Danas se, nažalost, previše govori o meditaciji. I to ne na dobar način. U tom kontekstu pretjeranog govora, nepotrebnih preporuka i analiza i tumačenja, "Biografija tišine" Pabla d'Orsa pojavljuje se kao knjiga gotovo subverzivne jednostavnosti. Ona ne nudi spektakl i ne obećava prosvjetljenje u sedam koraka. On također ne prodaje tišinu kao još jedan wellness-proizvod za dušu srednje klase. Naprotiv, d'Ors počinje ondje gdje suvremeni čovjek najteže ostaje: u sjedenju, u šutnji, u susretu sa samim sobom bez kulisa, bez distrakcija i bez velikih poza. Upravo zato ova knjiga djeluje osvježavajuće, ali i pomalo neugodno. Jer ne raskrinkava svijet samo oko nas, nego i onu buku u nama koju je postalo skoro pa nemoguće utišati.

D'Ors piše iz osobnog iskustva, ali opet ne upada u banalnu ispovjednost. Njegov tekst istodobno je svjedočanstvo, duhovni dnevnik i mali esej o meditaciji. U njegovoj osnovi nalazi se jedna gotovo staromodna, a zato danas dragocjena misao: čovjek se ne spašava gomilanjem iskustava, nego produbljivanjem prisutnosti. Autor vrlo uvjerljivo pokazuje kako nas višak podražaja, ambicija i samoprojekcija često ne čini punijima, nego praznijima. Tišina kod njega nije bijeg od života, već povratak stvarnosti. Nije odsutnost svijeta, nego njegov ogoljeni susret. Upravo tu leži najveća snaga ove knjige. Ona nas podsjeća da ono bitno ne dolazi uvijek kroz eksploziju, nego kroz sabiranje.

Posebna vrijednost knjige jest u tome što d'Ors ne idealizira meditaciju. On govori o dosadi, boli, rastresenosti, narcizmu, bijegu od sebe i unutarnjem mulju koji se podiže čim čovjek pokuša utihnuti. To je važno jer "Biografija tišine" ne romantizira unutarnji duhovni život. Ona zna da put prema sabranosti ne vodi kroz egzotične formule, nego kroz disciplinu pozornosti i kroz ponižavajuće, ali ljekovito otkriće da nismo gospodari vlastite nutrine onoliko koliko umišljamo. U tom smislu knjiga nije samo duhovna, nego i duboko antropološka. Ona govori o čovjeku koji se stalno rasipa, a ipak čezne za cjelinom.

Stilski, d'Ors je jasan, suzdržan i aforističan. Čitajući ovo što je ispisano, autor zvuči kao netko tko je prošao kroz kršćansku mistiku, zen i modernu književnu osjetljivost, a da nijednome od tih jezika nije potpuno robovao. Upravo zato knjiga ostaje čitka. Njezina ljepota nije u retoričkom višku, nego u odmjerenosti. Ipak, treba reći da će nekim čitateljima poneke autorove tvrdnje zazvučati previše zaokruženo, kao da se kompleksnost života katkad prebrzo pretače u duhovnu pouku. No i ta je slabost, paradoksalno, dio njezina šarma: knjiga ne skriva da je pisana iz uvjerenja, a ne iz akademske neutralnosti.

Na kraju, "Biografija tišine" nije velika zato što govori o tišini, nego zato što tišinu shvaća ozbiljno. U svijetu opsjednutom vidljivošću, d'Ors podsjeća da čovjek bez unutarnje sabranosti lako postane biće puno informacija, a malo života. Zato je ovo mala knjiga s neobično velikim odjekom. Neće promijeniti svakoga čitatelja. Ali će onome ozbiljnijem, barem na trenutak, pokvariti iluziju da se smisao nalazi u buci. Đavlu malo.