“Prostor između platoa Gradec, Jezuitskog trga, Katarininog trga, Strossmayerovog šetališta i Habdelićeve ulice, gdje se nalazio konvikt, premrežen je podzemnim prostorima i tunelima. Ispod razine tla nalazi se i naša izložbena etaža - lapidarij. Isti takav nalazi se i u današnjim gimnazijama Gornjogradskoj i Tituš Brezovački. Ti su prostori, pretpostavljam, imali funkciju komunikacije između brojnih zgrada sakralne i profane funkcije”, govori ravnatelj Galerije Klovićevi dvori (GKD) Antonio Picukarić. Jugoistočni ugao drevnog brdašca Griča, na kojemu se danas nalazi Galerija, svakako je jedan od povijesno zanimljivijih dijelova zagrebačkog Gornjeg grada. Vidljive na najstarijim prikazima grada Zagreba iz 16. stoljeća, prve kamene građevine na toj lokaciji - srednjovjekovna kula i dio vanjskog obrambenog bedema - izgrađene su u ranom 13. stoljeću, a iz tog razdoblja datira i dominikanski samostan s kapelom sv. Katarine. Skromne građevine od drveta na kamenim temeljima više su puta stradale u požarima te je u nekom trenutku samostan napušten. Na njegovom je mjestu sredinom 17. stoljeća počela izgradnja kompleksa Isusovačkog samostana i buduće gimnazije. Uz gradske bedeme sagrađeni su podrumi i kompleksna mreža podzemnih tunela koji su do danas uglavnom urušeni ili su promijenili namjenu, a dio njih pretvoren je u najsuvremenije depoe Galerije Klovićevi dvori. Točno ispod njih prolazi i najpoznatiji gornjogradski podzemni prolaz, tunel Grič koji su 1943. godine u tajnosti sagradile vlasti NDH kako bi se u njega sklonili visoki ustaški dužnosnici i obični građani uslijed sve češćih savezničkih zračnih napada.

Kako bilo, današnji izgled jugoistočnog kuta Gornjeg grada nastao je tek posljednjih desetljeća temeljitim preuređenjem drevnog prostora prepunog povijesnih slojeva. Relativno veliki plato Gradec mjesto je koje zbog otvorenog pogleda na Kaptol privlači turiste i na kojemu se danas održavaju brojne manifestacije, a mnogi se još sjećaju da je ispod njega krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća otvoren podzemni trgovački centar s dućanima i kafićima - prvi mikrokompleks takve vrste u Zagrebu - koji je međutim vrlo brzo propao. Danas se u tom prostoru nalaze najsuvremeniji muzejski depoi Galerije Klovićevi dvori.

“Jako smo ponosni na nove depoe koji su uređeni prema najvišim muzejskim standardima, prostor kakvog se ne bi posramio niti jedan muzej u svijetu, i u njima su smještene naše zbirke i donacije, kao i brojna oprema poput vitrina, sanduka za umjetnine, postamenata za izložbe i tehničkog pribora”, govori Picukarić, koji se na čelu najveće hrvatske galerije nalazi od 2015. godine.

“Ti su prostori uređeni prilikom uređenja platoa i Galerije Gradec krajem 1980-ih godina. Tada je predviđeno da se u njima nalaze prostori turističko-ugostiteljske namjene. Bio je to prvi šoping centar u Zagrebu, prema zamisli tadašnjeg ravnatelja Muzejsko-galerijskog centra Ante Sorića”, kaže.

S vremenom su - zbog nebrige najmoprimaca - prostori sve više propadali te su postali opskurna sastajališta zaista neprimjerena kulturnoj ustanovi, govori Picukarić.

“Kada sam došao na čelo Galerije Klovićevi dvori, jedan od prvih pothvata bio je vratiti te prostore Galeriji i urediti ih.” Obnova koju su financirali Fond solidarnosti Europske unije i državni proračun trajala je gotovo četiri godine, no danas su zbirke trajno i sigurno pohranjene.

“Siguran smještaj našle su i sve umjetnine koje se privremeno posuđuju za pojedine izložbe, prije postavljanja i nakon demontaže izložbe. Prostor je to u kojem se istodobno mogu i istraživati djela te omogućuje nesmetan rad na djelima iz zbirki”, kaže Picukarić.

Uređenje depoa samo je jedan od izazova s kojim se suočava Galerija smještena u drevnom zdanju nekadašnjeg Isusovačkog samostana. Povijest jedne od najreprezentativnijih građevina na Gornjem gradu počela je 1606. godine dolaskom Isusovaca u Gradec, na poziv gradske uprave i uz financijsku podršku grofa Tome Erdodyja. Redu je dodijeljeno zemljište na kojemu su se nalazili ostaci napuštenog dominikanskog samostana s kapelom sv. Katarine, te je odlučeno da se gradi novi kompleks kao jednokatna četverokrilna zgrada organizirana oko trapezoidnog dvorišta. Predloženi plan odobrio je tadašnji general Isusovačkog reda Muzio Vitelleschi, no izgradnja sadašnje zgrade počela je tek u lipnju 1641. godine pod nadzorom talijanskog graditelja Antuna Macettija - on je kasnije ostao u gradu i postao punopravni građanin Gradeca zaslužan za brojne građevinske projekte. Još nedovršeni samostan 1645. godine je zahvatio veliki požar u kojemu je izgorjelo krovište, kao i krovovi upravo obnovljene crkve sv. Katarine, gimnazije i sjemeništa u Habdelićevoj ulici. Uslijedile su nove obnove, pa još dva požara 1674. i 1706. godine. Između 1717. i 1719. nadograđen je drugi kat na svim krilima osim zapadnog, koje je ostalo vizualno podređeno crkvi sv. Katarine. Nakon što je papa Klement XIV. 1773. godine ukinuo Isusovački red - pokazat će se privremeno - kompleks samostana prešao je u vlasništvo Ugarske dvorske komore, a potom za vrijeme cara Josipa II. postaje sjedište glavnoga vojnog zapovjedništva za Hrvatsku i Slavoniju koje je upravljalo prostorom Vojne krajine. Vojnu namjenu zgrada je imala i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, te u razdoblju Drugog svjetskog rata kada se u njoj nalazio arhiv NDH i ratni muzej. Nakon rata zgrada na Jezuitskom trgu služila je uglavnom kao skladište i uredski prostor za potrebe raznih gradskih i republičkih institucija. Moderna povijest kompleksa počinje 1973. godine kad ga je Ante Topić Mimara izabrao za buduću lokaciju svoje goleme zbirke od preko 3000 umjetničkih predmeta. Izrađen je projekt temeljite obnove, no tijekom radova pojavili su se brojni problemi - od onih povezanih sa stanjem povijesne građevine, preko dodatnih arheoloških radova, do problema s financiranjem uslijed golemog porasta troškova - pa ni nakon sedam godina radovi nisu bili ni blizu završetku. Projekt se pretvorio u prvorazredni kulturni skandal, a Mimara je zaprijetio odustajanjem od donacije pa je u međuvremenu za budući Muzej Mimara odabrana zgrada gimnazije na Rooseveltovom trgu. Kašnjenje radova nije bilo jedini razlog Mimarina nezadovoljstva.

“Tada novouređeni prostor na koji je nadograđen kat prema projektu Igora Emilija, prema mišljenju donatora Mimare imao je preniske stropove i preuske prolaze”, kaže Picukarić.

“Navodno je to bilo presudno da je Mimara odustao od ove zgrade, no u nesretnim okolnostima sretna je da je Zagreb dobio jedan od najvećih i najreprezentativnijih galerijskih prostora u ovom dijelu Europe. Prilikom obnove zgrada je učvršćena armiranobetonskom konstrukcijom, što je presudilo da smo jedna od rijetkih muzejskih institucija koja nije stradala u potresu”, dodaje.Pod imenom Muzejski prostor, današnja Galerija Klovićevi dvori otvorena je 1982. godine i od tada je organizirala niz reprezentativnih i sjajno posjećenih izložbi.

“Od samih početaka rada Galerije pripremale su se velike međunarodne i domaće baštinske izložbe, od riznice zagrebačke katedrale, drevne kineske umjetnosti, preko izložbi nacionalnog karaktera 1990-ih, sve do ‘blockbustera’ poput Picassa, Chagalla, njemačkog ekspresionizma, sve do blaga Ermitaža, izložbi Zagreb-Beč ili Hrvatska-Mađarska, zaključno s Bukovcem i Meštrovićem, koje je posjetilo i do 100.000 posjetitelja”, rekao je Picukarić. Osim primarne djelatnosti, Galerija je sudjelovala u evakuaciji umjetnina u vrijeme Domovinskog rata te povratu umjetnina po završetku rata, u evakuaciji umjetnina nakon potresa, a njezine izložbe gostovale su u mnogobrojnim europskim i svjetskim muzejima. “Sve je to odradio naš mali tim od 30 zaposlenika. Izložbom ‘U početku bijaše kraljevstvo’, nadam se, nastavit ćemo ovaj uspješni niz”, naglašava. Sve ono što je Mimara smatrao nepromostivim nedostatkom, djelatnici Galerije pretvorili su u prednost.

“U povijesnom ambijentu naše zgrade, nekadašnjeg Isusovačkog samostana iz 17. stoljeća koji je nekoliko puta pregrađivan, vidimo samo prednosti, a nedostatke smo prevladali brojnim intervencijama. Naime, osim u prekrasnim umjetničkim djelima posjetitelji naše galerije mogu uživati i u jedinstvenom pogledu na Zagreb. U vrijeme instagram kulture nisu zanemarivi selfiji ispred naših prozora s katedralom, Dolcem ili crkvom sv. Marije u pozadini. U zgradu se ulaže i danas, a prostor se za svaku izložbu transformira.”

'Za dom spremni' i 'Smrt fašizmu' na istom dokumentu

Točno ispod Galerije Klovićevi dvori i crkve sv. Katarine prolazi najveći i najpoznatiji gornjogradski tunel. Prokopan u jeku Drugog svjetskog rata - u vrijeme kad je prijetnja savezničkih bombardiranja Zagreba postala realna - tunel Grič povezao je Mesničku s Radićevom ulicom u duljini od oko 350 metara. Izgradnju tunela pokrenule su 1943. godine vlasti NDH kako bi u samom središtu glavnog grada marionetske države izgradile sigurno javno sklonište za najviše dužnosnike režima iz obližnjih institucija, kao i za obične građane. Inicijativa je došla od predsjednika vlade NDH Nikole Mandića koji je osigurao značajna sredstva za projektnu dokumentaciju i početak radova, a na razini grada projekt je vodio tadašnji gradonačelnik Ivan Werner. Tunel je od početka zamišljen ambiciozno: trebao je imati veliku središnju dvoranu, kapacitet od 5000 ljudi, te u budućnosti prometno povezati dva dijela grada, no stručni građevni odbor kritizirao je koncept kao preskup i urbanistički promašen. Troškovi izgradnje dramatično su porasli pa je gradska vlast naposljetku odlučila realizirati manje ambicioznu verziju bez središnje dvorane. Unatoč ratnim okolnostima - dovršen je tek početkom 1945. - sama izgradnja izvedena je kvalitetno i objekt je poslužio svrsi. Tunel su gradili isti arhitekti koji će nakon oslobođenja Zagreba sudjelovati i u njegovu tehničkom pregledu: zanimljivo je da se na dokumentima na kojima se nakon rata procjenjuje stanje tunela jedan pored drugoga nalaze slogani ‘Za dom spremni!’ i ‘Smrt fašizmu - sloboda narodu!’. Iz toga doba datiraju i apokrifne priče o navodnom susretu Tita i Pavelića u tunelu Grič, a koje bez sumnje spadaju u rane pokušaje znanstvene fantastike na ovim prostorima. U ranom socijalizmu tunel se koristio kao skladišni prostor, da bi kasnije bio napušten i služio kao okupljalište beskućnika, pa je napokon zatvoren. U javnu imaginaciju nakratko se vratio 1993. godine kad je u njemu održan legendarni ‘Under City Rave Party’, a današnju ulogu jedine zagrebačke podzemne šetnice - i lokacije povremenih izložbi i kazališnih predstava - dobio je 2016. godine pošto je nakon obnove ponovno otvoren za javnost.