslijedi kabaret od pokojnog ujaka te mora pronaći način da održi taj kabaret na životu. Priča je smještena u Istočnu Europu 1937. godine te prikazuje bogatstvo kulturnog života i predratne zabave. Koja je bila ideja iza ove priče i njezinih likova? Zašto kabaret, zašto predratna Europa?

Kao novinar kulturne sekcije časopisa, mogao sam birati svoje teme osim opere, pa sam tako počeo pisati o jidiš sceni u Jeruzalemu. Jidiš je bio, kao što znate, svakodnevni jezik istočnoeuropskih Židova oko 1000 godina; čak se i prijevod Shakespearea može pronaći na jidišu. Danas se uglavnom koristi među ultraortodoksnim Židovima u Izraelu i SAD-u. Objavio sam seriju intervjua s nekim od posljednjih velikih kazališnih umjetnika na jidišu, kao i manje poznatih kabaretista koji su nastupali u manjim kazališnim dvoranama. Fascinirao me taj kulturni fenomen – smiješne, tragične, apsurdne i heroične scene, koje se baziraju na ostarjelim glumcima pred sve rjeđom, ostarjelom publikom. Ovi umjetnici sačuvali su jedinstven aspekt židovske kulture i židovskog jezika koje su tijekom 2. svjetskog rata uništili nacisti, a kasnije i Staljin. Odlučio sam istražiti povijest modernog sekularnog židovskog teatra (1881.-1939 .), što je ispala vrlo živopisna povijest, puna intriga i strasti, sačinjena od velikih diva i avangardnih umjetnika. Moja namjera je bila napisati strip o ovoj sceni, no postalo je toliko komplicirano crtati da sam se okrenuo tradicionalnom romanu s nekoliko ilustracija. Moja vlastita obitelj, usput govoreći, vuče korijene iz Varšave i Beča, iako je oboje mojih roditelja rođeno u Tel Avivu.

BestBook: Vaš drugi roman, „Petty Business“, bio je u užem izboru za nagradu Sapir 2013. godine te je pretvoren u kazališnu predstavu. Ovo je priča o dvije sestre te je duhovit i satiričan prikaz obiteljskih odnosa i trgovačkog sektora u kasnim ‘80-im. Vaša obitelj posjedovala je prodavaonicu, gdje ste i vi ponekad radili. Je li ovaj roman hommage vašoj obitelji, djetinjstvu i ‘80-ima?

„Petty Business“, koji opisuje jednu dramatičnu godinu (1989.) u životu sitnoburžoazijske obitelji u Tel Avivu, temelji se na mojoj obiteljskoj povijesti i biografiji mene kao tinejdžera i studenta. Velik dio romana bavi se lokalnom scenom popularne modne industrije. Protagonisti se pokušavaju obogatiti pridruživanjem toj industriji, kako bi ostvarili svoju fantaziju – obiteljski odmor u austrijskom Tirolu. Takvo putovanje mnogi Izraelci su ‘80-ih smatrali luksuzom. Moja majka je tad radila kao producent modnih revija – organizirala je modne revije lokalnih dizajnera i malih pret-a-porter proizvođača, svakako ne velikih imena modne scene (zato i naslov „Petty Business“). Ja sam joj pomagao u organizaciji tih revija, odjeven u klauna, te sam publici prodavao bingo karte. Ponekad sam imao komičnu točku na pisti, među lijepim modelima. Nastupali smo u noćnim klubovima i vodenim parkovima. Nakon revije prodavali smo odjeću koju su nosili modeli i bili smo prilično uspješni u tome. Taj oblik zabave danas, naravno, više ne postoji.

BestBook: Vaša oba romana usredotočena su na određeno vrijeme u povijesti te društvenu i kulturnu atmosferu tih godina (30-e i 80-e). Doima se kao da volite pisati o prošlosti. Je li to tako i zašto?

Ne pišem isključivo o prošlosti, ovisi o priči koju želim ispričati. Pisanje o prošlosti daje mi određenu perspektivu koja ne postoji kad pišem o sadašnjosti. Većina dobrih narativa u cijelosti ovisi o točnom vremenu i prostoru njihova događanja. Kad se u mojoj glavi stvori novi zaplet, uvijek je povezan s konkretnim geografskim i vremenskim okvirom. Moj novi roman, „Way Too Lazy to Die“, bavi se boemskim umjetničkim miljeom suvremenog Tel Aviva.

BestBook: Rođeni ste i odrasli u Tel Avivu. Vaša obitelj imala je tamo trgovinu namirnicama, koja se zatvorila prije desetak godina. Je li se grad puno promijenio od vašeg djetinjstva, i na koji način?

Suvremeni Tel Aviv vrlo je drukčiji od onog u kojem sam odrastao. Danas je to bogata metropola, centar umjetnosti, zabave i financija, i izgleda puno bolje zahvaljujući velikim renovacijama. Tel Aviv nije toliko intiman i udoban kao što je nekad bio, prenaseljen je, puno mlađi, turistička destinacija sa svim vrlinama i manama. Kad sam bio dijete, turisti ovdje nisu ostajali preko noći, osim ako nisu imali rođake koje su željeli vidjeti – grad nije bio ništa više nego stanica na putu do glavnih atrakcija, Jeruzalema i Mrtvog mora. No zanimljivo je da se njegova glavna značajka kao kulturnog, sekularnog i liberalnog centra Izraela, kao kontrapunkt religioznom i političkom centru Jeruzalema, nije promijenila u posljednjih 100 godina.

BestBook: Osim što ste pisac i ilustrator, također predajete crtanje na fakultetu umjetnosti i dizajna Shenkar, gdje podučavate vizualno pripovijedanje. Koja je razlika između pripovijedanja i vizualnog pripovijedanja? Kako netko može napisati dobar strip?

Za mene, vizualno pripovijedanje nije toliko različito od tekstualnog pripovijedanja. Pripovijedanje je uvijek o toku informacija – koristite različite alate, no isti je princip. Naravno, vizualno pripovijedanje ima nekih jasnih prednosti. Kad napišete riječ „kuća“, morate upotrijebiti više riječi da odredite točno značenje. Crtež iste kuće sadržavat će bogatije informacije i zato biti učinkovitiji. S druge strane, opis određenog djelovanja, koje bi moglo biti zapisano u kratkoj rečenici, može zahtijevati dvije stranice stripa za objašnjenje. Imam jedan princip koji mi puno pomaže u kreativnom radu: kad pišem, razmišljam kao ilustrator. Kad ilustriram, razmišljam kao pisac.

BestBook: Posjetili ste Hrvatsku i imate drage uspomene iz zemlje. Koja je za vas bila najdojmljivija stvar u Hrvatskoj?

Posjetio sam Hrvatsku jednom, prije oko 13 godina. Svidjela mi se zemlja – njezini ljudi i krajolik – i kao netko tko živi na istočnim obalama Mediterana, bio sam znatiželjan o hrvatskoj interpretaciji mediteranskog života. Split je bio posebno uzbudljiv, kao mjesto na kojem je rimsko naslijeđe i dalje dio modernog urbanog života, na vrlo prirodan način, za razliku od Rima ili Jeruzalema, gdje je prisutnost antičke povijesti često previše praznična. Jedna slika i dalje je u mojoj glavi: Vozimo se iz Splita u Omiš, diveći se harmoniji prirode i sela. Odjednom, u jednom od zavoja ugledamo veliku napuštenu tvornicu, vjerojatno iz vremena komunizma, hrđav, truneći spomenik, u nevjerojatno lijepoj kulisi idealnog mediteranskog zaljeva. Na čudan način, ova stara ruševina u mojim očima imala je melankoličnu ljepotu svoje vrste.

YISHAI SARID

OBIČNO MOJE PROTAGONISTE POKREĆU IDEALI I IDEOLOGIJA, NO U NJIMA SU ZAGLAVLJENI

I ako je pisac, Yishai Sarid (1965.) profesionalni život posvetio je pravu, a s godinama se rodila ljubav prema književnosti. U književnosti je podjednako uspješan kao u odvjetničkom poslu te su tako njegove knjige osvojile mnoge nagrade i prevedene su na desetak jezika. Njegov drugi roman, “Limassol”, našao se, među ostalim, u užem izboru prestižne nagrade IMPAC, a roman “The Third” osvojio je nagradu Bernstein Prize. “The Memory Monster”, knjiga koja se bavi nasljeđem Holokausta te njegovim utjecajem na individualnu i kolektivnu memoriju, našla se na popisu New York Timesa kao jedna od 100 najznačajnijih knjiga objavljenih 2020. godine. Priča je to o mladom učitelju koji učenike provodi kroz nacističke logore smrti u Poljskoj, no vrlo brzo posao ga posve preuzme, poput čudovišta. Saridov posljednji roman, “Victorious”, priča je koja se također bavi teškom temom: učenjem ubijanja. Sarid se možda i više od drugih pisaca bavi kolektivnim traumama i strahovima te pojedincima koji su zaglavljeni u teškim situacijama iz kojih ne vide izlaza.

BestBook: Služili ste kao obavještajni dužnosnik u vojsci, studirali pravo, potom magistrirali na Harvardu i sad radite kao odvjetnik. Autor ste šest knjiga. Kako je to biti pisac i odvjetnik? Ove dvije profesije nemaju previše toga zajedničkog. Kako balansirate između jedne i druge?

Posljednjih godina književnost uzima sve više moga vremena, no i dalje radim kao odvjetnik. Kad ste odvjetnik i romanopisac, morate svoju publiku uvjeriti u svoju priču. To što sam odvjetnik naučilo me dobrim lekcijama kako ispričati priču. Također mi je pokazalo kako ista priča izgleda iz dvije različite perspektive. U isto vrijeme, istina je da je takav život pomalo shizofren. Slika odvjetnika je drukčija nego slika pisca, tako da na svoje lice stavljam različite maske. Na neki način živim dvostruki život.

BestBook: “The Memory Monster” vaš je najpoznatiji roman, koji se 2020. godine našao na listi 100 najboljih knjiga New York Timesa. Tema je, rekli ste, bila težak teret na vašim ramenima od vašeg djetinjstva. Je li ovaj roman bio nešto što ste morali napisati kako biste se pomirili s time što se dogodilo vašim precima u Holokaustu? Je li to bilo više od knjige za vas?

Pisanje ove knjige za mene je bilo vrlo emotivno. Mnogi iz obitelji mojih djeda i bake ubijeni su u Holokaustu. Nikad se ne možete pomiriti s takvim sjećanjem. Za naše ljude to je trauma koja nikad nije zacijelila. Snažno utječe na naš život sve do danas – i individualno i kolektivno, kao na naciju. Pisanje o tome bilo je esencijalno za mene, kako bih mogao izraziti svoje osjećaje i misli.

BestBook: Kako je za vas osobno bilo baviti se pitanjem Holokausta, posebice kad razmislite koliko se pisaca bavilo tom temom, danas i u prošlosti? U ovom kontekstu, čini li vam se da se ta tema ponekad eksploatira, ili da je neki pisci uzimaju suviše olako?

Dugo sam tražio pravu perspektivu da se pozabavim ovom temom. Morao sam pronaći pravi glas u sebi prije nego što bih počeo s pisanjem. Nisam želio izmisliti priču o Holokaustu, jer ne volim te fikcijske knjige i filmove o Holokaustu, koje često izvrću povijesne činjenice i okreću se kiču. Naposljetku sam odlučio napisati priču koja se događa danas, o mladom povjesničaru koji vodi izraelske grupe u logore smrti. Želio sam da priča bude relevantna u kontekstu dilema s kojima se ovih dana suočavamo po pitanju sjećanja o Holokaustu, i da postavlja teška pitanja.

BestBook: Kad ste istraživali za svoj roman, putovali ste u Europu i posjetili logore smrti. Prije rata, vaša cijela obitelj živjela je u Poljskoj, a vaše obiteljsko prezime bilo je Schneider, no kasnije je vaš djed odlučio promijeniti ga. Možete li ispričati nešto više o vašim obiteljskim korijenima i o simbolici koja se krije iza vašeg trenutnog obiteljskog prezimena?

Mnogi iz obitelji mojih djeda i bake ubijeni su u Holokaustu. Te židovske obitelji živjele su stoljećima u Poljskoj i Ukrajini. Moji djed i baka došli su u Palestinu kao mladi ljudi prije rata, tražeći novi život i budućnost, no veći dio njihove obitelji ostao je u Europi, gdje su ih pobili Nijemci i njihovi saveznici. Moje obiteljsko ime – Sarid – na hebrejskom znači “preostali”. Moj djed odlučio se za ovo prezime odmah nakon rata, promijenivši originalno prezime – Schneider – jer je bio jedini preostali iz svoje obitelji. Nikad nisam upoznao te ljude, no često mislim o njima, o životima koje su imali i užasnim načinima na koje su ubijeni. Dok sam posjećivao logore smrti u Poljskoj, te misli je bilo gotovo preteško podnijeti.

BestBook: Vaš posljednji roman, “Victorious”, bavi se teškom temom: ubojstvom u ratu. Ustvari, glavni lik vašeg romana, psihologinja, priprema vojnike na čin ubojstva u ratu. To jest, sve dok ne dođe vrijeme da i njezin sin krene u rat. Razmišlja li izraelsko društvo o ratu? U jednom intervjuu ste rekli da vojska novači 18-godišnjake, mladiće sa svakodnevnim interesima, i uči ih kako da ubijaju. Kakav učinak to ima na mladu osobu? A kasnije i na društvo u cijelosti.

Nažalost, Izrael se i dalje mora boriti za svoju egzistenciju. Vojna dužnost i dalje je obavezna i za muškarce i za žene, i oni provode barem dvije (žene) i tri (muškarci) godine u vojsci. Tako da izraelsko društvo ima kompleksan odnos s pitanjem sile i nasilja. Na to, naravno, utječe sjećanje na Holokaust, u kojem smo bili potpuno bespomoćni i nismo se mogli braniti. “Victorius” se bavi težinom obučavanja mladih ljudi koji su odrasli s pametnim telefonima i u obiteljima koje su ih razmazile, da bi postali borbeni vojnici koji su sposobni ubiti drugo ljudsko biće licem u lice. To je užasna stvarnost, no svejedno živimo s njom.

BestBook: Doima se da se obje ove knjige bave psihom izraelskog društva, kolektivnim sjećanjem i kolektivnim strahovima. Što vas obično potiče na pisanje? Je li to neki događaj iz društva? Ili vaša potreba dolazi iz vas samih?

Godinama promišljam o različitim idejama o kojima bih pisao. Samo ih nekoliko završi u finalnom odabiru, a onda sjednem i počnem pisati. Iako se teme uglavnom odnose na izraelsko društvo, politiku i religiju, moraju me dodirnuti duboko i osobno da bih pisao o njima. Obično moje protagoniste pokreću ideali i ideologija, no u njima su zaglavljeni. Provodim mnogo vremena u istraživanju jer u potpunosti moram razumjeti okoliš u kojemu moji protagonisti djeluju. A onda odbacim istraživačke materijale i dopustim da me vode emocije i mašta.