Đurđica Čilić izvanredna je profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost, i prevodi suvremeno poljsko pjesništvo. Nekad je, još za vrijeme socijalizma, to bio čest slučaj: profesori s katedri za strane jezike gotovo redovito bavili su se prevođenjem i uvijek bi se među njima našao i onaj koji je prevodio poeziju, objavljivao je po časopisima, sastavljao antologije, nakladnicima nudio, a oni su prihvaćali, čitave opuse pjesničkih klasika jezika za koji je stručan. Vremena su se, međutim, promijenila, pa je danas Đurđica Čilić među vrlo rijetkim profesorima sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji se uopće bave poslovima u književnosti koji nisu u vezi s njihovim formalnim akademskim napredovanjem. Ako nešto u književnosti pokušavaju raditi, onda su to nemušti, međusobno podupirući, uglavnom poluamaterski pokušaji vlastitog umjetničkog rada. Prevođenjem poezije iz čista mira, osim Đurđice Čilić, ne bavi se (skoro) nitko.
Ona to radi u vremenima bez književnih novina i časopisa u Hrvatskoj. Ali svejedno pokušava poeziju prevoditi javno, na opću radost, onako kako se to nekad radilo, pa bi na naslovnici beogradske Književne reči ili zagrebačkog Oka, usred nekih globalnih političkih previranja ili u povodu kakve prirodne katastrofe, ili bez ikakvog društvenog povoda, bivao objavljen prijevod upečatljive pjesme nekog modernog klasika. Umjesto da svoje prijevode objavljuje na naslovnicama novina za književnost, Đurđica Čilić objavljivala ih je na svom privatnom fejsbuk profilu. Ali je onda taj profil ugasila, jer su je smorili neka afera i jad hrvatske javnosti. Prijevode nastavila je objavljivati u knjigama, te u ponekom malobrojnom kulturnijem zakutku domaćeg međumrežja.
Svoju "Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća" naslovljava po pjesmi Czesława Miłosza, jednoj od klasičnih, koje, učinit će nam se, znamo cijeloga svjesnog života, u prijevodima različitim, jer je prevoditeljica i prevoditelja poljskog pjesništva bilo na hrvatski, bilo na srpski, pa i na bosanski, dugo i na srpskohrvatski, čitavo mnoštvo, i to uglavnom talentiranih. Pjesma je naslova "Pjesma o kraju svijeta", vrlo je suvremena, današnja, kao što je bila i ondašnja, kad ju je Miłosz negdje na zapadnim američkim obalama pisao, a njezina četvrta i posljednja strofa u Đurđičinom prijevodu glasi: "A prorokom što bit bi mogo starac sijedi,/ No prorok nije i to ne želi kriti,/ Rajčice vezujuć usnama procijedi:/ Drugog kraja svijeta neće biti,/ Drugog kraja svijeta neće biti."
Iz nekog razloga koji nam neće biti znan čak ni ako smo upoznati s podrobnijim izvještajima o pjesnikovu životu, Miłosz je bio pjesnik vrta. Ostavši bez domovine, osamljen usred najdalje zamislive tuđine, bez nade u povratak jer mjesto na koje bi se on vratio zapravo više i ne postoji, živio je po univerzitetima, aerodromima i betonsko-staklenim megapolisima, živio je također i u tekstu, ali je njegovo prisno mjesto bio vrt. Dvije su baštovanske pjesme u ovom izboru. Druga je, inače jedna od najprevođenijih i najkarakterističnije njegovih, "Dar", ali u posljednjoj strofi "Pjesme o kraju svijeta" postoji taj neodoljiv vrtlarski i poljodjelski detalj. Starac koji odbija biti prorok ili se predstavljati tako, kleči pred lijehama rajčica, drvene pritke zabada u zemlju, vezuje stabljike rajčica i izgovara riječi: "Drugog kraja svijeta neće biti, drugog kraja svijeta neće biti". Prethodno se u pjesmi odvije karakteristična miloševska idila: pčela kruži nad cvijetom kapucinke, cvijeta koji se u nas češće naziva dragoljubom, podrijetlom je iz Latinske Amerike, a ima ga širom Mediterana, kao i u zaljevu San Francisca, i na svojim mu krilima donosi prah s drugog dragoljuba. Na dan kraja svijeta, veli Miłosz. A ribar za to vrijeme krpa mrežu, ili, kako Đurđica kaže, "vezuje oke sjajne mreže", delfini se igraju u moru, mladi vrapci grajaju na oluku, i sve je u tom savršenom redu, dok na dan kraja svijeta Donald Trump blokira Hormuz, ili ubija školu punu djevojčica, ili 1. rujna 1939. napada Poljsku tvrdeći kako je Poljska upravo napala njega. U pjesmi se, dakle, odvija savršena idila kraja svijeta, i sve što se u njoj zbiva planiranje je sljedećeg trenutka, onog kojeg, ako je kraj svijeta, neće biti. Pa prah s pčelinjih krila neće oprašiti kapucinku, niti će ribareva mreža više loviti ribu, i sve što jest, više biti neće.
Ali zašto je to vezivanje rajčica tako neodoljivo? Zato što u tom postupku postoji nešto gotovo crkveno, svakako vjerničko, ceremonijalno-kršćansko na taj neusporediv miloševski način. Naime, starac nema drugog načina da zabada pritke u zemlju i uz njih vezuje stabljike rajčica, nego da kleči. Da je mladić, mogao bi, možda i drukčije, ali starac nikako. I tako klečeći, starac u kojem vidimo autoportret Czesława Miłosza, govori nam da se kraj svijeta već dogodio i da je iščekivanje uzaludno. Drugog kraja svijeta neće biti, i to nije utješno. Zamišljam, lijepo bi bilo kada bi postojale novine koje bi na naslovnoj stranici na dan kada Trump vrijeđa papu Lava, ili kad papu Trumpov potpredsjednik uči kršćanskoj teologiji, objavile "Pjesmu o kraju svijeta".
Antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća otvara Leopold Staff. Trinaest godina mlađi od našeg Kranjčevića, poživio je skoro pola stoljeća duže, i bio mentor mladih modernista i protoavangardista iz skupine Skamander, s kojima počinje veliko stoljeće poljskoga pjesništva. Ima u ovoj knjizi jedna čudesna i strašna Staffova pjesma, naslov joj je "Temelji": "Gradio sam na pijesku/ I srušilo se./ Gradio sam na stijeni/ I srušilo se./ Sad ću početi graditi/Od dima iz dimnjaka." Za Staffom u knjizi Đurđice Čilić slijedi Maria Pawlikowska-Jasnorzewska, velika, u svoje vrijeme vrlo popularna pjesnikinja, moćna buntovnica, koja se više puta udavala, bila slobodna u neslobodnom svijetu, a u svom pisanju tematizirala apsolutno sve društvene i ženske tabue svoga doba. Rat je provela u emigraciji, i umrla rano, u ljeto 1945, ne navršivši pedeset i četiri. Evo, recimo, njezine pjesme "Krave": "Nasmijane, ravnodušne, zdrave,/ u kružnim se šetnjama nižu/ ljudske figure ko krave,/ oko onog što visi na križu." Pjesma genijalna, nalik slici Krste Hegedušića, ali bi malo toga od nje ostalo da nije jezične inventivnosti i poetskog dara same prevoditeljice. Ono što Đurđica Čilić pokušava i što često uspijeva nije puko prenošenje informacija o pjesmi napisanoj na stranom jeziku, nego pisanje te pjesme nanovo, u jeziku hrvatskome. Takvo što radili su, prevodeći, Danilo Kiš, Tin Ujević, Slamnig i Šoljan, Stanislav Vinaver. Neobično je, međutim, to što za razliku od njih, ili za razliku od skoro svih naših prevoditelja koji pjesme nisu prevodili ni prepjevavali, nego su ih u svome jeziku nanovo ispisivali, Đurđica Čilić nije pjesnikinja, ili barem ne objavljuje vlastitu poeziju. (Postoji još jedan izuzetak: Nikola Bertolino.)
A onda s Julianom Tuwimom započinje ona velika, mnogo puta već ponovljena avantura čitanja ovom čitatelju najbliže i pred njegovom imaginacijom najveće europske poezije dvadesetog stoljeća, one po kojoj je, uz pjesništva nekoliko svojih domaćih naroda, i sam postajao pjesnik. Tuwim je suosnivač Skamandera, infantilni pjesnički genij, satiričar, kabaretist, jedan od najvećih pjesnika za djecu uopće, i jedan od onih poljskih pisaca koji su ovu književnost učinili tradicionalno slobodnom od svih žanrovskih razlika, kao i u podjeli na ono što je fikcija i što je fakcija, na ono što je za djecu i što je za odrasle. "Ti" je Tuwimova klasična, opet često prevođena pjesma, i opet nitko je nije u našem jeziku tako dobro napisao kao Đurđica Čilić. Pročitajte pjesmu pažljivo, mogla bi vam biti važna: "Ti držiš me za to tle,/ Ti nosiš me do neba,/ Ti za mene stvaraš sve/ Daješ što mi treba./// Samo za tebe ja znam/ Tebe ja razumijem./ Svijet ostaje mi neznan,/ Shvatit ga ne umijem./// Svaki korak - gubim se!/ Svaka mis'o - dubok vir!/ Ti jedina vraćaš me,/ Moj si spokoj i moj mir./// Krv tvog srca čujem kako,/ Kroz tijelo se kreće, vrti/ Opstat mogu samo tako/ U životu, punom smrti."
Konstanty Ildefons Gałczyński jedan je od nekoliko europskih pjesnika koji su mi, gimnazijalcu, bili put i putokazi, a da im imena nisu odjekivala snažno u dvoranama od općih kanona. Takvi za gimnazije bili su još, da ih se odmah mogu sjetiti, Dino Campana, Nichita Stănescu, Pentti Saarikoski. Vrijedilo bi, ali ne sad, sjetiti se i ostalih. Gałczyński bio je ludist i svetac stiha, jedan od onih jurodivih lirika i avangardista bez kojih naši životi u književnosti ne bi bili mogući. Lijep je Đurđičin prijevod pjesme "O vrapčiću": "Vrapčić je malena ptica,/ vrapčić je vrlo sitno biće,/ ružnu stonogu proždire,/ Al' on se nikog ne tiče/// Cure, ne zaboravite/ vrapca, milog druga svoga!/ …/ dobrog vrapca volite,/ volite ga, tako vam boga!"
Spletom sretnih kulturno-književnih okolnosti, a pomalo zahvaljujući i vječnom poljskom suočenju s izvjesnom propašću i sudnjim danom sveg poljaštva, između domovinske i emigrantske poljske književnosti nije postojao onaj i onakav ponor i zid kakav postoji između hrvatske ili srpske književnosti koja je nakon 1945. nastajala u domovini i one koja se rađala u emigraciji. Tako emigrant Miłosz pripada istom povijesnom i književnom toku s Tadeuszom Różewiczem i Wisławom Szymborskom, premda su veći dio života proveli ne samo tisućama i desecima tisuća kilometara udaljeni, nego su se i u političkom pogledu veoma razlikovali.
Szymborska je, činilo se to prečesto čitatelju Đurđice Čilić, sklonom špijunaži njezinih književnih i estetskih sklonosti, onaj pjesnički glas koji je prevoditeljici intimno najbliži. Szymborska je stigla do krajnje pjesničke jednostavnosti i jasnoće. Umjesto da prkosi onom što Miljković naziva siromaštvom jasnoće, ona mu je kao spasu hrlila, iskupljujući sve svoje grijehe i sve grijehe epohe u nečemu što je za većinu ambicija nedostojna književnosti, upravo zato što je tako nedohvatljiva. Upravo to, recimo, piše u njezinoj pjesmi, koja započinje strofom koju bismo mogli zapisati kao program vlastitog preživljavanja: "Velika je sreća/ ne znati točno/ u kakvom svijetu živimo." Malo što je u našim životima bilo kao ova tri stiha, ili kao jedna rečenica koju oni sastavljaju, tako utješno istinito i tako milosrdno prema činjenici da smo živi i da nas naši životi još uvijek vesele.
Ne znam kako generacijska i stilsko-poetička podjela izgleda u periodizacijama poljske književnosti, ali u svijesti i svijetu ovog čitatelja, ono što je započinjalo s grupom Skamander dolazi svome kraju s Różewiczem i Szymborskom, s kojima u isto vrijeme započinje doba Zbigniewa Herberta i njegova gospodina Cogita, Ryszarda Krynickog, Adama Zagajewskog, Ewe Lipske, Juliana Kornhausera, koji su u svijetu koji su svojim prijevodima stvarali Petar Vujičić, Biserka Rajčić i Marina Trumić bili za naših osamdesetih skoro pa domaći pjesnici. I tu se negdje i završava za nas ona poljska epoha koja prethodi Đurđici Čilić. Ona će se na nju nastaviti imenima novih pjesnika - niz ih je vrlo zanimljivih i u ovoj antologiji - ali je važnije i fascinantnije što je Đurđica Čilić učinila nanovo prevodeći one čije smo pjesme znali. U prevelikom broju slučajeva, njezini prijevodi Zagajewskog, Szymborske, Tuwima, Ildefonsa Gałczyńskog najbolji su u moćnom društvu (nećemo reći - konkurenciji) polonističkih prevoditeljskih velikana, i to je ono što je u ovoj antologiji zapravo i najuzbudljivije.
Pitanje pjesništva odavno nije neprofesionalnim pa i ponekom profesionalnom čitatelju ili piscu najmilije. Mnogi među onima koji doista čitaju reći će da poeziju ne čitaju, ne razumiju, ne osjećaju. Žalosti to, jer u pravilu sluti nesporazum s temom. Jer to što ne osjećaju i ne razumiju oni koji kažu da ne osjećaju i ne razumiju poeziju nikad nije poezija. Obično su to tvrda rima i vojnički stih, bogatstvo proizvoljnih metafora i džungla stilskih figura, mit o avangardi i mit o tradiciji, mučenje jezika i jezične igre nemoćnih igrača. U antologiji "Drugog kraja svijeta neće biti" Đurđice Čilić nema takve poezije, niti takvog prepjevavanja. Ovo je izvještaj o jednome dobu, pjesništvo u kojem leži velika proza našeg doba. Knjiga koja će razbiti predrasude svakom čitajućem čovjeku koji vjeruje da poeziji nije sklon.
