Povijesni revizionizam nije nužno loš jer može “ubaciti ‘crv sumnje’ u dominantni narativ” i potaknuti ljude da preispituju vlastita uvjerenja, smatra mladi (1981. godište) povjesničar Gaj Trifković, čija knjiga knjiga ‘More krvi – vojna povijest partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941.–1945.’, prevedena na hrvatski, predstavlja možda najcjelovitiji pregled partizanskog rata u posljednjim desetljećima. Temeljena je na (brojnim, odnosno - bezbrojnim) arhivskim izvorima različitih zaraćenih strana. Rat je, u svom vojnom aspektu, interpretiran u ovisnosti o tome kojoj je strani koji povjesničar skloniji. Prema jednima, Tito i partizani su samo bježali; prema drugima, bila je to ozbiljna i dobro vođena, respektabilna vojna sila. Tumačenja su, naravno, tumačenja - ali činjenice su svetinja, a Trifković je, proučavajući cijelo jedno more monografija, prikaza bitaka, sjećanja sudionika rata sa svih strana, odlučio doći do istine. Metodološki, bio je obazriv - nije vjerovao partizanskim tvrdnjama da su pobili Nijemce kao u Otpisanima - priznavao je samo neporecive statistike, poput broja zaplijenjenih oružja i oruđa, pušaka, topova itd.

Naslov njegove knjige je citat – stariji čitatelji odmah će se sjetiti Titove čuvene rečenice; “Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda”… ‘More krvi’, opsežna historiografska studija ispisana na 650 stranica s brojnim prilozima, u hrvatskome prijevodu izlazi tri godine nakon engleskog originala.

Trifković detaljno analizira Narodnooslobodilački pokret (NOP) u Drugom svjetskom ratu, njegovu strategiju, političke ciljeve i uspjeh u Jugoslaviji. Analizira važne bitke, odnose snaga, strategije i taktike. Konačni trijumf NOP-a 1945. temelji se, zaključuje on, na nekoliko ključnih faktora. Prvo, sve aktivnosti upravljale su se iz jedinstvenog središta – Vrhovnog štaba pod vodstvom Tita, čiji je autoritet proizašao iz militariziranog KPJ-a, dok su neprijateljske vojske, njemačka, talijanska, ustaše, četnici, balisti i slovenska bijela garda, bile teritorijalno ograničene.

Partizanski oficiri pokazali su veću sposobnost za potiskivanje osobnih sukoba u odnosu na raznolike protivničke skupine. Strategija NOP-a imala je dva jasna cilja: oslobađanje zemlje od sila Osovine i provođenje revolucije. Jugoslavenski komunisti nisu se zadovoljili pasivnim čekanjem Crvene armije, već su uključili najšire slojeve stanovništva u aktivni otpor, smatrajući ga nužnim za preživljavanje naroda pod prijetnjom genocida.

Ključ uspjeha bila je mobilizacija velikih vojnih snaga koje su se mogle suprotstaviti redovitim jedinicama sila Osovine i njihovih saveznika. Brigade NOVJ-a omogućile su operacije daleko izvan matičnih područja, dok je predanost jugoslavenskoj ideji i inkluzivnost pokreta privukla borce svih etničkih i vjerskih skupina. Partizani su primjenjivali diferenciranu politiku nasilja: obični vojnici neprijateljskih formacija često su bili primljeni u NOVJ, dok su ustaše bili neutralizirani odmah ili nakon suđenja, čime se nastojalo kanalizirati osvetnički bijes prema malim skupinama, a ne cijelim narodima.

“Još je u ranim fazama zaključeno da će tako ambiciozne ciljeve biti moguće ostvariti jedino uz aktivno zalaganje i sudjelovanje najširih slojeva stanovništva” piše Trifković. “Odluka da se uđe u rat sa silama Osovine u vrijeme kada su one prodirale duboko u Sovjetski Savez često se pripisuje fanatizmu komunista, no takvo objašnjenje ne uzima u obzir tadašnji mentalitet. Sudeći po Hitlerovim potezima i riječima, činilo se da su slavenski narodi već osuđeni ili na istrebljenje ili na sužanjstvo bez obzira na to protive li se nacizmu ili ne. U takvim je okolnostima aktivan otpor bio jedina mogućnost, a sve što se poslije događalo u NDH-u kao da je potvrdilo takav komunistički stav. Genocid protiv Srba – koji je, usput, po svoj prilici daleko najvažniji pojedinačni faktor u transformaciji pobune pod okriljem KPJ-a u pravi ustanak – općenito se smatrao prvim korakom u ostvarenju zlokobnih planova sila Osovine jer nitko nije vjerovao da ustaše išta rade bez dopuštenja inozemnih mentora. Politika aktivnog otpora ujedno je neosporno davala rezultate: dok je pola zemlje bilo u plamenu, željeznički promet doživljavao sabotaže, vojne kolone upadale u zasjede, oružničke se stanice pljačkale, snage NDH-a jednostavno nisu bile u situaciji da i dalje nekažnjeno haraju srpska sela.”

Od samog početka vodstvo NOP-a znalo je da se ta borba ne može dobiti malim naoružanim skupinama koje počivaju na članovima Partije, nego velikom, suvremenom vojnom silom koja je u stanju suprotstaviti se regularnim vojskama sila Osovine i nebrojenim domaćim neprijateljima. Važnost ranog otklona od koncepta teritorijalne vojske i stvaranje mobilnih, protoregularnih jedinica ne može se dovoljno naglasiti. Nastanak brigada ne samo da je pridao regularne karakteristike operacijama protiv sila Osovine “nego je unio i istinsku revoluciju u građanski rat protiv četnika i ustaša”. Ključ njihova uspjeha, osim veće discipline i motiviranosti, krio se u sposobnosti brigada da djeluju daleko od svojeg matičnog područja.” Partizani nisu bili domo-brani, već mobilni ratnici koji su djelovali po cijeloj zemlji.

Partizani nisu sustavno izazivali odmazde kako bi pridobili nove članove; njihova taktika temeljila se na održavanju predanosti lokalnog stanovništva i osiguravanju barem simbolične zaštite oslobođenih područja. Iako su se sukobi s Nijemcima i kolaboracionistima često prikazivali kao totalni rat, partizani su nastojali izbjegavati nepotrebne sukobe koji bi ugrozili dugoročne ciljeve NOP-a. Povratak partizanskih snaga u Srbiju 1944. bio je motiviran i političkim razlozima, a napadi na četničke skupine često su imali stratešku važnost za osiguranje unutrašnjosti zemlje.

U usporedbi s NOP-om, druge jugoslavenske skupine, poput četnika, imale su ograničenu mobilnost i djelovale su većinom etnički ili ideološki usmjereno. Četnici su primjenjivali politiku “prvo partizani”, surađujući povremeno s kolaboracionistima, što im je kratkoročno donosilo prednosti, ali dugoročno katastrofalne posljedice. Njihove formacije rijetko su prelazile razinu lokalnih milicija, a uspjesi veće koalicije često su bili pod utjecajem nedostatka iskustva i direktne pomoći sila Osovine.

NDH je svojim etničkim politikama istjerala srpsku manjinu u šume, ali je time izgubila podršku Hrvata i muslimana koji su tražili sigurnost. Redovne vojne snage NDH bile su ograničeno sposobne za protu-gerilske operacije, dok su talijanske jedinice, premda tehnološki i brojčano nadmoćne, često bivale poražene od partizanskih brigada zbog niskog morala i nedostatka iskustva u gerilskom ratovanju.

Nijemci su smatrani najopasnijim protivnikom NOP-a, zahvaljujući ratničkim vještinama i nemilosrdnosti prema civilima i gerilcima. Ipak, njihov operativni pristup često je bio neefikasan jer nisu imali dovoljno iskustva u gerilskom ratovanju i morali su se oslanjati na frontalne napade. Do 1945. njihova taktička nadmoć postala je značajna, no partizani su i dalje ograničili njihove operacije i prisilili na razmjerno velika odvajanja snaga sa glavnih fronti.

Jugoslavenski ustanak imao je izuzetan utjecaj na sile Osovine, prisiljavajući ih da odvoje brojne jedinice i resurse za suzbijanje pobune. Partizani su ometali eksploataciju strateških sirovina, posebno u NDH-u, prisiljavajući Nijemce na dodatne mjere i uvoz ugljena. Iako partizani nisu spriječili potpuno iskorištavanje svih resursa, njihovi napadi na proizvodne pogone i transport značajno su usporili operacije okupatora.

“U smislu brojnosti i oružane aktivnosti jugoslavenski partizani bili su najvažniji neovisni pokret otpora u Europi. Zahvaljujući kombinaciji velike samopožrtvovnosti, iznimne snalažljivosti i povoljnih vanjskih uvjeta, od malene, gotovo zavjereničke skupine postali su punopravni novi član Ujedinjenih naroda. Aktivnim djelovanjem pretvorili su uspavanu zabit okupiranog kontinenta u pravo malo ratište te prisilili sile Osovine da ondje drže nerazmjerno velike snage, zajedno sa svime što to povlači. Bi li Saveznici pobijedili u ratu bez partizana? Svakako bi. No jugoslavenski ustanak ne treba promatrati kao zaseban događaj, nego kao dio globalne savezničke mašinerije izgrađene radi uništenja Hitlerove distopije. U takvoj konstelaciji maleni jugoslavenski zupčanik ostvario je više nego što se itko mogao i nadati” zaključuje Trifković.