Voda je oduvijek privlačila život. Uz rijeke i potoke je zemlja najplodnija, voda treba za stoku, za ljude, za život. Tekućice su na stol stavljale hranu na više načina: ljudi su lovili ribe i žabe, zalijevali vrtove i koristili snagu vode za pokretanje mlina. Kultiviranjem žitarica i njihovom obradom povećala se populacija, glad više nije bila nerješivi problem. Od mljevenih žitarica radili su se brašno, palenta i griz, a od brašna kruh, mlinci, zlevke, peciva i kolači. Zbog toga su mlinovi bili centralni i najvažniji objekti u selima, toliko da je jedan mlin i u romanu Mate Lovraka “Družba Pere Kvržice”. Iako je Zagreb danas urbana metropola, nekoć je imao puno mlinova. Od toga su živjele brojne obitelji, a kanali koji su danas presušeni, zatrpani i izgledaju kao da nemaju neku namjenu su skretnice potoka koje su vodile kroz mlinove.

Gotovo sve zagrebačke mlinove popisao je arhitekt Vladimir Tarnovski u knjizi “Tragom starih zagrebačkih mlinova”, u izdanju Srednje Europe. Na početku se navodi jedna zanimljivost: od 1780. do 1782. broj mlinara od 11 udvostručio se na 22, kojih je upravo na potoku Medveščaku bio popriličan broj, no koji su krajem 19. stoljeća prestali postojati. Potok Medveščak je otvoreno tekao ulicom Potok, danas Tkalčom. Mlin koji svi prepoznaju po imenu je Kulmerov mlin, u ulici Somuni 2. On je na Kraljevečkom potoku, u Šestinama, gdje su davno prije Ivice Todorića stolovali grofovi Kulmer, a prije njih grof Sermage.

Oko njega je vođen i spor kakav možemo usporediti s današnjim uzurpiranjem pomorskog dobra: bogataš je mještanima zaustavio pristup vodi i morali su ga tužiti. Grof Sermage imao je sredinom 18. stoljeća mlin na potoku Medveščaku, ispod Šestinskog brijega. Iznad mlina nalazio se i ribnjak iz kojega je voda išla na mlin, a zatim dalje na ostale mlinove nizvodno. U nekim je prilikama mlinar grofa Sermagea zatvarao protok vode. Budući da su nizvodni mlinovi ostajali bez vode, mlinari su tužili grofa. Pokrenuta je istraga koja je ustanovila da su mlinari u pravu, da je grofov mlin smetnja i da ga treba ukloniti. Tad je grofov predstavnik obećao da mlinar više neće zatvarati prolaz vode.

Nešto dalje nalazi se Kelkovićev mlin i mjesto gdje su vrijedne šestinske pralje zarađivale za život perući odjeću dobrostojećih Zagrepčana. Njih su ovjekovječili razni slikari i rani fotografi, ali ovdje voda nije bila topla kao na vrelu Topličica pa je zimi trebalo razbijati led da bi se moglo prati rublje. Šestinske pralje su dobile i svoj kip na mjestu nekadašnjeg Fijuckova mlina, do kojega se dolazi ulicom Potočani koja izbija na ulicu Mlinovi. Tom ulicom se pak dolazi u Šestinski kraljevec gdje je Topličica, odnosno izvor potoka Ribnjak. Na njemu je Banićev mlin, koji je obnovljen i zaštićeni je spomenik kulture.

Mlinovi nekoć nisu bili u vlasništvu mlinara, nego feudalaca, pa je tako obitelj Banić grofu Kulmeru plaćala dozvolu za mlinarenje. Mlinari bi se brinuli o mlinu, a vlasnici o zgradi, no u nekim slučajevima to nije bilo tako. Na primjer, isusovački kolegij i njegovi zakupnici iz 1773. godine su se dogovorili da će se isusovci i dalje brinuti o njegovu krovu, mlinskom kamenju i kolima, dok će mlinar za njih mljeti besplatno kroz cijelu godinu brašno i kašu, popravljati unutrašnjost i plaćati 40 rajnskih forinti godišnje početkom svake godine. Mlinari su pak mljevenje žitarica naplaćivali ušurom, što je 10 posto od količine samljevenog žita.