Ako dobro podnosite visinu i možete gledati filmove u IMAX 3D projekciji, ne oklijevajte. Odjurite u kino dok se još prikazuje “Put do slave” Roberta Zemeckisa i doživjet ćete kino iskustvo koje se pamti. 

Uvjeren sam da nijedan film koji je dosad snimljen u 3D tehnici nije bio kao stvoren za taj format, kao što vjerujem da je Zemeckisov film dosad najbolji 3D film ikad snimljen, uključujući 3D dragulje kakav je “Avatar” Jamesa Camerona i četvrti “Pobješnjeli Max” Georgea Millera.

To tvrdim iako “Put do slave” nisam gledao u 3D verziji. Gledao sam običnu 2D projekciju i posljednjih pola sata filma bilo mi je zlo. Panično se bojim visine do te mjere da mi je običan uspon na stolac sizifovski pothvat.

A redatelj filma, Robert Zemeckis, potrudio se stvoriti kino doživljaj vrtoglavice od pogleda s visine u dubinu njujorške prometne gužve.

Kad su mu rekli da je nekim gledateljima koji su film gledali na njujorškoj premijeri pozlilo i da su povraćali, odgovorio je: “Naš cilj je bio da stvorimo osjećaj vrtoglavice. Stvarno smo se namučili kako bismo gledatelje stavili na žicu razapetu između dva tornja”.

Dvadesetominutnu scenu junakova hoda po žici, između dva nebodera Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, gledao sam (ponavljam, u 2D projekciji) skrećući pogled s velikog ekrana, zatvarajući oči i stavljajući ruke preko očiju.

3D projekciju vjerojatno ne bih podnio i neizrecivo mi je žao što se ne usudim film vidjeti u toj verziji na velikom IMAX ekranu. 

Ako se ne bojite visine, ne oklijevajte. Događaj koji Zemeckisov film rekonstruira u “Putu do slave”, u prvoj polovici sa šarmom komedije, a u drugoj s napetošću trilera, zbio se 7. kolovoza 1974., dok su radovi na dovršenju Svjetskog trgovačkog centra još trajali.

Junak filma, francuski zaljubljenik u hod na žici, Philippe Petit, već je ranije izazvao pozornost svijeta hodom po žici između dva zvonika crkve Notre Dame de Paris, a kad je u novinama vidio fotografiju nedovršenih njujorških tornjeva, strastveno je započeo, s djevojkom i nekoliko prijatelja pripremati pothvat kakav svijet još nije vidio. 

Baš kao što je 40 godina kasnije Robert Zemeckis odlučio režirati film kakav u kinima još nije viđen.

Zemeckis je započeo karijeru 1978. filmom “Ruku mi svoju daj” o generaciji koja je sredinom šezdesetih ludovala za Beatlesima te nastavio spilbergovskim putem izvrsnih sofisticiranih hitova “Staro za novo” (1980), “Potraga za zelenim dijamantom” (1984), “Povratak u budućnost” (1985), “Tko je smjestio Zeki Rogeru?”, “Povratak u budućnost II” (1989) i “Povratak u budućnost III” (1990). 

S neuspjelom crnom komedijom “Smrt joj dobro pristaje” (1992) započinje, za mene, Zemeckisov redateljski pad koji traje sve do ovog najnovijeg filma, “Puta do slave” (usput, to je doista banalan hrvatski naslov, film se u izvorniku zove jednostavno “The Walk”, “Hod”, mogli su ga prevesti ili tako ili kao “Hod po žici”). 

Iako je u proteklih 25 godina Zemeckis imao hvaljenih, nagrađivanih, ambicioznih, komercijalnih i uglavnom precijenjenih filmova (“Forrest Gump”, “Kontakt”, “Brodolom života”), za mene postao redatelj pompoznih digitalno animiranih ekstravagancija (“Polar Ekspres”, “Beowulf”, “Božića priča”). 

Toliko mi je bio nezanimljiv da njegov, nakon više od desetljeća digitalne animacije, prvi “normalan”, neanimirani film, “Let” (2012.) nisam čak ni poželio gledati. 

“Put do slave” vratio je Zemeckisa u doba kad je bio jedan od najboljih suvremenih holivudskih redatelja.

Danas, kad efekti svih vrsta dominiraju holivudskim filmom i kad je svejedno kakav kadar slijedi prethodni, kad se sve može naknadno dotjerati digitalnom kirurgijom, Zemeckis nas vraća u doba precizne režije, ne samo vizualne komponente filma, nego i dramaturške, stilske i tematske. 

Već sama ideja da glavni junak pripovijeda cijeli istiniti događaj stojeći na rubu baklje Kipa Slobode, dok se u desnom kutu kadra pruža spektakularan pogled na Manhattan s dva nebodera WTC-a, vrijedna je divljenja koliko je jednostavna, nadahnuta, evokativna te u stilu života i junaštva glavnog junaka. 

Visina je njegov prirodni okoliš i bilo koje drugo mjesto u New Yorku, kafić, terasa, ulica, restoran ili park, bilo bi samo jedno mjesto, ništa više. 

Početna vizualna intonacija junakove karijere i pothvata odjekuje tijekom cijelog filma, rastući u intenzitetu i doživljajnosti poput krešenda simfonije od koje gubite osjećaj gravitacije. 

Ono što je naravno postaje nadnaravno, a sve je podjednako stvarno i sve se doista tako zbilo, kadar po kadar, sekundu po sekundu, korak po korak. 

S kamerom među oblacima i pogledom na asfalt Zemeckis orkestrira svoj film s preciznošću rezova skalpelom po živom tkivu filma te stvara istodobno jedan od najuzbudljivijih američkih filmova posljednjih godina. 

Kao i jedan od najtužnijih. Jer iako se divimo junaku i ljepoti redateljevih prizora, ne možemo ni sekunde zaboraviti da Blizanci između kojih po razapetoj žici 1974. godine hoda Philippe Petit više ne postoje.

Postao je građanin New Yorka

Zemeckis svoje filmsko uskrsnuće Svjetkog trgovačkog centra posvećuje svim žrtvama napada 11. rujna. Jedna od tih žrtava, iako je živ, jest i junak filma koji je nakon svojeg hoda po žici postao građanin New Yorka i često se vraćao na krovove tornjeva ne plaćajući, kao obični turisti, ulaznicu jer mu je gradonačelnik New Yorka dao kartu na kojoj je vlastoručno napisao da vrijedi zauvijek.