Zagrebačko kazalište mladih otvara novu sezonu 17. listopada s predstavom “Max, Mischa i ofenziva Tet”, nastalom prema monumentalnom hit romanu Johana Harstada, u kojem se taj norveški autor na gotovo tisuću stranica referira ne neke od najaktualnijih tema današnjice, od ljubavi, obiteljskih odnosa i umjetnosti, pa do migracija, posljedica ratova i PTSP-a. Osim o ratu u Vijetnamu, autor piše i o ratnim zbivanjima na našim područjima, s naglaskom na Sarajevo i Vukovar, a razlog tome je, kako je rekao na predstavljanju knjige u Zagrebu, njegov osjećaj bliskosti i povezanosti s našim krajevima kao dijelovima europskog kontinenta. Taj nagrađivani tekst režirao je Ivica Buljan, nekadašnji direktor drame u Splitu i Zagrebu, te suosnivač Festivala svjetskog kazališta i Mini teatra u Ljubljani, koji je postavljao domaće i svjetske klasike te suvremene hrvatske autore na mnoge domaće i inozemne pozornice, od Slovenije preko Njemačke i Francuske do SAD-a i Obale Bjelokosti.

Express: Poznati ste po odabiru kompleksnih, dijelom i političnih romana, koje postavljate na kazališnu scenu, a jedan od njih svakako je i književni fenomen ‘Max, Mischa i ofenziva Tet’ Johana Harstada, koji je u Norveškoj proglašen knjigom desetljeća. Zašto ste odabrali baš taj naslov?

Radio sam na tekstovima Jensa Bjørneboea i Karla Ovea Knausgaarda, koji su me logično doveli do Johana Harstada i njegova romana Max, Mischa i ofenziva Tet. Ta tri autora povezuje nešto dublje od jezika i norveškog kulturnog okvira. Riječ je o književnoj genealogiji koja propituje granice memorije i zajedničkog imaginarija u europskoj i globalnoj perspektivi. Bjørneboeova Povijest bestijalnosti otvorila mi je pitanje povijesti kao arhivu mučenja, nasilja i sustavne degradacije ljudskog dostojanstva. U kazališnoj adaptaciji taj roman je pokazao kako povijest funkcionira kao mehanizam bestijalnosti. Suočavanje s njim značilo je suočavanje s pitanjem etičkog prikaza nepredočivog. Tako se formirala moja osjetljivost prema onome što Giorgio Agamben naziva “svjedočanstvom nemogućeg”, osjetljivost koju sam kasnije prepoznao u Harstadovu istraživanju Vijetnama i američke imperijalne povijesti. Knausgaardova “Jutarnja zvijezda” otvorila mi je drukčiji horizont. Iz banalnih mikro-narativa svakodnevice izranja nelagoda, pojava zvijezde koja remeti poredak vidljivog i nevidljivog. U kazalištu sam tu pronašao prostor gdje se realističko pripovijedanje sudara s kozmičkom slutnjom. To iskustvo učvrstilo je moju vjeru da se intimno i trivijalno može otvoriti prema metafizičkom i apokaliptičkom. Harstad gradi upravo na toj spojevitoj logici. “Max, Mischa i ofenziva Tet” povezuje obiteljske odnose, prijateljstva i umjetnost s geopolitičkim katastrofama i traumama rata. Ono što me osobito privuklo jest neprekinuti puls povijesti, od Vijetnamskog rata, preko 11. rujna, do današnjeg osjećaja globalne nesigurnosti. Takav tekst omogućuje kazalištu da istovremeno bude pripovjedačko i analitičko, da se bavi i intimnim odnosima te ideološkim matricama koje oblikuju naše živote.

Express: Roman je aktualan jer korespondira s današnjim vremenom, ali i našom lokalnom situacijom, od motiva rata i PTSP-a pa do migracija. Jeste li u prvi plan stavili društvenu dimenziju teksta? I kako ste tisuću stranica romana strukturirali u predstavu ZKM-a?

Društvena dimenzija teksta bila je neizbježna. Rat, PTSP i migracije su teme koje definiraju naše prostore jednako kao i Harstadove junake. Vid Hribar, koji je radio adaptaciju, vodio se Brechtovom mišlju da “kazalište nije zrcalo stvarnosti nego čekić koji je oblikuje”. Tisuću stranica romana bilo je potrebno kondenzirati mnoštvo prizora, raspoređenih u tri velika luka. Pritom nismo htjeli reducirati bogatstvo romana, nego ga dramaturški rasporediti. Prizori se izmjenjuju u ritmu simfonije, intimni monolozi sudaraju se s kolektivnim slikama, a lirika s ironijom. Predstava funkcionira kao arhiv sjećanja, ali i kao prostor kontradikcija, nadam se da će gledatelj oscilirati između uživljavanja i kritičke distance.

Express: Do sada ste na scenu postavljali brojne domaće i strane autore, od Krleže i Svetine do Elfriede Jelinek, spomenimo samo da ste u zadnje dvije godine radili ‘Crvenu vodu’ i ‘Lisice’ u Splitu te ‘Nigdje, niotkuda’ u Rijeci. Može li se reći da izborom tekstova želite pridonijeti slobodi i demokratičnosti društva? Ili je društvena angažiranost u umjetnosti prošlost?

Društvena angažiranost nije prošlost, ona je conditio sine qua non svakog smislenog teatra. Možemo li si uopće priuštiti luksuz apolitičnog kazališta dok živimo u društvu koje se sve više urušava u autoritarizam i korupciju? Kad sam radio Krležu, Ugrešić, Jelinek, Bjorneboea ili suvremene autore poput Jurice Pavičića i Bekima Sejranovića, vodila me misao da kazalište mora biti “prostor konflikta”, kako je to pisala Chantal Mouffe. Angažman nije slogan, nego etička i estetska odluka: otvaranje prostora slobodi. Sloboda i demokracija nisu dane jednom zauvijek, one se stalno moraju braniti, i umjetnost je jedno od rijetkih preostalih oružja u tom boju. Primjerice, Dubravka Ugrešić je bila i ostala pisac koji nikad nije bio u biznis klasi. Njezina literatura je protiv institucije, protiv kulta književne veličine, protiv mehanizama distribucije moći koji u književnosti često zamjenjuju sam tekst. Dubravka je kao angažirana intelektualka odbijala konformizam, sve do kraja. Bila je zadnja instanca one figure pisca koji nije ni influencer ni kustos, već netko tko se pišući izolira, biva odbačen, ali ostaje vjeran tekstu. Bila je svjesna da je emigrantska vještica s pogrešnom putovnicom, ali nikad nije htjela kartu za prvi razred. Kazalište danas mora preuzeti tu ulogu, ne kao ilustracija ideja, nego kao preostali prostor u kojem se kritička misao još udiše, u kojem nije monetizirana, u kojem nas tekst ne poziva na jedinstvo, istomišljeništvo, nego na sukob i različitost.

Express: Kako komentirate stanovite branitelje koji su tijekom ljeta pokrenuli hajku protiv festivala ‘Nosi se’ s temom rata i njegovih posljedica na svakodnevicu, a u sklopu kojega su trebali biti prikazani film ‘Mirotvorac’ i Frljićeva predstava ‘Mrzim istinu’?

Hajka protiv festivala “Nosi se” tipičan je primjer populističke instrumentalizacije “osjetljivih” tema. Rat i njegove posljedice nisu privatno vlasništvo jedne interesne skupine, to je traumatska jezgra cijelog društva. Kad braniteljske udruge zahtijevaju zabranu umjetničkog rada, one zapravo reproduciraju logiku cenzure i discipliniranja. Program festivala ne napada branitelje, nego otvara pitanja što rat čini ljudima, obiteljima, društvu? Pokušaji da se to ušutka podsjećaju na totalitarne refleksne geste kakvih je bilo na ovim prostorima oduvijek. U obrazovanju se učinilo premalo, gotovo ništa, na građanskom odgoju, i zato nemali broj ljudi stvarno misli da se neke njima neugodne teme rješavaju zabranama. Kazalište ne smije pristati na to, jer bi to bio poraz umjetnosti, ali i politike sjećanja.

Express: Kako tumačite da smo kao društvo dopustili da ekstremne, rubne skupine, poput zabranitelja i molitelja na glavnom trgu, postanu dominantni korektiv, koji govori kakve bismo umjetničke i ideološke vrijednosti trebali slijediti, što se potvrdilo događanjima u Benkovcu, Šibeniku i Velikoj Gorici?

Ekstremne skupine postale su dominantni korektiv jer smo dopustili eroziju javne sfere. Habermas je opisivao “strukturalne promjene javnosti”, kad prostor debate okupiraju partikularni interesi. Kod nas su to “zabranitelji” i “molitelji” koji, premda marginalni, dobivaju disproporcionalnu moć jer političke elite koriste njihovu energiju da bi homogenizirale društvo. To je zapravo simptom slabe demokracije, manjine s regresivnim stavovima dobivaju glas arbitra. Paradoksalno, to se zbiva u trenutku kad većina građana, posebno mladi, traži upravo suprotno, otvorenost, solidarnost, pluralizam.

Express: Na Thompsonovu koncertu na Hipodromu bila je vidljiva kičasta scenografija na nebu s Gospom i križevima, čuo se ustaški pozdrav ‘ZDS’, a prije i poslije koncerta grad su okupirali mladi koji su se dičili s ustaškim simbolima i pjevali proustaške pjesme. Strani dopisnici su tu ‘normalizaciju ustaških obilježja’ nazvali ‘simptom rastuće simpatije prema fašističkom režimu među mladima’, a mogli su se pročitati i naslovi poput ‘500.000 Hrvata slavi fašizam’. Kako ste vi doživjeli Thompsonov koncert u Zagrebu, kao i dolazak premijera na probu?

Thompsonov koncert je bio tužni spektakl normalizacije fašizma. U trenutku kad na stadionu odjekuje “Za dom spremni”, više ne govorimo o glazbi, nego o performativnom aktu političkog i vjerskog nasilja. Premijerov dolazak na probu dodatno je legitimizirao tu atmosferu. Strani dopisnici nisu pretjerivali: kad pola milijuna ljudi sudjeluje u ritualu koji afirmira ustaštvo, to je simptom ozbiljne društvene bolesti. Ne mislim da je ta golema masa, u kojoj su bili moji prijatelji i rodbina, fašisti niti oni to misle. Godinama je mašinerija šoumena stvarala dojam da je on nešto zabranjeno. Sve je kulminiralo time kad mu je Sanader platio da se ne pojavljuje u kampanji. A njegova stranka se nije promijenila. Sljedbenici su nakon toga mesiju prigrlili s još većim žarom. I tako se sekta razbuktala do mase koja još živi u uvjerenju da je “zabranjena”, a iza nje stoji stranka koja vlada tri desetljeća, premijer, predsjednik Sabora i Crkva. Zapanjila me je estetika koncerta. Kičasta ikonografija Gospinih likova i križeva, spoj religijskog kiča i političkog ekstremizma, nije nevina dekoracija, nego instrument ideološke kontrole.

Express: Članovi Vlade, uključujući premijera i neke ministre, kao i gradonačelnik, pokušavali su u svojim izjavama depolitizirati cijelu stvar, apostrofirajući muzički ukus kao bitan faktor cijele priče, pritom podržavajući MPT, koji svoj scenski identitet gradi na temelju religijske i nacionalne pripadnosti. Što nam to govori o našim političarima?

Kad političari depolitiziraju fašizam, govoreći da je riječ samo o “muzičkom ukusu”, oni zapravo provode opasan oblik političke manipulacije. Ako je “ZDS” stvar ukusa, onda je i nasilje stvar ukusa. Takav relativizam briše granice između demokratskog i totalitarnog, između umjetnosti i propagande. Time naši političari pokazuju da nisu spremni braniti ustavne vrijednosti. Umjesto da osude ekstremizam, oni ga prešutno podržavaju jer im donosi političke poene. To nas vraća na Benjaminovu misao: fašizam je uvijek moguć kad elite koriste estetiku da bi neutralizirale politiku.

Express: Zagrebačka nadbiskupija je nedavno poručila da su najavljeni sadržaji novog predmeta Zdravstveni odgoj i obrazovanje, koji bi se trebao predavati u školama, neprihvatljivi za katoličke vjernike. Ima li Crkva pravo nametati svoju ideologiju, temeljenu na konzervativnoj revoluciji, cijelom društvu?

Crkva nema pravo nametati svoju ideologiju cijelom društvu. Živimo u sekularnoj državi i obrazovni sustav mora biti autonomno područje. Kad Zagrebačka nadbiskupija kaže da je zdravstveni odgoj neprihvatljiv, to znači da pokušava zamijeniti javni interes partikularnom dogmom. To je model konzervativne revolucije, koji u Europi vidimo i u Poljskoj i u Mađarskoj. No pitanje je šire: zašto političke elite dopuštaju takvu moć Crkvi? Zato što im odgovara društvo kontrole, društvo poslušnosti. A kazalište, umjetnost, obrazovanje moraju inzistirati na kritičkoj misli i slobodi, jer bez toga nema demokracije.

Express: Prema konkretnim pokazateljima, Hrvatska grca u korupciji i nepotizmu, dok rezanje javne potrošnje u kulturi i obrazovanju pridonosi sveopćoj eroziji vrijednosti. Kakvo nam je stanje nacije?

Krleža nas je opisivao kao narod rastrgan između sramote i ponosa, provincijalizma i patetike, vječno na rubu tuđih carevina, nesposoban za istinsku samospoznaju. U njegovoj dijagnozi Hrvati su nacija bez povijesne svijesti, zarobljena u malograđanskom patriotizmu, poslušnosti i strahu od vlastite pameti. Inteligencija je, po njemu, klasa koja se prilagođava svakoj vlasti, a kultura je sredstvo samoutjehe umjesto prosvjetljenja. Krleža je vjerovao da se hrvatski identitet ne može riješiti mitovima, nego samo kroz moralno i intelektualno poštenje, kroz suočavanje s vlastitim licemjerjem, provincijalnošću i povijesnim strahom od slobode. Ako se kultura tretira kao luksuz, a obrazovanje kao trošak, tad se društvo svodi na puku ekonomsku produktivnost. Bez slobodne kulture i obrazovanja nema društvenog tkiva. Hrvatska, kao većina Europe, danas živi u stanju erozije, političke, ekonomske, moralne... U toj eroziji možda postoji i šansa, mjesta otpora, mjesto gdje se grade alternative.