Umro je Goran Babić. Bio je, kažu znalci, veliki pjesnik, jedan od najvećih koje smo imali. I mi koji nismo stručnjaci znali smo se zadiviti tim čudom koje se zove lirski talent i koje ti omogućuje da u stihu iskažeš emociju, misao, trenutak, vrhunac ili pad, kakve svi proživljavamo, ali ih nitko ne može izraziti, doli pjesnik. U njegove sam se pjesme zaljubio via Jergović, taj je davno objavio pjesmu pod naslovom “Beskonačno”, a ide ovako:
Taj vjetar zvani košava
nigdje tako ne udara
ko na Lešću
Kanio sam ići dalje
u svom žiznju
ali neću
Ovdje gdjeno završava
i Dunavo i daljina
Taj vjetar zvani košava
ne jenjava, ne jenjava
I da je napisao samo tu pjesmu, bio bi značajan pjesnik ovoga jezika. Ali nije, napisao je mnogo pjesama i, kažu znalci, stotinjak knjiga. Bio je žestok, osjećajan, tvrd, nježan, svoj. Osobno ga nisam upoznao pa ću se poslužiti s nekoliko opisa ljudi koji su ga znali. “Veličina tog čovjeka”, napisao je Dragan Markovina, “vidjela se po tome što je on za ono u što je vjerovao bio spreman platiti cijenu. Realno je već u drugoj polovici osamdesetih, kad je smijenjen u Oku i kad je njegova partijska frakcija, ona Šuvarova, u kojoj mu je najbliži drug bio Pero Kvesić, izgubila pozicije, počeo životariti, pišući za novine diljem Jugoslavije, uglavnom one manje razvikane, objavljujući svoje polemički tekstove u knjigama koje su imale mali tiraž i bivajući na neki način smatram strašilom koje je već tada marginalizirano i čije mračne slutnje nitko nije želio slušati. Na toj političkoj liniji rastao se i s dugogodišnjim drugom Ivicom Račanom.” Markovina potom nastavlja: “A Babić je dobro vidio što dolazi i zatim u realnom strahu za svoj život, poučen obiteljskim iskustvom u kojem mu je skoro kompletna majčina beogradska židovska obitelj ubijena u Holokaustu, otišao u Beograd. Istina, tamo nikad nije previše kritizirao srpski nacionalizam, paradoksalno se ponašajući kao gost u gradu odakle su mu majka i svi njeni…”
Gost? Babić je do kraja života pisao na hrvatskom jeziku pa se nekako čini razumljivim da se tamo osjećao kao gost. U karijeri, “u žiznju”, prošao je kroz sve i svašta.
Opor na jeziku, navodno je nekom tko mu se obratio za pomoć, kazao: “Ja ti ne mogu pomoći… al’ al što ti je mogu odmoći…”
Bila je to, naravo, duhovitost – ljudi koji žive od riječi žrtvovat će sve za dobru dosjetku, za veliku figuru, koja zvoni, zveči, ostaje u vječnosti. Početkom sedamdesetih napisao je genijalnu i opaku pjesmu, koja ide ovako:
GORI LI TO HRVATSKA
oče moj, evo nam cijelo ljeto
domaja gori
i strah me je, strah me je veliki
da ne plane Liberan
naše brdo lijepo povrh Slivna Ravna
da mi vatra ne prekrije
djedove i nonu Luciju
što bi od mene ostalo
oče moj
ako se plamen popne
na naše visoke planine
ako ih oganj sažeže
što ćemo djeci ostavit
koju crnu zemlju povrh mora
oče moj, već odavno
od nas su odmakla nebesa
što da učinim, što da učinim
Slivno je mrtvo, otišli su ljudi
hoće li puste izgorjeti
kako da sačuvam groblje
trebam li zbrisati imena
da nas vatra zaobiđe
trebam li im kosti iskopati
što da učinim, što da učinim
za njihov pokoj vječiti
hoće li ih sačuvati
sva zemlja sažgana
kad ih prekrije pepeo
kad ne bude nigdje
nikoga
kad se osuši ruka onoga
koji je spalio Liberan
hoće li ikad itko poznati
da smo ovdje jednom mi živjeli…
Nečija ruka spaljuje Liberan; Babić iskazuje kolektivni - hrvatski - strah od neslučajnog uništenja jedne zajednice i jednog habitata; očeva, bit će da ga je isti strah, samo drugog predznaka, majčin, otjerao u Beograd.
Činjenica je da je jedne noći, 1991., na zagrebačkom kolodvoru sjeo u prvi vlak koji je vozio van Hrvatske. Vlak je vozio za Beograd. Babić je na početku karijere bio pjesnik nacionalne duše; u sredini svojih dana bio je borbeni antinacionalist, da bi pred početak rata otišao u Srbiju. Ispostavilo se, bespovratno. Godinama je bio zabranjen. Zašto je otišao? Objašnjenje je slojevito.
Podrijetlom iz hrvatsko-židovske obitelji, Babić se plašio tragedije, kao i mnogi. Iz židovskog dijela obitelji u prošlom ratu stradalo mu je dvadesetak rođaka. Priče o tome i u socijalizmu su se pripovijedale između četiri zida, tamo gdje ideologije i policije uglavnom nisu imale pristupa. U genijalnoj režiji epizode “Borbena polnoćka” “Našeg malog mista”, kamera ide ulicom maloga mista pa ulazi iza prozora socijalističkih domova - u svima se sprema bakalar, slavi se Božić. Babići su tako čuvali predaju o masovnom ubojstvu predaka i svi koji dolaze iz traumatičnih predjela naših zadnjih ratova znaju dobro taj osjećaj: oni ne bi ponovo čekali.
Pričalo se da su mu, pred odlazak, ili bijeg, nepoznati ljudi noću kucali na prozore i vrata, da je bio zastrašivan. Primao je anonimne prijetnje telefonom. Drugi su govorili da je sedamdesetih i osamdesetih provocirao i navlačio ljude na političke zamke koje bi ih kasnije koštale. Treći su pričali, istina je to, da je bio najbolji prijatelj Slobodana Praljka i da je u Beograd otišao slučajno, vlakom bez voznog reda. Pero Kvesić, Babićev prijatelj, Jutarnjem je listu kazao ovo.
“Ja slučajno znam”, rekao je Pero, “kako se to dogodilo. Te večeri Tuđman je objavio da prekida sve razgovore s Beogradom i nastupila je jedna strašna noć, u kojoj je čovjek mogao očekivati samo rat, osobnu katastrofu, smrt. Okolo je bilo svakih ljudi, a lista lokalnih neprijatelja započinjala je sa Šuvarovim i nastavljala se s Babićevim imenom. Istina, već sutra su se razgovori s Beogradom nastavili, rat je bio malo odgođen, ali Babić je s obitelji već bio na željezničkom kolodvoru i čekao je prvi vlak. U inozemstvo nije mogao jer nije znao strane jezike, u Ljubljanu nije mogao jer je za Slovence bio isto što i za Hrvate. Mogao je u Sarajevo ili u Beograd, a vlak za Beograd bio je prvi.” (na Šuvara je, podsjetimo, pod nerazjašnjenim okolnostima naletio automobil – Šuvar je preletio preko haube i ostao invalid, a u restoranu Purger jedan ga je osuđeni ratni zločinac ošamario. Antu Markovića nepoznati je čovjek u Teslinoj ulici pljunuo; Marković je potom otišao u Austriju). “Da je Babić otišao u Sarajevo, mislim da bi u današnjem Zagrebu bio neka vrsta hrvatskog junaka”, zaključio je Kvesić.
U Hrvatsku se Goran Babić vraćao na mala vrata, gotovo kradom. Ni najslobodoumnije novine nisu se usuđivale objavljivati razgovore s njim cijelo jedno desetljeće. Prvi je intervju s njim objavo Rade Dragojević u zagrebačkoj Prosvjeti, tek 2000. godine.
“Hrvatski pjesnik Goran Babić, čije su pjesme studenti iz ‘71., posebno Čičak, jako voljeli, što smo, uostalom, nedavno imali prilike i vidjeti u dokumentarcu Branka Ivande ‘Poezija i revolucija’, u zadnjih devet godina nije davao izjave za hrvatsku štampu, a kakav je stav ovdašnje javnosti prema njemu, vidi se i po tome da je malo bilo onih koji su s njim uopće i htjeli razgovarati”, napisao je u nekrologu. Autor pjesme “Gori li to Hrvatska” od 1991. godine živi u Beogradu, početkom devedesetih zajedno je s Borislavom Mikelićem osnovao Socijalističku partiju Hrvatske, a u sedamdesetima i osamdesetima bio je urednik “Oka”. U Hrvatskoj je etiketiran različitim diskvalifikacijama, najčešće kao izdajnik. Sam o tome u knjizi “Srbi u Hrvatskoj” kaže: “I izdajnici, naime, imaju neko svoje mišljenje, čak i ako to jesu, a pogotovo ako to nisu...”
Nije se smatrao izdajnikom. Premda se o njegovu odlasku u Beograd može misliti i ovako i onako, povijest majčine obitelji omogućuje razumijevanje premda ono što se u Hrvatskoj zbivalo devedesetih nije bilo, osim na rubovima, reinkarnacija ustaštva. Imao je ipak i drugih neprijatelja, valjda je samo on to znao. No Hrvatska je znala širokogrudnije primati pjesnike koji su iz nje pobjegli, možda i s manje razloga, i uz veći teret izdaje. Vinko Nikolić dočekan je slavolucima, djelo Mile Budaka vraćeno je, te godine kad je Babić otišao u Beograd, u kanon, vratio se i Maruna, koji je napisao kako je “Ivica Račan imao pravo”.
Treba li Babić, sad kad je mrtav, Hrvatskoj i treba li Hrvatska Babiću? Oboje su trebali jedno drugo dok su bili živi pa bi grešku trebalo ispraviti sad kad je Pjesnik umro.
“Goran Babić danas je potrebniji Hrvatskoj nego Hrvatska njemu”, pisali smo kad mu je Fraktura, prvi veliki nacionalni nakladnik, objavila knjigu pjesama. “On se pomirio s tim da će umrijeti tamo gdje su Matoš, Tin ili Petar Gudelj boravili privremeno. Zašto je Babić potreban ovoj zemlji? Zato što je širina jedina brana pred političkim potonućem u dubinu. Hrvatskoj treba i veličine i veličina.”
Jednoga dana, a čini se da taj još nije došao – ali dolazi – samo će specijalisti znati Babićeve političke meandre. Ostat će poezija koju, naročito ne tako moćnu, ne može svatko pisati. Tko danas zna da je Tin bio pripadnik Legije stranaca, Jugoslaven, zagovornik atentata, službenik u NDH pa poslije rata kroz iglene uši vraćen u korpus hrvatske poezije? Koji je pravi Tin – legionar, Jugoslaven, Hrvat? Pravi je - ako nas pitate – lirik, genij jezika, istim mjerilom, kakav god bio red veličina, treba mjeriti, i mjerit će se, i Gorana Babića. Jer nema srca koje neće zadrhtati čitajući njegove stihove.
