Laure Prouvost rođena je 1978. u Francuskoj, a trenutačno živi i radi u Bruxellesu. Diplomirala je likovnu umjetnost na Central Saint Martins i magistrirala na Goldsmiths Collegeu u Londonu. Godine 2011. nagrađena je nagradom Max Mara Art Prize, 2013. prestižnom nagradom Turner za instalaciju "Wantee", a 2019. predstavljala je Francusku na 58. venecijanskom biennalu s radom "Deep See Blue Surrounding You/Vois Ce Bleu Profond Te Fondre". Iste godine dizajnirala je za mrežu londonske podzemne željeznice svoje prvo javno naručeno djelo u Velikoj Britaniji. Godine 2018. izradila je instalaciju za Palais de Tokyo u Parizu pod nazivom "Ring Sing and drink for Trespassing". Njezini su radovi izlagani u brojnim renomiranim muzejima i institucijama u Europi, Aziji i SAD-u, a u programu vizualne umjetnosti ovogodišnjeg prestižnog bečkog festivala - Wiener Festwochena predstavila se prvi put u Beču, u Kunsthalleu, djelom neobična naziva "Ohmmmage Oma je ohomma mama".

Kazališni festival koji otvara nove perspektive scenskih, točnije izvođačkih umjetnosti u središte svog interesa stavlja i vizualne umjetnosti koje je danas gotovo nemoguće u iskazu i obzoru očekivanja odvojiti od kazališne ili bilo koje druge umjetnosti. Laure Prouvost u svom intermedijalnom umjetničkom rukopisu povezuje skulpturalne elemente sa zvukom i videom kako bi stvorila sofisticirane instalacije u kojima se različiti iskazi sadržajno i formalno nadopunjuju. Središnji je lik te impresivne vizualne naracije njezina baka čija priča pretvara izložbeni prostor u "teatar predmeta, sjećanja i mašte". Posjetitelji su pozvani da se izgube u tami kroz međuigru materijala i medija, dok sjećanja pohranjena u instalacijama Lauren Prouvost pokreću naša osobna sjećanja, ona realna kao i ona fiktivna, lanac asocijacija što govore, sudeći po poruci ispisanoj na izložbi, o izbornim afinitetima među generacijama, o emancipaciji i razmjeni... Prouvost time postavlja neka od važnih pitanja koja proizlaze iz nesigurnosti našeg vremena, pitanja kao što su - uz koju povijest se vežemo, što nosimo sa sobom, što sanjamo? I poručuje suptilnim suodnosom između objekata, svjetla i video prikaza kako nas kroz život vodi prvenstveno osobno pamćenje koje sadašnjost čini podnošljivijom, a budućnost neizvjesnijom. U toj igri različitih vremena i emotivno različitih sjećanja očekuje se da dio vlastite povijesti prepozna i netko od posjetitelja.

U samo nekoliko metara udaljenom od Kunsthale, u još jednom prestižnom bečkome muzeju, onom moderne umjetnosti - MUMOK, početkom svibnja otvorena je izložba koja možda na prvi pogled na korespondira s izložbom Laure Prouvost, ali u prepoznavanju senzibiliteta, pa čak i naracije te se dvije izložbe podudaraju. Turbulentna biografija umjetnice Elisabeth Wild, rođene Pollak, 1922. godine u Beču, doima se kao presjek cijelog 20. stoljeća. "Karakteriziran bijegom i protjerivanjem, nacionalnom identifikacijom i neidentificiranjem, njezin je život nalikovao na konstantu vječitog novog početka. Vidljivo je to ne samo u medijski iznimno raznolikom opusu, koji uključuje slikarstvo, kiparstvo i dizajn tekstila, već i u puno poznatijim kolažima i instalacijama koji nastaju iz njezinih kolaža".

U MUMOK-u je prvi put izložena sveobuhvatna retrospektiva njezinih djela - od onih poznatijih kasnijih radova do ranih nepoznatih djela. No ono što se izravno upisuje u taj opus prije svega je biografija. Wild je s roditeljima emigrirala u Argentinu godine 1938., studirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i crtanje na Círculo de Bellas Artes u Buenos Airesu. U Buenos Airesu je radila kao dizajnerica tekstila te se kasnije udala za vlasnika tvornice tekstila Augusta Wilda. Godine 1962., nakon prodaje tvrtke, preselila se s obitelj u Basel. Četrdesetak godina kasnije, 2007., odlučila je u Gvatemalu živjeti s kćeri Vivian Suter, i to na bivšoj plantaži kave pored jezera Atitlán, gdje je i umrla u svom domu u dobi od 98 godina.

Bečka izložba njezinu priču vraća na početnu točku, a gledatelja vodi na put kroz povijest umjetnosti 20. i 21. stoljeća. Rani i kasni radovi suprotstavljeni su na dvije izložbene razine te iako se doimaju kontradiktornima, moglo bi se zaključiti da ih potpisuju dva različita umjetnika. Pomnije promatranje upućuje na srodnosti koje otkrivaju rane interese Elisabeth Wild, jer fragmente arhitekture i prirode nalazimo i u kasnim kolažnim radovima poput maski ili geometrijskih uzoraka. "Kolaži tako ujedinjuju Wildove rane pejzažne slike, portrete i tekstilne uzorke u čisto apstraktnom obliku", zapisano je u katalogu.

No ono što najviše impresionira i privlači pozornost gledatelja je film snimljen u njezinoj kući u Gvatemali, film koji svjedoči o njezinu bliskom obiteljskom, ali i umjetničkom odnosu s kćeri Vivian. Zatočene u kući, negdje s ruba gvatemalske prašume, njih dvije ispisuju iznimno emocionalni odnos, koji poput instalacije Laure Prouvost osobnu biografiju čini umjetničkim djelom. U katastrofičnim vremenima, kao što je ovo naše, izgleda da se umjetnost izrazite konceptualnosti povlači pred osobnim pričama koje umjetnici izlažu u svjetskim galerijama, kako bi kroz identifikacijske modele traumatičnu stvarnost učinili lakšom svojim gledateljima.