Bob Woodward (75) ušao je u učionicu i pogledao studente druge godine novinarstva na Yaleu kojima predaje istraživačko novinarstvo. "Što mislite, kako bi danas, u doba interneta, bilo moguće otkriti aferu Watergate?". Studenti su ga pogledali dignutih obrva. Jedan pametni je rekao "Pa na Googleu bismo potražili Nixonove tajne spise". Woodward je bio zapanjen. "Hej, guys, pa ti spisi su tajni! Ne bi bili na internetu!"

Oni su se smijuljili nesvjesni koliko se zapravo današnje novinarstvo razlikuje od onog kojim se bavio Woodward. Početkom 70-ih on je imao 28 godina, radio je tek nekoliko mjeseci za Washington Post, a onda je, s kolegom novinarom Carlom Bernsteinom, "nanjušio" i potom raskrinkao aferu Watergate, koja je pokrenula višemjesečna istraživanja američkog državnog vrha i dovela do ostavke tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona.

Woodward je postao legenda, objavio je 18 knjiga o američkim predsjednicima i politici, od toga su 12 bestseleri. Radi kao profesor i još je urednik u Washington Postu. Uskoro mu izlazi nova knjiga, o Donaldu Trumpu. Što danas možemo naučiti iz afere Watergate Woodward je pokušao prenijeti u predavanju kolegama novinarima iz cijelog svijeta.

"Netko me pitao koji bi nas svjetski ili američki problem danas trebao najviše brinuti. Moj odgovor je - tajne vlade. Tajne vlade imaju svi, dobro su skrivene, sve što rade, rade u dubokoj tajnosti, a često posve nepotrebno. Stalno se moramo boriti s otkrivanjem njihovih tajni, što rade, tko ih radi, potom ih objaviti. Drugi problem je internet, koji je prebrz, prenestrpljiv, površan i često netočan. Pada mi na pamet jedan događaj iz sredine sedamdesetih, nakon što je Nixon dao ostavku. Radili smo film na temelju knjige koju smo napisali Calr Bernstein i ja - 'Svi predsjednikovi ljudi', koja govori o prikrivanju Nixonove afere. Režiser filma tražio je adekvatnoga glumca za ulogu urednika Posta Bena Bradleeja. Izabrali smo Jasona Robardsa jer mu je jako nalikovao. Jason je tad bio u zalasku karijere, bio je alkoholičar, imao je nesreću, ponudili su mu 50.000 dolara za ulogu i on je bio oduševljen. Uzeo je scenarij, odnio ga kući, pročitao, vratio se idući dan i rekao: 'Ja ne mogu glumiti Bradleeja'. Pitali smo zašto, što ne valja. On je rekao 'Pa sve što Bradlee radi u filmu je da hoda gore-dolje po redakciji i govori 'Gdje je jebena priča!' A režiser mu je odgovorio: 'Pa to urednici novina i rade, to im je posao, trčati po redakciji i govoriti gdje je jebena priča!'. E, pa to je i danas još osnova novinarskog posla; naći jebenu priču. Ali zbog brzine protoka vijesti, zbog politike i politikantstva moramo se, u svakodnevnoj potrazi za vijestima, upitati što je jebena priča. To danas nije kristalno jasno. Kako uopće prezentirati jebenu priču, u kojem formatu, kad je plasirati, kako je provjeriti, istražiti. To su ozbiljna pitanja koja si moramo postaviti kako bismo objavili priču i zadržali povjerenje čitatelja", nasmijao nas je Woodward jer smo se svi pronašli u tim situacijama.

A što se zapravo događa s tim povjerenjem čitatelja u medije? Ono danas gotovo da i ne postoji?

Ako pitate ljude vjeruju li medijima, dobili biste različite odgovore, ali 60 posto bi ih reklo da ne vjeruju medijima. Naravno da je to loše, ali je činjenica da nam mnogi ne vjeruju. A kad imaš proizvod kojemu ne vjeruju, moraš se pitati kako to promijeniti. Moje mišljenje je da čitatelju moraš dati više istraživačkog novinarstva, više reportaža, terenskog posla. Nedavno sam razgovarao s jednim reporterom i pitao ga kad će ići van raditi intervju. On je rekao: 'Ne, ne, ja ne idem van raditi intervju, ja to odradim ili preko interneta ili telefonom'. Danas su novinari prelijeni ići van po priču, ne rade to. Studenti me često pitaju kojim sam se metodama služio u svom istraživačkom novinarstvu. Onda im konkretno pokažem. Zadam im velike projekte. Kažem im: 'Izađite iz knjižnica, maknite se s interneta, idite van, gledajte što se događa i donesite mi jebenu priču, o bilo čemu'. Kad uhvate tu nit, izađu van i pronađu priču, shvate bit novinarstva, donesu sjajne priče.

Kako je to konkretno izgledalo u Vašem slučaju, u vrijeme dok ste otkrivali aferu Watergate?

Od mog Watergate partnera Carla Bernsteina sam naučio puno. Dok smo istraživali tu aferu, donio je listu s imenima ljudi, njihovim adresama i odlučili smo ih sve posjetiti bez najave. Neka vrata su nam zatvorena pred nosom, neki su nas psovali, ali mnogi su htjeli pričati s nama. Ljudi vole kad mogu ispričati svoju priču. Nevjerojatno je što su ti sve u stanju ispričati ako ih samo slušaš. A kad ih slušaš i kad si na terenu, samo trebaš slijediti svoj 'nos' i namirisat ćeš priču. Kako sam nanjušio Watergate? Sjećam se da sam išao na sud pratiti suđenje petorici provalnika koji su provalili u sjedište nacionalnog odbora Demokratske stranke u hotelsko-stambenom kompleksu Watergate u Washingtonu. Radio sam tad u crnoj kronici. Sjedio sam u sudnici kad su doveli tu petoricu provalnika. Svi su bili odjeveni u crna odijela. To mi je odmah bilo čudno. Provalnici ne hodaju okolo u odijelima. A kad je jedan sucu rekao da radi u CIA-i, shvatio sam da nešto ne štima. Sve je smrdjelo, i to jako. Nisam znao kamo će me to odvesti, ali slijedio sam trag, tjednima, mjesecima, na kraju i godinama.

Danas takvog istraživačkog novinarstva koje traje tjednima i mjesecima gotovo da i nema. Teško ga je provoditi jer vijesti moraju ići brzo i doprijeti do velikog broja čitatelja. Kako se tu uklapa koncept novinarskog istraživanja koje ste radili Vi?

Nije teško. Sistem je isti prije i danas. Trebaš samo postavljati prava pitanja pravim osobama, imati nos za priču, slijediti istinu koju saznaš, graditi odnose s ljudima s kojima pričaš. Ali za to treba vremena, to traje, i to treba reći uredniku, da takva priča ne može ići van za dan. U tome je tajna istraživačkog novinarstva i njegova veličina. Kad sam pisao knjigu o Bushu, naučio sam važnu lekciju. Trebao sam napraviti razgovor s generalom koji nije htio razgovarati sa mnom. Ostavljao sam mu poruke, zvao ga, slao mu mailove. Ništa. Saznao sam u kojem dijelu Washingtona živi. Razmišljao sam koje bi bilo dobro vrijeme da banem nenajavljen na vrata generalu s četiri zvjezdice. Što biste vi napravili? 5 ujutro? Pa on je vojnik, u to vrijeme suludo vježba. Odlučio sam pokucati mu u utorak u 20.15 sati navečer.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Utorak je dobar dan, početak je tjedna, do 20:15 je već stigao doma, večerao je, malo odmorio, ne ide još na posao, možda je popio koju. Pokucao sam. On je otvorio. Pogledao me i ljutito rekao 'Pa jel još uvijek radiš to sranje'?! I stvarno je to mislio. Ali ja sam se poslužio trikom kojemu su me poučili ljudi iz CIA. Moraš pustiti tišini da odradi posao i pokazat će se istina. I ja sam samo nabacio svoje poker lice i čekao. On nije vidio da sam trljao dva prsta na ruci kako bih se smirio. Nakon trenutak-dva pogledao me je nekako sažalno i rekao 'Uđi'. Poker lice je upalilo. Pustio me je unutra i razgovarali smo dva sata, odgovorio mi je na skoro sva pitanja. Ja sam uglavnom samo postavljao pitanje 'Zašto, zašto', a odgovori su se nizali. Sad nedavno, radeći na Trumpovoj knjizi, htio sam ispričati jednu priču koja je bila vezana za čovjeka iz njegove blizine. Pristao je razgovarati sa mnom, ali nikako nismo uspijevali dogovoriti vrijeme. Stalno mi je odgađao. Jedan dan sam ga nazvao u 22 sata navečer i pitao ga 'Jel može sada'. On je bio u čudu. Pitao me jesam li lud. Ali obojica smo bili budni a ja sam bio 4 minute udaljen od njegove adrese. Pitao me je kako znam gdje živi, a ja sam rekao da to zapravo nije bilo teško otkriti. I odradili smo taj noćni razgovor. Gotovo je bila zora kada smo završili. Poanta priče je da ne smijete izgubiti tu želju da razgovarate sa ljudima o kojima pišete, nađete se sa njima uživo, izgradite povjerenje, potrudite se oko svega. To zapravo nije teško, često je zabavno, a uvijek daje odlične rezultate.

Mnoge medije optužuju da služe nekoj politici ili političkoj stranci objavljujući tendenciozne tekstove. Koje je Vaše mišljene o tome, da li je to neizbježno?

U Americi se puno ljudi iz medija sukobljava sa Trumpom kroz svoje objave, ponekad su i previše emotivno angažirani. To ne valja. Morate se povući, postati nepristran reporter, bez osobnog stava. Mediji ne smiju voditi neke svoje politike. To nije dobro za medije. Ne smijemo postati drugi oblik politike ili produžena ruka neke politike. Moramo se držati svog posla, prenositi što se doista događa, otkrivati tajne, afere, skrivene priče. U filmu kojega volim, Društvo mrtvih pjesnika, glumac Robin Williams kao profesor tjera svoje studente da nađu druge načine da sagledavaju stvari. Mi također moramo naći nove načine da promišljamo o stvarima i svom poslu. Danas su trend politički analitičari, svi ih koriste da bi sagledali trenutnu situaciju. Novinarske analize, komentari, objavljivanje stavova na društvenim mrežama, sklizak su teren. Čitatelji nisu glupi, shvaćaju kad im se neko mišljenje nameće i to ne vole.

Tiskani mediji danas gube na snazi i na važnosti. Zbog brojnosti digitalnih medija mnogi veliki propadaju, nemaju dovoljno budžeta da opstanu. Kako vidite budućnost medija?

Novinari danas kažu - ma smanjili su mi plaću, budžet u firmi je malen, neću raditi više prekovremeno, neću ići na terene, neću raditi noću, neću kucati ljudima na vrata... Mogu to razumjeti, ali to nije dobar način... Danas je jedina garancija opstanku medija, sam novinar. Gledajući unazad, i u vrijeme Watergate afere bilo je puno rizika. Sjedili smo s našim izdavačem i vagali hoće li nas ta afera uništiti ili uzdići, ali glavno pitanje je bilo, ako ne izdamo, kako će ona istina o Nixonu izaći na vidjelo. Što ako ljudi ne budu vjerovali onome što pišemo. Oni su se lomili ali mi smo rekli da ćemo nastavili raditi jer to je naš posao, to je ono što mi radimo. Imao sam tada 29 godina a Nixon nas je nazvao neprijateljima naroda i države, beskaraternim likovima. S druge strane, tu su priče o kojima pišete. Danas je jedini način opstati na tržištu naći pretplatnike. Da bi preživjeli danas, novinari sami moraju tražiti pretplatnike i ne kucaju ljudima u 21:15 navečer zbog istraživačkog novinarstva nego da ih nagovore da se pretplate. Drago mi je da ja to ne moram raditi. No, da ja prodajem tu pretplatu, da im pokucam na vrata i da mi kažu 'Pa jel još uvijek radiš to sranje', vjerojatno bih ih pokušao uvjeriti da mi pišemo i prodajemo istinu, da ih ona treba zanimati i treba ih se ticati jer to što mi radimo ima utjecaja na njihov život, na funkcioniranje društva. Vaš proizvod danas definiran je vašim radom i kako obavljate svoj posao, a ljudi jedino žele čuti istinu. Ne dopustite da vam novine budu 'bacon cooler'. To je, naime, izraz iz 70-ih kojim smo nazivali novine sa lošim pričama. Ono kad ujutro listaš novine i jedeš jaja sa slaninom, staviš slaninu na vilicu, a ona je toliko vruća da moraš skupiti novine i hladiti slaninu sa njima. Da ste u tom trenutku čitali dobru priču, to nikako ne biste napravili.

Ipak, izvjesno je da će digitalni mediji vrlo uskoro ugasiti printane. Možete li usporediti važnost printanih medija u odnosu na digitalne?

Iako su digitalni mediji sveprisutni još uvijek print zapravo nosi najveće priče na svijetu. Naprosto jer je na papiru. Digitalni mediji su prebrzi, prepovršni za detaljnu objavu jakih priča no, činjenica je da će print nestati u nekom trenutku zbog loše logistike, nedostatka novca, 'spasimo drveće' pokreta.. Digital postaje sve bolji ali ja i dalje volim listati novine jer u njima vidim ono što sam tijekom dana propustio vidjeti, čuti, ili nisam našao ili se dogodilo dok sam spavao. Nadam se da će digital jednom moći postati i moći dati ono što daju novine.

Mi u Hrvatskoj radimo dosta istraživačkog novinarstva, puno smo na terenu, objavljujemo jake priče, ali ne uspijevamo puno toga promijeniti. Umjesto promjena događa se da novinari postaju mete napada zbog objavljenih priča. Jeste li ikad osjetili strah za svoj život tijekom Watergate afere?

Da, to je problem u mnogim državama i to nije novost, ali je žalosno za demokraciju u kojoj se to događa. Te probleme i ta pitanja trebaju se rješavati na državnoj razini i provlačiti kroz druge medije. Osjetio sam to i sam tijekom Watergatea. Osoba iz FBI koja je zapravo bila 'Duboko grlo' rekla mi je u jednom trenutku da mi je život možda ugrožen. Postao sam paranoičan, iako zapravo nisam bio svjestan te opasnosti; dobio sam i policijsku zaštitu. Tek sad s odmakom od toliko godina shvaćam u kakvoj sam opasnosti mogao biti i koliko toga je bilo u pitanju. Teret na nama novinarima je da moramo kopati duboko da bismo otkrili ono što je skriveno, a onda je na urednicima hoće li imati hrabrosti to objaviti. Jedan general iz Nixonove afere mi je rekao - gledajte što radimo a ne što govorimo. Nekada treba proći neko vrijeme da bi se otkrila istina i značaj nečega što smo učinili.