Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.

Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi.

Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti. Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat.

Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.

Pa kad to krene niz grlo

Vidim da pažljivo slušaš. Možda i tebi još dugo u ušima bude odzvanjalo nešto od ovoga što ćeš danas čuti. Iako, nekako… sumnjam. Imaš ti praksu. Vidi se da znaš slušati. Znaš da mi je drago zbog toga. Iskreno. Umjesto razgovora s tobom, sad sam mogao gubiti vrijeme s nekim debilom. Zamisli kakva bi to neizmjerna šteta bila. Možda nisi o tome razmišljao, ali prava snaga riječi leži u onome tko sluša, a ne u onome tko govori. Ljudi griješe kad misle da onaj tko govori drži ključ komunikacije. Ne. Riječ s jezika samo klizne, a u uhu se kotrlja i raste. Mudrac može u nedogled govoriti budali, to neće imati nikakvog značaja, no prava riječ pronalazi smisao samo ako je upućena pametnome.

Ja sam godinama šutio. Pred kraj rata obolio sam na pluća. Aktivni TBC po lijevom plućnom krilu kojeg nikad nisam uspio sanirati. Otvorene kaverne, dva mjeseca sam iskašljavao krv dok nekome u zapovjedništvu nije sinulo da me odvedu na pregled. Pulmolozi su mi rekli da su tome kumovali hladnoća i loša hrana, a ja kažem neka se pribroji i jedna beskrajno duga noć koju sam proveo potrbuške u snijegu na dvadeset ispod nule pod snajperom. Kasnije su mi dali invaliditet. Trajno tjelesno oštećenje od pedeset posto, potvrđeno na drugostupanjskoj komisiji. Mirovina četiri tisuće kuna. Odbio sam. Ruke i noge imam, u glavi je mozak, zdrav, radi. Valjda? Mogu raditi. I radim. Plaća mi je pet tisuća. Dobro si izračunao. Svaki dan ustajem u sedam i s posla dolazim u pet popodne za samo tisuću kuna. To ti je još jedan od razloga zašto se ne razumijem s ovima iz postrojbe. Oni ne kuže da sve drugo nije ispravno. Ne kuže da nije u redu da drugi rade za njih samo zato što su lakše ranjeni u ratu. Na stranu teški invalidi, njima bih dao sve. Ali prostrijelne rane? Daj me nemoj zajebavati! Invaliditet od dvadeset posto? Pa veće tjelesno oštećenje zaradiš ako te na pješačkom skrpi auto. 

Što bi sad država trebala, poslati u mirovine sve koji su nastradali u saobraćajkama? Uf, kako mi se gade. Ali eto, nikad im to nisam rekao. Šutim i gutam. Ako mene pitaš, moja se dijagnoza ne temelji na oštećenju pluća uslijed TBC-a, već na svemu što sam prešutio. 

Sve ono veliko što je trebalo biti rečeno, zapelo je u grlu i tu se godinama taložilo kao trulo tkivo. Jedan jedini put sam digao glas. Nakon toga su me sačekali ispred kafića i polomili. Znaš kad je to bilo? 2010. godine. Devetnaest godina nakon 1991. Odmah sam se sjetio svog devetnaestog rođendana. Znaš li koliko sam fraktura zaradio? Devetnaest. Čudiš se? Ti si psihijatar i sigurno se nakon položene anatomije njome više nisi bavio, pa ako se ne sjećaš samo u licu nalazi se petnaest kostiju.

Primijetio sam da, kad god spomenem broj devetnaest ti nešto zapisuješ u blok. Misliš li da sam hipersenzibilan zato što opažam slučajnosti? Tko može tvrditi da su to slučajnosti? 

Nego, znaš li s čime sam zaslužio batine? U bircu se poveo razgovor o braniteljima, o tome kako smo stvarali Hrvatsku. Netko me potapšao po ramenu i naručio mi piće, činilo se vrlo prijateljski. Ne znam jesam li već bio pijan, ali sjećam se da mi je skočio živac i popizdio sam. Rekao sam da bih Jugoslaviju '91. podijelio na dvije države; jednu za normalne, drugu za psihopate. Kakvo bulažnjenje o samostalnosti Hrvatske? Tko je normalan s devetnaest godina razmišljao o tome? U to su nam vrijeme bile na pameti samo ženske, pivo i mjuza. Nema tu velike priče. Napali su nas i branio se goli život, a što se mene tiče zemlja se mogla zvati i Zanzibar i mogli smo govoriti ruski. Jedino mi Sisters of Mercy nisi smio dirati. I ta spika kako smo stvarali državu. Nismo mi ništa stvarali, država je već bila stvorena i kao takva napadnuta. 

Mi smo je branili, a ne stvarali. Jebe mi se za druge, ali moj motiv nije bio obrana suvereniteta, granica, povijesti od stoljeća sedmog… na to su brijali impotentni likovi i političari. Ja sam branio ljude, djecu, goli život. Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu! Da ti kažem nešto! Nećete mi sad još i to prišiti! Moji su prioriteti bili posve drugačiji... no i oni su se, doduše, malo zatim promijenili.

Preko noći sam mobiliziran i našao sam se u paklu. Istog onog dana kad je palo Borovo naselje. 

Utorak 19. studenog 1991. u tom nekom selu koje smo oslobodili, a koje, ponovit ću ti, moje nije bilo ni onda ni sad. Majke ti mile, ni ovu državu ne doživljavam svojom, kako bih mogao nekakvu selendru sto pedeset kilometara od moje ulice? 

Na liniji me dočekala i vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske. Sjećam se da sam tad pomislio: "Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije. Sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države." Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. Dvadeset sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo... Rekao sam sebi: "Dobro je Vanja, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti stara posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti činjenica o suverenitetu države. 

Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odgovoriti: "Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom". Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže bolje se okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. 

Moja će stara pogledati u nebo i zavapiti: "Hvala ti Bože što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju." 

Jebena ludnica. Eto što je ova država. Ti bi se, doktore, mogao kandidirati za predsjednika. Moj glas imaš sigurno, a to ti nije mala stvar. Jer istina je da ja ne volim nikoga i ništa, sebe ponajmanje. Kao ni ovo u što se sve pretvorilo. Jer realno, to je jednim dijelom i moja krivica. Ne mogu reći da nije, bio sam dio toga.

Pretužno vedro

Lagao sam gdje god sam mogao i kad god sam mogao, ali sam u to ulazio siguran da činim ispravnu stvar i bio pomiren sa sobom da je to moj, a ne tuđi izbor. Moje iskustvo kaže da je istinu ponekad bolje prešutjeti negoli je izreći i time nekoga odvući u propast.

Jednog popodneva krenuli smo u prodor. Naišli smo na četnike kilometar dalje nego smo ih očekivali. Cesta je dijelila dvije šume, listopadnu i zimzelenu. Na karti su bile jasno razdvojene crvenom linijom. Zašli smo među stabla, tiho, skoro na prstima. Onako kako se noću ulazi u dječju sobu i zaobilazi razbacane igračke po podu. Prošli smo dobar komad šume pazeći da se ne upetljamo u minsko polje, no srećom sve je bilo čisto. Već smo se skoro do kraja opustili kad je niotkud zapucalo po nama. Znali su da ćemo kad-tad pokušati probiti tu liniju, pa su se povukli kako bismo pomislili da su napustili područje. Upali smo u klopku k'o sobarice. Pucnjava je trajala satima. Nakon te akcije neke su vratili kućama. Živci su im popustili i više nisu funkcionirali. Možeš li zamisliti, da svaki pucanj u čovjeku stvara jedan mali udar. Pukne te po živcima kao bič. Kad ga čuješ, misliš da je to zadnje što ćeš ikad više čuti. A gdje je mirna smrt u krevetu? Dupli jastuk pod glavom da pogledom možeš obuhvatiti djecu i unuke koji su uz tebe do zadnjeg časa? Ta slika ne postoji. Lažna je. Nije se i neće se dogoditi. Jedina tvoja istina je sada i u ovom trenutku, a taj trenutak traje satima. Pucanj za pucnjem, svakih nekoliko sekundi. I svaki pucanj je vrlo moguće ispratio metak s tvojim imenom. 

Ne znam što je presudilo, no uspjeli smo. Desetak njih smo svladali, a ostali su se razbježali. Netko ih je pokušao natjerati da naše mrtve skupe na gomilu, ali zaustavio sam ih. Još najbolje da ih dodiruju nakon što su ih pobili. Njih smo razoružane polegli na zemlju i "Motorolom" kontaktirali zapovjedništvo. Dvojica su zarobljene držali na nišanu, dok smo se mi ostali natiskali oko radiouređaja. 

Kad se zvučnik oglasio, imali smo što za čuti. "Potpisano je primirje. Vraćajte se na poziciju od jutros." Sledili smo se. Zapovjedništvo pita imamo li gubitaka i psuju nebo i ostale stvari, a posebno su ljuti na loše baterije koje napajaju radiouređaje. Žale što ih nismo čuli na vrijeme, ali zapovijed je jasna i ne propitkuje se. 

Od nas trideset, četrnaest mrtvih i pet ranjenih. Ukupno devetnaest njih van stroja. Što će im reći obiteljima? Da su nastradali zbog trulih baterija na "Motoroli"? Zapovjedništvo i dalje urla preko radioveze. Pitaju nas ima li zarobljenih. Šutimo i gledamo se, a ovi nastavljaju: "Ako imate zarobljenike, odmah ih oslobodite". Gledamo se u nevjerici. 

Nitko da prozbori makar jednu riječ. Zatim gledamo u hrpu nepomičnih tijela s kojima smo još sinoć dijelili spavaonicu, s kojima smo jutros otišli na doručak, s kojima smo prije akcije pili kavu. Svakome sam znao ime, kako mu se zvala cura ili žena i kakve je imala sise. Znao sam koliko je koji od njih imao djece, s nekima sam čak dogovorio da ćemo se naći nakon rata, da ćemo se pokušati upoznati u normalnim uvjetima. Sad umjesto njih usred šume leži hrpa mesa i krvavih krpa. Naši zarobljenici su čuli zapovijed pa počinje komešanje. Zarobljenik je poništeni vojnik kao što je laž poništena istina. 

Kad pustiš zarobljenika, on opet istog trenutka postaje vojnik. A vojnik ima samo jedan cilj. Sutra će opet pucati na nas, ubiti nekoga od nas i veliko je pitanje što će učiniti s nama ako oni nas zarobe. 

Digao sam zarobljenike i naredio im da se razdvoje, barem desetak koraka jedan od drugoga. Još najbolje da popadaju na hrpu pa da sve izgleda kao smaknuće. Neke sam ubio metkom, neke kratkim rafalom, ali svima sam pri tome gledao u oči. To je jedino što sam mogao učiniti za njih. Zapravo, jedino što sam mogao učiniti za nas. Da sam im pucao u leđa ili potiljak, njihovi bi zaključili da su bježali. Ovako će biti heroji. Nikad nitko neće saznati da su plakali i preklinjali, nabrajali djecu i sve ono što se već nabraja kad se moli za milost. Njihova će smrt imati samo jednu istinu, herojstvo. Pravu istinu znat ću ja. Imao sam istinu i za naše zapovjedništvo. Veza je stalno pucala. Da smo vijest o potpisanom primirju barem ranije čuli, izbjegli bismo sukob i žrtve. No očito baterija crkava, ili je hrđa nagrizla kontakte. Pala mi je na pamet pjesma Sistersa "This Corrosion"... Do you hear me call? Kill the king with love is the law... No što je tu je. Nismo imali zarobljenike. To je bila jedina istina. Moja istina koja nam je svima trebala. Cijelom mojem nemilosrdnom bratstvu. 

Dan kasnije svi smo bili ravnodušni prema tom događaju. Sjedili smo uz radio, pili kavu i slušali vijesti. Kad je ušao zapovjednik i pitao kakvo je danas vrijeme, netko je dobacio: "Magla smanjuje gadljivost u unutrašnjosti... Vrijeme tijekom dana, pretužno vedro."