Na službenoj Facebook stranici Marka Perkovića Thompsona nedavno je objavljena informacija o pretprodaji live albuma pomalo rogobatnog naziva, “504 027 (Hipodrom, Live)”, snimljenog na koncertu održanom 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu, navodno pred 504.027 posjetitelja. Izdanje, koje se u pretprodaji na stranicama Croatia Recordsa prodaje po cijeni od 17 eura, sadrži 3 CD-a i booklet od 28 stranica, a u pripremi su blu-ray, DVD i četverostruko vinilno izdanje. Croatia Records, u skladu s prevladavajućom “filozofijom” današnjice, u kojoj su ključne riječi “povijest” i “rekord” u svim svojim izvedenicama, izdanje promovira sloganom: “Najveći koncert s prodanim ulaznicama u svjetskoj povijesti dobiva i svoje fizičko izdanje!”. U najavi izdanja, također, stoji sljedeće: “Album ‘504 027 (Hipodrom, live)’ nastao je u suradnji s Thompsonovim timom i Croatia Records kao trajni dokument jednog od najmasovnijih i najznačajnijih koncerata novije hrvatske glazbene povijesti, čija je produkcija i organizacija mjesecima bila u fokusu javnosti”.

S aktualnog Svjetskog nogometnog prvenstva mediji nas neprestano bombardiraju “povijesnim rekordima”, golovima, asistencijama, obranama, zaradi, pretrčanim kilometrima, uspješnim dodavanjima... Live album Marka Perkovića Thompsona dio je iste priče, iza koje stoji nezajažljiva pohlepa, dok je sve drugo, od koncerta do glazbe, duboko u drugom planu, što na neizravan način pokazuje kako Thompson nije u prvom redu glazbena, odnosno kulturološka činjenica, već pogubni društveno-politički fenomen. Isto bi se, nažalost, moglo reći i za današnji nogomet, duboko korumpiranu političko-financijsku perverziju u kojoj je nogometna igra tek dobrodošla izlika. Navest ću dva momenta iz nogometa, koji su, po mojemu mišljenju, povijesni. Gol Antonina Panenke iz jedanaesterca u finalu Europskog prvenstva 1976. godine te gol Davora Šukera točno dvadeset godina kasnije, 1996., također na Europskom prvenstvu, kad je lobovao Petera Schmeichela, jednog od najboljih svjetskih golmana u tom trenutku. Ta dva primjera pokazuju da su nogomet nekad igrali živi ljudi, sa svojim osebujnim karakterima, dok današnji nogometaši neodoljivo podsjećaju na robote, odnosno na svoje avatare s PlayStationa. U sličnu “karakterizaciju” uklapa se i Marko Perković Thompson: kad se govori o Thompsonu, govori se zapravo o simbolu, odnosno o mitološkom biću s jedne i profašističkom promotoru s druge strane, a ne o čovjeku od krvi i mesa.

BRATSTVO SV. PIJA Čudna kapelica i drama u Splitu: 'Vjernici, ne idite tamo! Odmetnuli su se'

Live albumi neizostavni su dio rock povijesti, zbog čega se nakratko treba vratiti u prošlost (“Ako ne znaš šta je bilo”, tu su Google, AI i Wikipedia, da se na trenutak odmaknemo od Thompsonovih stihova). Vjerojatno najpoznatiji live album u povijesti rocka je “The Last Waltz”, oproštajni koncert kanadsko-američke rock grupe The Band, koja je širu popularnost stekla sredinom 1960-ih kao prateći bend Boba Dylana početkom njegove “električne faze”. Koncert je bio na američki Dan zahvalnosti, 25. studenog 1976., u dvorani Winterland Ballroom u San Franciscu. The Bandu se na koncertu pridružilo više od deset posebnih gostiju, poput Boba Dylana, Erica Claptona, Emmylou Harris, Van Morrisona, Ringa Stara, Muddyja Watersa, Ronnieja Wooda, Neila Younga... Kao i u Thompsonovu slučaju, Warner Bros. Records je dvije godine nakon koncerta, 1978., objavio trostruki koncertni album pod naslovom “The Last Waltz”, dok je poznati redatelj Martin Scorsese snimio istoimeni dokumentarac, i tu prestaje svaka sličnost između Thompsona i The Banda. Zapravo, obje koncertne snimke su u neku ruku i priča o vremenu u kojem su nastale. Thompsonov koncert je tipičan primjer narcisoidnog “one man showa”, fenomena koji se polako pretvara u glavno obilježje današnjice, dok u Scorseseovu dokumentarcu vidimo neka od najvećih rock imena u opuštenom izdanju, koji vidno uživaju u glazbi koju izvode. Scorsese podjednako daje pažnju svakom od izvođača, uključujući

članove The Banda. Snimku Thompsonova koncerta na Hipodromu realizirao je Thompsonov službeni tim u suradnji s produkcijom Croatia Recordsa. Koncert je snimljen s više kamera visoke rezolucije, tehnički iznimno korektno, i ništa više, dok je Scorseseov film majstorski snimljen i montiran. Jedan od meni najdražih momenata “The Last Waltza” je nastup country pjevačice Emmylou Harris. Njezinu najpoznatiju pjesmu, “Evangeline”, počinje The Band, a nastavlja Harris, koja se ukaže u plavičastom oblaku koncertne magle. Jednostavnim pokretom kamere, Scorsese postiže neusporedivo efektniji kadar od lika Gospe koji su na nebu iznad Zagreba tijekom Thompsonova koncerta formirali dronovi. Razlika između Scorseseova “The Last Waltza” i koncertne snimke “504 027 (Hipodrom, Live)” otprilike je ista kao između Antonina Panenke, koji je punokrvan filmski lik, i nogometnih PlayStation avatara.

KAD POLITIKA ZAPJEVA... Što je bilo s koncertom Thompsona na HTV-u? Odabrao: Andrej Plenković

Nakon višemjesečne produkcije, snimku Thompsonova koncerta otkupila je Hrvatska radiotelevizija, koja ga je, nimalo slučajno, prikazala 4. lipnja, na Tijelovo, jedan od najvećih katoličkih blagdana, koji se obilježava točno 60 dana nakon Uskrsa, zatvarajući na taj način kičastu mitološku konstrukciju koja se gradi oko lika Marka Perkovića Thompsona, pridodavši joj nedvosmislene religijske elemente. Ovakvu odluku HRT-a kritički hrvatski mediji s pravom su proglasili skandaloznom jer spaja dvije nespojive stvari: fašistički pozdrav i Katoličku crkvu, instituciju koja je bila jedina ozbiljna oporba nacističkom režimu u Hitlerovoj Njemačkoj. Marko Perković Thompson je prvenstveno politička činjenica pa tek onda sve drugo. Pišući nedavno o sprezi politike i estrade, napisao sam kako je ustaška ikonografija na zagrebačkom koncertu Marka Perkovića Thompsona s margina ušla u fokus javnosti s katastrofalnim posljedicama za društvo, tolikim da možemo govoriti o civilizacijskom sunovratu.

Usprkos svemu, glavni junak “povijesnoga koncerta” - koji je dobio i svoju cjelovitu diskografsku dimenziju, što je, vjerujem, Thompsonu bilo iznimno važno, važnije možda čak i od financijskih

efekata - nije bio Marko Perković Thompson već – publika, njih više od pola milijuna, kako se navodi u promotivnome materijalu. Zapravo se i cijela priča o koncertu uoči njegova održavanja vrtjela oko broja posjetitelja. I tu možemo povući paralelu s nogometnim navijačima, s poznatim sloganom “Kol’ko nas ima, jebote kol’ko nas ima”. Zbog čega posjetitelji dolaze na Thompsonove koncerte u tolikom broju? Odgovor na ovo pitanje možda nas najviše približava objašnjenju fenomena Thompson, koji je ujedno priča o vremenu u kojem živimo. Vjerujem kako publika na Thompsonove koncerte ne dolazi toliko zbog njegovih pjesama nego više zbog sebe, da bi na taj način postali “dio povijesti” u kojoj prevladavaju lažno domoljublje i još lažniji vjerski zanos, što nije samo hrvatski specifikum nego poprilično dobar opis svijeta u kojem živimo. Spektakularna kič scenografija s Thompsonova koncerta, kao i projekcija Gospe na nebu, tek su dobrodošla kulisa za selfie, kao najbolju potvrdu vlastite pravovjernosti.