Islandski pjesnik i romanopisac Eirikur Orn Norddahl (1978.), autor šest knjiga poezije, pet romana, dviju zbirki eseja, pa čak i jedne kuharice, trenutačno je jedna od najsjajnijih zvijezda na islandskom književnom nebu.

U književnost se otisnuo kao eksperimentalni pjesnik, no proslavio se s nagrađivanim romanom "Zlo" (2012.), satiričnom kritikom rasizma i desničarskog populizma u kojoj moderni ljubavni trokut između Židovke opsjednute nasljeđem holokausta, njezina muslimanskog dečka i ljubavnika neonacista u suvremenom Reykjaviku koristi kao odskočnu dasku za uranjanje u povijest Islanda i Europe, čije mračne tajne poput raka izjedaju sadašnjost, odnoseći nove žrtve starih bolesti europskih društava - nacionalizma, fašizma, netolerancije, zatvorenosti, mržnje...

Sin ribara i učiteljice, odrastao u malom ribarskome mjestu na sjeveru te otočke zemlje, Norddahl je doista osebujna ličnost - prvi mu je posao bio u tvornici škampa s 12 godina, a u međuvremenu je radio kao noćni čuvar, kuhar u dječjem vrtiću, učitelj razredne nastave, jedini bijelac među čistačima na finskom cruiseru, školski podvornik, čuvar u staračkom domu, prevoditelj i novinar.

Njegova četvrta knjiga "Zlo" mješavina je ispovijesti, pripovijesti i bloga uobličena u drsko duhovit literarni feljton o opasnoj povijesnoj petlji neprestanog ponavljanja zločina prošlosti. S autorom započinjemo od, naravno, književnosti.

Island je vrlo 'književna' nacija - Islanđani pišu više knjiga po glavi stanovnika od bilo kojeg drugog naroda, a otprilike svaki deseti ima objavljenu knjigu. Čini se da je spisateljski posao na Islandu - posao kao svaki drugi. Znači li to da je temeljna uloga književnosti - kao instrumenta društvenog osvještavanja, zrcala društva, alarma koji naciju čuva od 'zastranjivanja' - dovedena u pitanje? Što književnost predstavlja vama?

Dosta toga je, naravno, pretjerivanje. Jedna od prednosti toga da ste mala zemlja je to što možete plasirati svakakve izmišljotine, a nitko ne može znati što je prava istina. A onda toliko pretjerujemo da na kraju i sami zaboravimo na tu istinu. Kad je riječ o književnosti, Island uglavnom muče isti problemi koji muče druge zapadne nacije, na primjer, razina pismenosti tinejdžera je užasna, posebno među dječacima. Također, podaci o broju objavljenih knjiga uključuju sve vrste izdanja, dakle i priručnike, samizdate te slično. Čini mi se da sam negdje pročitao i to da se tvrdnja da je svaki deseti Islanđanin nešto objavio zapravo odnosi na bilo što u tiskanom obliku, uključujući novine. Ali ima u tome i zrnce istine. Mala kultura mora održavati određeni broj pisaca želi li nastaviti imati živu književnost na vlastitom jeziku. To nije stvar postotaka - mala kultura mora proizvoditi svake godine određeni broj tiskanih knjiga, različitih žanrova i raznolikih glasova. Drugačije ne bi mogla preživjeti. U manjoj kulturi ta brojka postaje veći postotak nego u velikoj. Važno je napomenuti da na Islandu gotovo nitko ne bi mogao preživjeti samo od pisanja - zato postoji državni fond koji autorima omogućuje da nekako sastave kraj s krajem.

Višestoljetna islandska tradicija bilježenja i pričanja priča dio je procesa samoodređenja Islanda kao nacije. Utječe li današnji globalizirani, internetom pogonjeni svijet na patriotski kanon? Postoji li mainstream, što sadrži i kako se vi u njega uklapate? Je li, po vama, internet utjecao na književnost na pozitivan ili negativan način?

Internet je užasan. I divan. Ali prije svega, internet je samo to što jest, poput motora s unutarnjim sagorijevanjem - i, baš kao motor s unutarnjim sagorijevanjem, mogao bi nam doći glave. Ali barem je zabavno dok traje. Ali među piscima na Islandu dugo je postojala tradicija prepričavanja saga, ako ste na to mislili pod 'patriotski kanon'. Ne znam jesu li internet ili globalizacija na to osobito utjecali, isključim li iz te kalkulacije sve prilike koje su kulturni konformisti iskoristili kako bi okretali očima na Marvelove filmove te sve njihove Thorove i Lokije. Mislim da Island ima prilično širok mainstream, i to zahvaljujući činjenici da je scena naprosto premala da bi poticala razvoj bilo kakvih ozbiljnijih supkultura. Najpopularniji hobi među piscima je - kao, pretpostavljam, i u mnogim drugim zemljama - pokušaj pronalaska nekakve definicije 'duše nacije' - traženje odgovora na pitanje što uopće znači biti Islanđaninom. Pretpostavljam da bi se isto moglo reći i za mene, ali uz jednu razliku: ja više volim pisati o tome kako mi vidimo sebe, o toj specifičnoj opsjednutošću sobom i neprekidnom petljom introspekcije, nego se introspekcijom baviti u najosnovnijem smislu te riječi. Razlika je suptilna, i možda ne manje narcisoidna, u tom promatranju sebe kako gledate sebe u ogledalu, umjesto da samo gledate sebe u ogledalu. Na Islandu je 'Zlo' percipirano kao knjiga o Europi, s europskim obuhvatom, i kao takva je smatrana iznimkom. U Europi je, naravno, u većoj mjeri doživljavaju kao knjigu o Islandu. Za mene, to je knjiga o sličnostima - o tome koliko je Island puno više dio kontinenta nego što to uopće može i sanjati.

U toj knjizi miješate različite narativne tehnike, uz priličan upliv neformalnog tipa diskursa uobičajenog za internetski način komuniciranja s čitateljima/sugovornicima. U književnost ste ušli kao eksperimentalni pjesnik. Između ostalog, utemeljili ste kolektiv avangardne poezije. U post-post-post modernističkom društvu što se danas uopće može smatrati avangardnim? Što je umjetnost - književnost - za svijet današnjice?

Ha, ha. Pitam se koliko ćemo postova zaključiti s modernizmom, prije nego što mu stvarno dođe kraj. Avangarda je postala tradicija s vlastitom kontinuiranom više nego stoljetnom poviješću te sa svakakvim vrstama protoavangardnih umjetnika koji su djelovali u stoljećima prije pojave dadaista i futurista. Kao takva, avangarda nosi vlastito povijesno breme. Mislim da će ona to naprosto morati prihvatiti - ili, bolje, da će to društvo koje je okružuje morati prihvatiti, jer se meni ne čini da su oni koji se bave avangardnim tradicijama osobito zabrinuti. Jedan od problema s kojima se avangarda svakako suočava je društveno raslojavanje. Avangardna umjetnost - barem ako je definiramo kao transgresiju - pronašla je dom u galerijama i tiskovinama te onim zakutcima interneta kamo već odlaze entuzijasti transgresije u potrazi za 'šutom'. Time se, naravno, dokida bilo kakva transgresija, bilo kakav prijestup. Ali kad iz bilo kojeg razloga iskorači iz te galerije - kad istupi iz prostora koji joj je određen - i pojavi se negdje gdje je ljudi ne očekuju, odjednom postaje šokantnom. Prije nekoliko godina u Reykjaviku je gotovo izbio skandal oko izložbe koja je, među ostalim, prikazivala neka djela seksualnog sadržaja. Nije tu bilo ništa 'stvarno' šokantno, ali djela su bila izložena u kantini za zaposlene u gradskoj upravi, koji su se pobunili i sporni su izlošci uklonjeni. Ljudi nisu željeli gledati takve sadržaje dok jedu. Izložba je potom ponovno postavljena u kazalištu na suprotnoj strani ulice, gdje je izgledala potpuno nedužno.

Mala zemlja s jedva nešto više od 300 tisuća stanovnika, Island je najslabije naseljena europska država. 'Zlo' je na neki način politički roman, odgovor na jačanje antiimigrantskog raspoloženja u vašoj domovini. Znači li to da Islanđani nisu osobito veseli kad im dolaze novi imigranti iako očito imaju puno prostora za njih? Što vas je nagnalo na taj književni 'eksperiment u propitivanju polarizacije' u čijem je središtu ljubavna avantura Židovke i neonacista?

To je moj odgovor na antiimigrantsko raspoloženje diljem svijeta. Ili u svakom slučaju, neka vrsta promišljanja tog raspoloženja. Island nije gori od drugih zemalja, ali nije ni išta bolji - i ni blizu toliko dobar koliko misli da jest. Uvijek postoji određeni postotak stanovništva koji se, pa možemo reći, 'plaši' stranaca, plaši nepoznatog, čudovišta pod krevetom, da ne kažemo samo da su jednostavno rasisti. Taj postotak sigurno i kontinuirano raste posljednjih otprilike dvadesetak godina, i to u većini, ako ne i u svim zapadnim zemljama, pa i u onima tradicionalno smatranim 'liberalnima' i 'otvorenima'. To me fascinira još otkad sam bio tinejdžer, mada sam na priču iz knjige nabasao manje-više slučajno, sudjelujući na književnom festivalu u Jurbarkasu u Litvi. Jednostavno sam počeo potezati tu neku nit, ne znajući što bi mi moglo pasti na glavu i, na kraju, nakon četiri godine mahnitoga pisanja, uspio sam razmrsiti veći dio 20. stoljeća i komadić 21. stoljeća.

U 'Zlu' holokaust zauzima važno mjesto, međutim, čini se da ste hrabro skinuli rukavice političke korektnosti u diskursu kojim se obraćamo kad govorimo o njemu, kao i o drugim problemima današnjice. Ta vam je knjiga donijela slavu. Kako ona rezonira 'na ulici', među 'običnim' ljudima? Jesu li Island i Europa spremni na otvoreni razgovor o užasima prošlosti?

Poznajem samo izvanredne ljude koji svi obožavaju moju knjigu! Šalim se. Živim u malom ribarskome mjestu gdje većina ljudi koje znam dolazi iz radničke klase, ako je to ono što podrazumijevate pod 'običnim ljudima'. Ono po čemu se razlikuju od izvanredno obrazovanih klasa je to što vam neće govoriti nikakva sranja o tome što misle. Redovito mi se događa da mi u baru prilaze pijani mornari, nastavnici, medicinske sestre, stolari i razni majstori, koji mi silno žele reći što misle o toj ili drugim mojim knjigama, ili o meni kao osobi, ličnosti, klaunu... Neko su me vrijeme znali prilično često i nazivati, ali onda sam prestao dizati slušalicu. Ali ti obični ljudi nemaju jedno uniformno mišljenje o 'Zlu' - većina ljudi koji mi prilaze kažu da im se sviđa, da je knjiga izuzetna, važna i slično. Potom, tu su i oni koji smatraju da je sve to skupa gomila sranja. Svi su oni, naravno, u pravu - ta je knjiga jedna izuzetna važna hrpa govana, užasno zamorno štivo prohujalo u oluji majstorske književnosti. Suosjećam sa svim tim mišljenjima. Ali svi oni isključivo primjećuju detalje - knjiga je puna detalja koji se tiču raznih ljudi, tako da svi mogu pronaći vlastiti detalj na koji se mogu kritički obrušiti. Neki francuski čitatelji s buržoaske desnice jako su mi zamjerili kako sam pisao o Sarkozyju, Danci su pak bili strašno bijesni zbog načina na koji sam opisao Piju Kjærsgaard i tako dalje. Neke kritike u tim zemljama doslovno su se bavile samo jednim izoliranim pasusom u knjizi, potpuno ignorirajući preostalih 599 stranica.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U njoj se u osnovi pokušavate uhvatiti u koštac s razmjerima zla u svijetu. Ali vaša priča ne počinje doista u Reykjaviku 2010. godine, njezin je začetak masakr koji s dogodio u malom litavskome mjestu 1941. Zašto ste se odlučili fokusirati na taj konkretan zločin Drugog svjetskog rata i zašto ste ga potražili baš u Litvi?

Slučajno. Posjetio sam to selo u ljeto 2008. godine, kad sam upravo počinjao pisati knjigu o čovjeku koji naizgled iznenada spaljuje svoju kuću i potom bježi iz zemlje. To je bilo prvo pitanje na koje sam morao pronaći odgovor - zbog čega je to Omar napravio? Proveo sam tamo nekoliko dana u razgovoru o povijesti, politici i književnosti sa skupinom intelektualaca, osjećajući se čitavo vrijeme strašnom neznalicom kad je riječ o povijesti i realnosti Litve, osobito u usporedbi s time koliko su znanje o Islandu i općenito nordijskim zemljama pokazali Litavci. Nakon što sam se vratio odlučio sam da se to mora promijeniti i počeo sam puno čitati o Litvi, ne s namjerom da nešto u budućnosti pišem o njoj, nego naprosto zato da više ne moram ispadati glup (to je trajni projekt čiji ishod nije uvijek bajan). Tako sam, među ostalim, naletio na ratnu povijest Jurbarkasa, koji zapravo nije bio ni spomenut prilikom mojeg posjeta Litvi. Dvije su me stvari totalno fascinirale: činjenica da je jedan takav mali grad, ne puno veći od ribarskog mjesta u kojemu živim, mogao izvesti takav masovni masakr i samo nekoliko desetljeća kasnije uspjeti postići da bude gotovo posve izbrisan, putem zaborava, sramote i drugih povijesnih okolnosti - u ovom slučaju, sovjetske okupacije. Tako je Omar odjednom dobio djevojku iz Jurbarkasa, i to u paketu s priličnim teretom prošlosti ...

Kao potomak preživjelih u holokaustu, Agnes je na neki način i sama žrtva. Ona nastoji shvatiti, ali nije li taj proces, kad je o žrtvama riječ, opasno blizu granice potrage za opravdanjima? Svaka dekonstrukcija povijesti ima za cilj pokušati razumjeti. Što vi pokušavate razumjeti? Povijest kao takvu, ono što je do nje dovelo, ljude? Do kojih ste zaključaka došli? Je li humor najbolji alat za suočavanje s užasima prošlosti?

Humor je jedan od načina. Možda nije najbolji, ali nije baš da imamo na raspolaganju gomilu alata za razumijevanje - i zapravo su nam svi oni zajedno potrebni. Okrutnost humora ovisi o perspektivi šale - toga tko je izgovara. Negdje sam pročitao da su u Auschwitzu svi prepričavali iste šale, i zatvorenici i stražari. Ali nikako nije isto ako zbijate šale o plinskim komorama kad znate da jedna takva na vas čeka ili kad ih vi sami punite ljudima. U oba slučaja, humor čini život podnošljivijim - mada činiti holokaust podnošljivim za naciste nije baš neka dobra ideja, jer kad bi ubijanje ljudi bilo teže podnošljivo, manje bi se ljudi njime bavilo. Nisam siguran do kakvih sam zaključaka došao, možda do nekakvog stupnja emocionalnog razumijevanja? Za mene smisao pisanja nije u pronalasku odgovora, nego u promišljanju o njima, u sveobuhvatnom promišljanju svih mogućnosti, u promatranju kontura. Na neki način, za mene je to kao da crtam neku jako veliku kartu, u koju su ucrtani svi zaključci do kojih sam došao - tako za mene izgleda stvarnost i bilo kakav pokušaj drugačijeg odgovora bio bi kao varanje na karti.

Rekli ste da je ta knjiga kritika jačanja desničarskih politika i nacionalizama u Europi, mislite li da je svijet osuđen na propast, da je demokracija u opasnosti? 'Zlo' je također i upozorenje na sklonost povijesti da ponavlja zločine iz prošlosti.

Da, svijet je osuđen na propast, prije ili kasnije. Sve ćemo sjebati, samo je pitanje vremena. U najboljem mogućem scenariju, to će potrajati još nekoliko tisuća godina, u najgorem, nećemo dospjeti ni do kraja ove rečenice. Pogađam da će nas dokrajčiti ili nacionalizam ili klima - ali moguće je da sam propustio primijetiti neke još strašnije prijetnje. U svijetu vođenom ekonomskim umjesto političkim principima, u kojemu nema jednakosti, nema baš ni puno demokracije. Jedan glas, ili jedan birač, naprosto nedovoljno vrijedi. Naravno, ne bih želio živjeti u svijetu u kojemu ih ne bi ni bilo, ali oni ne predstavljaju više od polovice rješenja. Kad bismo uspjeli postići neki oblik jednakosti, pa samim time i stvoriti istinskiju demokraciju, ublažili bismo utjecaj okrutnih i glupih - kojih nema puno, ali imaju podršku moćnika - pa bismo, možda, imali još nekoliko desetljeća prije nego govna ponovno eksplodiraju. Nisam ciničan kao što možda zvučim, zapravo sam prilično optimističan - vjerujem u ljudsku snalažljivost i vjerujem da ćemo, kad nas preplavi panika, pokazati svoje najljudskije lice. Ali život ide dalje, a dok život ide dalje, uvijek postoji šansa da sve propadne - što znači da će prije ili kasnije i propasti.

Vrlo ste ironični prema tome kako Islanđani vide sami sebe. Zemlja u posljednje vrijeme proživljava nevjerojatan turistički uzlet - samo u zadnjih deset godina turizam je nadmašio i ribarstvo i tešku industriju kako bi postao glavni pokretač gospodarskog rasta. Utječe li to na ekološki otisak 'najzelenije zemlje svijeta'? Jesu li Islanđani zabrinuti zbog klimatskih promjena?

Neki, naravno, jesu. Ali mi smo skloniji zaštiti svojih prirodnih ljepota nego što smo istinski ekološki osviješteni. Ljudi brinu o budućnosti gorja, razmišljaju kako spriječiti da vodopadi ne budu pretvoreni u hidroelektrane, a netaknuti fjordovi stavljeni u funkciju uzgajališta lososa i slično. Hidroelektrane i uzgajališta lososa su, naravno, dobri za klimu, ali nisu dobri za netaknutu prirodu. Upravo iz turizma proizlazi snažan argument za očuvanje te netaknute prirode. Naime, ona nam je potrebna, a ne elektrane i ribogojilišta, kako bismo privukli još više turista i pretvorili turizam u vodeću industriju. A kako se tim turistima nudi čista priroda, čitava industrija ima jako 'čisti' imidž. Zaštita prirode i razvoj prirodnih rezervata navodno su vrlo lukrativni. A i stvaraju sliku ekološke osviještenosti. Naravno da u toj jednadžbi nije uračunata i činjenica da ti turisti, kako bi došli do tih fjordova i vodopada, putuju avionima i cruiserima, koji su golemi zagađivači, i da se potom vozikaju okolo unajmljenim automobilima. Ta industrija raste bezumno brzo - doslovno se tijekom posljednjih deset godina svake godine udvostručila, izuzev ove godine, kad je ostvaren rast od samo desetak posto pa je čitavu industriju obuzela totalna panika - pozivalo se čak na porezna rasterećenja i slično. Ja turizam vidim kao našu novu 'bankarsku avanturu', koja će završiti katastrofom - i to ubrzo.

Je li istina da islandsko društvo istinski jednako tretira žene i muškarce te da zemlja ima praktički nultu stopu kriminala?

Ne. Mi smo nordijsko društvo, što znači da vjerojatno nismo baš među najgorima u svijetu, ali svakako imamo svojih problema s jednakošću spolova, seksualnim nasiljem, razlikama u plaćama i slično. Kriminal vjerojatno jest na jako niskoj razini - barem je tako u mojem gradu, Ísafjörðuru, gdje nitko ne zaključava ulazna vrata niti se zamara vađenjem ključeva iz auta.

Živjeli ste u svim nordijskim zemljama - Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Farskim otocima, a nekoliko ste godina proveli i u Berlinu. U jednom ste ranijem intervjuu rekli kako vam se čini, kad usporedite sva mjesta u kojima ste živjeli sa stanovišta odbojnog/privlačnog, da se sva svode na jedno te isto mjesto. Koje je to mjesto?

Ha, ha. Uopće se ne sjećam što sam time htio reći - gdje sam to izjavio? Međutim, istina je da me nedostaci ponekad privlače gotovo jednako koliko i prednosti - mislim da je William S. Burroughs negdje napisao da je ono što bi normalnoj osobi bilo grozno, za pisca divno, jednako kao što mu je divno i ono što je divno. Iz čega proizlazi da je ta profesija puno ugodniji posao nego što, naravno, stvarno jest. Doduše, vrijedi i to da se negativna iskustva uvijek mogu okarakterizirati kao 'iskoristiva' u budućnosti - kontradikcija je, međutim, u tome da je za pisanje nužno imati relativno stabilnu rutinu, dok je za to da biste uopće imali o čemu pisati ključno apsolutno ukinuti svaku monotoniju.