Za vrijeme Jugoslavije prepričavala se anegdota po kojoj je Titova oporuka navodno započinjala riječima: "Ako ikada umrem…". Bila je to aluzija na dugovječnost jugoslavenskog (doživotnog) predsjednika i činjenicu da je upravo on nekoliko desetljeća obnašao sve najvažnije funkcije u državi. Međutim, u toj se šali skrivala i svojevrsna bojazan koje su, kako je vrijeme odmicalo, svi polako postajali sve svjesniji. A ta bojazan svodila se na pitanje: tko, odnosno što nakon Tita? Još za Titova života odlučeno je da ga na funkciji predsjednika Jugoslavije neće ili, bolje rečeno, ne može nitko zamijeniti. Najprije zbog činjenice da se nitko nije profilirao kao potencijalni nasljednik. Nije da kandidata nije bilo. Recimo, još za vrijeme Drugog svjetskog rata svijetlu budućnost predviđalo se mladom Ivi Loli Ribaru, ali on je već 1943. poginuo. Nakon rata, posebno krajem 1960-ih, spekuliralo se i s imenom hrvatskog političara Mike Tripala. On pak neće preživjeti "masovni pokret" s početka 1970-ih pa će kao četrdesetogodišnjak biti primoran otići u prijevremenu političku mirovinu. Posljednji kojega se spominjalo kao Titova nasljednika bio je slovenski političar Stane Dolanc, ali njega će glave doći prevelika ambicioznost i sklonost autoritarizmu, kao i spletkarenju. Naravno, treba spomenuti i Titove ratne i poslijeratne najbliže suradnike. To su prije svih Crnogorac Milovan Đilas, Srbin Aleksandar Ranković i Slovenac Edvard Kardelj. Prvoj dvojici karijere su, zbog neslaganja s Titovim kursom, prekinute sredinom 1950-ih, odnosno 1960-ih, dok je treći preminuo još za Titova života.

Drugi razlog zašto se odustalo od traženja Titova nasljednika bile su sve izraženije međurepubličke i međunacionalne trzavice koje su vremenom prerastale u otvorene svađe, pa i neprijateljstva. Drugim riječima, konsenzus kojim bi "nadnacionalnog" Josipa Broza Tita, najvećeg sina "svih naroda i narodnosti" kao vrhovnog autoriteta i arbitra zamijenio predstavnik jedne republike ili nacije bilo je sve teže zamisliti. Zbog svega navedenog, a uzevši u obzir biologiju koja nije išla na ruku jugoslavenskom predsjedniku, tražilo se kompromisno rješenje. I pronađeno je u mehanizmu državnog predsjedništva. To kolektivno tijelo sastavljeno od po jednog predstavnika svake jugoslavenske republike i pokrajine te šefa Partije trebalo je nakon Titove smrti preuzeti vlast u zemlji. Predsjedništvo je imalo predsjednika koji se birao na godinu dana i to po kružnom principu, tj. svake godine na tu bi se funkciju birao predstavnik druge republike i pokrajine. S obzirom na to da je Tito izabran za doživotnog predsjednika, do njegove smrti birali su se tek potpredsjednici predsjedništva. I kao iz anegdote s početka teksta, godinama kao da se izbjegavalo ozbiljnije raspravljati o situaciji jednom kada…

I dok se historiografija uglavnom bavila Jugoslavijom za vrijeme ili nakon Tita, Boris Mosković, istraživač u Masarykovom institutu i Arhivu Akademije znanosti Češke Republike te asistent na Filozofskom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu, odlučio je za predmet svog istraživanja uzeti upravo period neposredno pred Titovu smrt i neposredno nakon nje. Odnosno, "pripreme" za upravljanje državom u novim okolnostima i s novim vodstvom. Tako je nastala knjiga "Umro je drug Tito" s podnaslovom "Jugoslavija između jednog vođe i kolektivnog rukovodstva (1977.-1982.)".

Bilo je to, čak i nevezano uz sudbinu ostarjelog predsjednika, zbog unutrašnjopolitičkih i vanjskopolitičkih okolnosti vrlo turbulentno razdoblje za Jugoslaviju i Jugoslavene. Ekonomska kriza neumoljivo je narušavala životni standard građana, a konkurencija među republičkim rukovodstvima izazivala je sve veće probleme u funkcioniranju zajedničke države. Na nestabilnost su utjecale i geopolitičke okolnosti, poput svjetske naftne krize, intervencije SSSR-a na Afganistan ili društveno-političke krize u Poljskoj. A onda se dogodilo i ono što su svi "očekivali" i čega su se svi pribojavali. Ljubljanska bolnica u koju je Tito dovezen u siječnju 1980. biti će ujedno i posljednja adresa na kojoj je živio. Četiri mjeseca nakon što mu je otvoren bolnički karton, Jugoslavija je ostala bez predsjednika. Iako u visokoj životnoj dobi, Tito je sve do odlaska u bolnicu aktivno obnašao najviše političke dužnosti. U svojoj knjizi Mosković, analizirajući obimnu arhivsku građu, rekonstruira taj tranzicijski period koji je ograničio na nekoliko godina, od 1977. do 1982.

Istoga dana kada je Tito preminuo, 4. svibnja 1980., sastalo se državno predsjedništvo koje je nakon šest godina de iure postojanja de facto počelo i djelovati. Prvi predsjednik predsjedništva bio je Makedonac Lazar Koliševski, ali s obzirom na to da se rotacija vršila svake godine 15. svibnja, njegov mandat trajao je tek desetak dana. Prvi koji je u cijelosti odradio jednogodišnji predsjednički mandat bio je predstavnik Bosne i Hercegovine Cvijetin Mijatović. Kako Mosković ispravno zaključuje, "nitko od predstavnika kolektivnog rukovodstva nije bio nov u javnom prostoru". Naprotiv, bili su to sve predstavnici "stare garde", čime se domaćoj i svjetskoj javnosti slala poruka o kontinuitetu one politike koju je desetljećima provodio i sam Tito. Međutim, koliko god neki održavanje kontinuiteta smatrali faktorom stabilnosti, sastav predsjedništva bio je ujedno i pokazatelj nespremnosti na promjene koje su bile nužne.

Tek što je preuzelo vlast, novo državno rukovodstvo suočilo se s političko-sigurnosnom krizom koja će se pokazati sudbonosnom za budućnost Jugoslavije. Riječ je o događajima na Kosovu, tj. demonstracijama albanskog stanovništva i odgovorom režima u vidu uvođenja izvanrednog stanja i represije koja je uključivala i angažman jedinica JNA. Situacija u najsiromašnijoj jugoslavenskoj pokrajini ubrzo se smirila, ali Kosovo će ostati ključno žarište nezadovoljstva i glavni katalizator procesa koji će rezultirati raspadom države. Taj završni period postojanja SFRJ kronološki izlazi iz okvira ove knjige, ali autor daje naslutiti epilog, kao i ključne igrače koji će utjecati na karakter epiloga.

Nakon raspada Jugoslavije bavljenje bilo kojim aspektom funkcioniranja te države postalo je gotovo subverzivan pothvat, posebno ako rezultat nije unaprijed predviđao oštru kritiku svega u čemu su komunisti sudjelovali, uključujući antifašistički pokret otpora tijekom Drugog svjetskog rata, modernizaciju, urbanizaciju i industrijalizaciju zemlje, ekonomsku i društvenu emancipaciju njezinog stanovništva, međunarodni položaj itd. A upravo knjige poput ove, koju je napisao "češki đak" Boris Mosković, ukazuju na to da je jugoslavenska prošlost bila daleko kompleksnija od crno-bijelog pristupa koji na postjugoslavenskom prostoru dominira posljednjih trideset i pet godina, kao i što ukazuje na to da postoje brojne teme kojima se znanstveno nitko ili gotovo nitko nije bavio, a čija istraženost može pomoći u razumijevanju šire slike. Na ovako sveobuhvatan i analitičan način nitko se nije bavio temom predsjedništva kao kolektivnog rukovodstva za vrijeme Titova života, a posebno nakon njegove smrti. I koliko god netko dan kada je umro drug Tito smatrao početkom kraja Jugoslavije, upravo ova knjiga potiče čitatelja na razmišljanje o tome je li taj kraj morao izgledati baš onako kako je izgledao.