Kad su Milana Kunderu u jednom intervjuu pitali zašto više ne piše poeziju, on je odgovorio: "Ja nisam napustio poeziju, ja sam je izdao. Za mene lirska poezija nije samo književna vrsta, već prije svega koncepcija svijeta, stav prema svijetu. Taj stav sam napustio onako kako se napušta religija. Lirik se uvijek poistovjećuje sa svojim osjećanjima. Antilirski stav je nepovjerenje kako prema vlastitim tako i prema tuđim osjećanjima. Antilirski stav je uvjerenje da postoji beskrajna razdaljina između onog što mislimo o sebi i onog što zaista jesmo; beskrajna razdaljina između onog što stvari žele biti ili misle da jesu i onog što jesu".
U poeziji je mnogo onih koji tu razdaljinu ne vide ili ne doživljaju, ima i onih koji tu razdaljinu podcjenjuju, onih koji je ignoriraju ili onih koji nas silom, ili posve neiskreno, uvjeravaju da ona ne postoji. Pjesnici koji pišu i misle s punom vjerom u svoje ili tuđe osjećaje, koji su osvijestili čista i nepatvorena lirska opredjeljenja, a pritom se znaju virtuozno igrati u jeziku, u stihovima, pa i u formama posebnih zbirki, rijetki su i važni koliko je rijetka i važna autentična, vrhunska poezija. 
Takvu poeziju već godinama piše i objavljuje Evelina Rudan, pjesnikinja rođena u Puli 1971. a danas izvanredna profesorica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. 
Evelina Rudan danas je naš najsvježiji, najoriginalniji, najprecizniji pjesnički glas, a to silno uvjerljivo dokazuje i u svojoj najnovijoj zbirci "Polje, slama, žudnja" (Fraktura, 2025.). Njeni stihovi istovremeno pričaju i pjevaju, ona slamnigovski osjeća jezik, igra se slikama poput Josipa Severa, budi emociju kao Vesna Parun, pred čitatelja i slušatelja podastire znakove koji zovu na istraživanje, na putovanje kao što se putuje kroz drevne predaje i mitove, kao što se čovjek vraća bajkama, kao što se traga za davno upisanim znakovima u kamenu, u imenima i u pričama. 

PULSKI FESTIVAL KNJIGA Sakamenske Donatella di Cesare i Evelina Rudan obasjale su sajamski mikrokozmos
Način na koji se Evelina Rudan u svojoj poeziji poigrava s različitim obrascima stiha i jezika, zavičajnim, mitskim, obrednim, religijskim ili tek simboličkim, jedinstven je, u tom kontekstu djelomično usporediv s onime što je, na primjer, u svojim stihovima činio pokojni Petar Gudelj, njezina poezija ima i elemente duhovnog atlasa jedne regije pretočenog u stihove, ali ona lakoćom prelazi sve granice pjesničkog svijeta smještena između kopna i mora. 
'Budi Bog s tobom', kaže na jednom mjestu pjesnikinja. 'Ja sam pristojna Descartesova kći', priča ona u pjesmi 'karmička konfiguracija, o razumu i metodi', u stihovima koji možda kriju i ključ za čitanje njene poezije. Jer, sve što bi se o poeziji Eveline Rudan moglo objašnjavati, svaki smjer u kojem bi se ona mogla tumačiti i dešifrirati, budi sumnju, skoro onu istu Descartesovu skepsu kojoj svrha nije puka dvojba, ni traženje odgovora na neka određena pitanja, već stvaranje pjesničkog univerzuma u kojem se skriva slika svega što ljudski duh može prepoznati. Tu su vrlo jasne spoznaje o ljubavi, sreći, strahu i srdžbi, ali tu su i pitanja koja su iz filozofskoga svijeta izvedena u pjesničkom diskursu, koja su rađana iz veze stilskih figura i metodičke skepse, pa se postavljaju na kraju jedne lijepe i sjajno opremljene knjige: sve je to zbog tebe/ samo još nismo ustavnovili tko si ti/ tko ti je otac, a tko mati, tko sestra, tko brat i prijatelj bliz/ u kojoj šumi rasteš, na kojem prplanku sunovrate bereš/ tko je tvoja draga, kakve snove sanjaš/ što pjevaš, što piješ, što plaćaš/ da, tko si, tko si ti po svim ovim pjesmama/ a flaubert, to sam ja.

POEZIJA Nismo lijepi obrva slijepljenih od vode i crvenih očiju
U svijetu Flaubertovih djela razum je vodio do očaja, on u romanima ismijava descartesovske ideje da se sve može racionalno usustaviti, u njegovu svijetu se čezne za uzvišenim, ali se pati zbog sputanosti tjelesnim, svakodnevnim, biološkim. Čudesan je postupak kojim Evelina Rudan baš takve i suprotstavljene ideje, slike, prispodobe, spaja u svoj moćni, intimni poetski univerzum, ima tu i humornih poteza, suptilnih i samoironičnih iskaza, ali sve je skupa izmiješano s nekom teško opipljivom i opisivom mjerom, s gestom u kojoj se miješaju uzvišenost i skromnost, s posebnom nježnosti.
Njezin lirski izraz u jednom času podsjeća na dobro zagrijanu poetsku kuhinju, ispunjenu najfinijim i najslađim mirisima djetinstva, a već u drugom je trenu nalik na nadrealni pjesnički laboratorij u kojem iz epruveta oživljuju snovi. Na primjer, kada piše o sastojcima za ljubavne pjesme, ona će precizno nabrajati: 'i što mi onda treba:/ jedno srce- to svakako/ ako su dva to je već svadba i pir/ pa tko mrtav, tko živ/ dakle, jedno srce/ zatim neko svjetlilo: sunce, mjesec, luna/ svijeća neka, ali ne i kandilo/ onput: drhtavica, krhkavica, sikavica', pa nabraja još, i još, pa uvodi u tu izmaštanu ljubav i Njega: 'i još na kraju: svakako mi trebaš ti/ ti ćeš biti glavni/ tebe ćemo izmisliti'. I u sljedećoj pjesmi se nastavlja priča: "izmišljen si u prethodnoj pjesmi/ i sad postojiš u ovoj/ pa budi dobar i prilagodlji".
"Polje, slama, žudnja" jest zaokružena pjesnička zbirka, precizno osmišljena, ali nadahnuta, strastvena, a odmjerena, moćna poezija izvire iz takvih suprotnosti, rađa se u jednoj blještavom amalgamu koji svojim sastojcima žarko obasjava pjesničku scenu.